Savremeni čovjek često govori o ekologiji. Organizuju se konferencije, donose zakoni, potpisuju međunarodni sporazumi i pokreću kampanje za zaštitu prirode. Upozorava se na klimatske promjene, zagađenje vazduha, nestanak šuma, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta. Sve je to nesumnjivo važno. Ipak, ostaje jedno pitanje koje se rijetko postavlja: odakle zapravo počinje ekološka kriza?
Na
prvi pogled moglo bi se reći da je riječ o tehničkom ili političkom problemu.
Ali, nijedna rijeka nije sama sebe zagadila. Nijedna šuma nije sama odlučila da
bude posječena. Nijedna životinja nije dovela svoju vrstu do istrebljenja.
Svako razaranje prirode započelo je jednom ljudskom mišlju, jednom odlukom i
jednim djelom. Zato se korijen ekološke krize ne nalazi u prirodi, nego u
čovjeku.
Ekologija
nije samo nauka o prirodi. Ona je, prije svega, nauka o čovjekovom odnosu prema
životu. Zato
se prava ekološka promjena ne mjeri samo brojem zaštićenih područja,
prečišćivača i reciklažnih centara, već stepenom svijesti čovjeka koji u tom
svijetu živi. Bez promjene tog odnosa
nijedan zakon neće biti dovoljan da zaštiti svijet u kojem živimo. Zakon može
kazniti onoga ko baca otpad u rijeku, ali ne može probuditi poštovanje prema
rijeci. Može zabraniti sječu šume, ali ne može probuditi ljubav prema šumi.
Istinska ekologija zato ne počinje u parlamentima, nego u ljudskoj svijesti.
Današnji
čovjek često sebe doživljava kao gospodara prirode. Naučio je da u šumi vidi
građu, u rijeci izvor energije, u planini rudnik, a u životinji proizvod.
Gotovo sve dobija svoju tržišnu, dok istovremeno gubi svoju unutrašnju
vrijednost. Priroda prestaje biti zajednica života, a postaje zbir resursa koje
treba iskoristiti.
Upravo
u tome leži jedna od najvećih zabluda našeg vremena. Čovjek nije izvan prirode.
On nije njen vlasnik, nego njen dio. Vazduh koji udiše, voda koju pije i hrana
koja ga održava svakoga dana, podsjećaju ga da njegov život zavisi od svijeta
koji ga okružuje. Kada uništava prirodu, čovjek ne razara nešto tuđe - razara
uslove vlastitog opstanka.
Duhovne
tradicije o tome govore već hiljadama godina. One ne posmatraju prirodu kao
predmet koji treba osvojiti, nego kao izraz jedinstvenog života kojem pripadaju
sva bića. Zato se čovjek ne određuje kao gospodar, nego kao čuvar i zaštitnik
svijeta koji mu je povjeren.
Jedan
duhovni učitelj rekao je jednostavnu, ali duboku misao: „Čovjekova
dužnost je da bude zaštitnik, ne razoritelj.“ U toj jednoj
rečenici možda je sadržana čitava filozofija ekološke svijesti.
To
nije samo moralni zahtjev, nego i prirodni zakon. Kiša pada jednako na polja
dobrog i lošeg čovjeka. Drvo daje svoje plodove i onome ko ga njeguje i onome
ko ga gađa kamenom. Rijeka ne bira ko će piti njenu vodu. Sama priroda ne poznaje
sebičnost. Ona postoji kroz davanje. Upravo zato je čovjek pozvan da od nje
uči.
Možda je najveća
ekološka lekcija upravo u tome što priroda ne poznaje neograničenu pohlepu. Ona
uzima koliko je potrebno da bi se održala ravnoteža života, dok čovjek često želi
više nego što mu treba. Iz te razlike nastaju pohlepa, pretjerana potrošnja,
iscrpljivanje prirodnih bogatstava i narušavanje ravnoteže života.
Zato
je teško govoriti o ekologiji, a ne govoriti o čovjekovom unutrašnjem svijetu.
Onaj ko je ispunjen pohlepom, teško će biti zadovoljan onim što ima. Onaj ko je
vođen sebičnošću, teško će razmišljati o budućim generacijama. Onaj ko ne
osjeća saosjećanje prema drugim ljudima, teško će ga osjećati prema
životinjama, šumama ili rijekama.
Ekološka
svijest zato počinje unutrašnjim pročišćenjem. Ona počinje onda kada čovjek
postane svjestan da su pohlepa, mržnja, zavist i neznanje jednako opasni za
prirodu kao i dimnjaci, plastika ili otrovne materije. Sve spoljašnje
katastrofe imaju svoj unutrašnji uzrok.
Možda
upravo zato nije slučajno što su gotovo svi veliki mudraci kroz istoriju
govorili prije svega o promjeni čovjeka, a tek onda o promjeni svijeta. Svijet
je uvijek ogledalo svijesti onih koji u njemu žive.
Zato bi možda trebalo prestati pitati kako spasiti prirodu, a početi pitati kako odgojiti čovjeka koji prirodu neće imati potrebu da uništava. Čovjek koji je pronašao mir u sebi ne može biti ravnodušan prema svijetu oko sebe, jer spoznaja jedinstva života prirodno rađa odgovornost prema svakom njegovom obliku.
Jer
ekološka svijest nije samo briga za šume, rijeke i planine. Ona je svijest o
jedinstvu života. To je sposobnost da u svakom živom biću prepoznamo istu iskru
postojanja kojoj i sami pripadamo.
Tek kada čovjek ponovo postane zaštitnik umjesto
gospodara, priroda će prestati da bude žrtva njegovog napretka. Jer čovjek ne
može trajno nanositi rane svijetu kojem pripada, a da ih istovremeno ne nanosi
i sebi.
A
tada će, zajedno s njom, početi da ozdravlja i sam čovjek.
