ONO ŠTO OSTAJE POSLIJE KNJIGE, FILMA...

Postoji nešto neobično u načinu na koji danas govorimo o knjigama, filmovima i umjetnosti uopšte.

„Je li dobro?“

„Je li zanimljivo?“

„Koliko traje?“

„Ima li šta da se dešava?“

A onda, sve češće, čujemo i ono najiskrenije: „Ma samo da ubijem vrijeme.“

Kao da je vrijeme nešto što treba ubiti.

Kao da knjiga treba da posluži tome da nam prođe nekoliko sati, film da nas zabavi dok ne dođe vrijeme za nešto drugo, a umjetnost uopšte da bude prijatan način da popunimo prazninu.

Ne mislim da je u tome samo po sebi nešto loše. Čovjek ima pravo da se zabavi. Ima pravo da “odmori mozak.” Ima pravo da pročita nešto lako i zaboravi ga čim zatvori knjigu.

Ali možda postoji razlika između konzumiranja i doživljavanja.

Konzumirana knjiga završava posljednjom stranicom. Doživljena knjiga tamo tek počinje.

Isto je sa filmom. Neki film traje dva sata i nestane čim se pojave slova odjavne špice. Drugi završi, a čovjek još dugo sjedi i ćuti. Nešto ga je pomjerilo. Neku scenu ponavlja u sebi. Neka rečenica mu se vraća. Neko pitanje se pojavilo, možda ga čak i ne zna sasvim formulisati.

To je umjetnost koja nije samo „prošla kroz nas“.

Ona je ostala u nama.

Možda je zato problem sa savremenim odnosom prema umjetnosti dublji od pitanja ukusa.

Živimo u vremenu brzine. Sve treba odmah. Poruka treba da bude kratka. Video treba da privuče pažnju u prvih nekoliko sekundi. Tekst ne smije biti predug. Film ne smije da „smara“. Knjiga ne smije da zahtijeva previše vremena.

Pažnja je postala roba.

A umjetnost, naročito ona velika, često traži upravo ono čega imamo sve manje: vrijeme bez neposredne koristi.

Rat i mir nije knjiga koju pročitaš zato da bi ti brže prošlo popodne.

Ana Karenjina nije napravljena da bi ti „držala pažnju“.

Jadnici ne postoje da bi te zabavili.

Ime ruže nije samo zagonetka koju treba riješiti.

Ali možda je još zanimljivije što se ista stvar događa i sa kratkim djelima.

Kada nekome pomenem Čehova, Stranca, Starca i more ili Prokletu avliju, teško je reći da je problem u dužini. Tu nema hiljadu stranica. I opet, često nema vremena.

Dakle, možda nije problem u tome što su knjige duge. Možda je problem u tome što smo mi postali nestrpljivi prema onome što od nas traži da ostanemo prisutni.

Nekada sam, uz svoj redovni posao, kao honorarni novinar radio u nedjeljniku u kojem je postojalo sasvim prirodno ograničenje prostora.

Novine imaju određeni broj stranica. Tekst mora stati. Rečenica mora biti skraćena. Ne zato što je čitalac glup, nego zato što novine imaju svoje zakonitosti.

Ali danas, kada pišem na svom blogu, tog ograničenja nema. Ako osjećam da nešto treba da bude napisano na pet stranica, biće na pet stranica. Ako treba na deset, biće na deset.

Ne zato što mislim da je sve što napišem mnogo pametno i da mora svako da pročita. Naprotiv. Ko ne želi da čita, jednostavno neće čitati. I to je sasvim u redu.

Ali ne mogu svoje mišljenje prilagođavati tuđoj količini slobodnog vremena. Mogu samo da odlučim šta imam da kažem i kako želim da ga kažem.

Isto pravo da ima svoje vrijeme ima i čitalac. Ako mu je moj tekst predug, ako mu se ne sviđa, neka ga zaobiđe. Nema uvrede.

Ali ne vidim zašto bi zbog toga tekst morao biti kraći.

Jer ako stalno skraćujemo ono što želimo da kažemo samo zato da bismo se uklopili u sve kraću pažnju, u jednom trenutku više nećemo imati kratku formu.

Imaćemo kratku misao.

A to nije isto.

Postoji, međutim, još nešto.

Nije svaka duga knjiga velika. Nije svaki kratak tekst dubok. Nije svaki dug film umjetnost. Isto tako, nije svaki brz sadržaj površan.

Dužina sama po sebi ništa ne garantuje. Veliko djelo može imati pedeset stranica. Loše može imati hiljadu.

Čehov može u nekoliko stranica otvoriti čitav jedan ljudski život.

Andrić može u jednoj rečenici ostaviti više nego neko u romanu od pet stotina stranica.

Zato nije stvar u količini. Stvar je u tragovima.

Šta ostane?

Možda je to i najbolji kriterijum za umjetnost.

Ne koliko nas je zabavila dok je trajala, nego koliko je ostala kada je prestala.

Knjiga koju smo pročitali i odmah zaboravili, možda je bila prijatna.

Film koji smo pogledali i odmah prešli na sljedeći, možda je bio sasvim dobar.

Ali postoji nešto drugo.

Knjiga koju zatvorimo i ne možemo odmah da odložimo u sebi.

Film poslije kojeg ne ustajemo odmah.

Muzika koja nas iznenada vrati u neko vrijeme za koje smo mislili da je prošlo.

Slika pred kojom stojimo duže nego što smo namjeravali.

Rečenica koja se vrati nakon deset godina.

To je trenutak kada umjetničko djelo prestaje biti predmet koji smo konzumirali i postaje dio našeg unutrašnjeg života.

Možda je zato i veliko čitanje nešto više od sakupljanja pročitanih knjiga.

Ne vrijedi mnogo reći: „Pročitao sam Dostojevskog.“ Ako Dostojevski nije ništa promijenio u načinu na koji vidiš čovjeka.

Nije dovoljno reći: „Čitao sam Tolstoja.“ Ako nijesi zastao pred njegovim pitanjem o tome kako treba živjeti.

Nije dovoljno poznavati Hesea ako nikada nijesi osjetio nemir čovjeka koji traži svoj put.

Nije dovoljno čitati Andrića ako u njegovoj tišini ne čuješ ništa.

Knjige nijesu medalje. One nijesu spisak koji treba završiti. One su susreti.

Neke nas samo pozdrave. Neke nas zabave. Neke nas povrijede. Neke nam promijene život.

A neke čekaju godinama da ih ponovo otvorimo i tek tada nam kažu ono što prvi put nijesmo mogli čuti.

Zato se velikim knjigama vraćamo. Ne zato što smo zaboravili šta se u njima događa. Nego zato što više nijesmo isti čovjek koji ih je prvi put čitao.

Ista stranica ne znači isto u dvadesetoj, četrdesetoj ili sedamdesetoj godini.

Knjiga se nije promijenila. Promijenio se čitalac.

I možda je upravo to jedna od najljepših osobina velike književnosti: ona raste zajedno s nama.

Kada ponovo otvorimo Rat i mir, možda više ne vidimo iste ljude.

Kada ponovo čitamo Anu Karenjinu, možda drugačije razumijemo njenu tragediju.

Kada se vratimo Prokletoj avliji, možda shvatimo da nijesmo više isti čovjek koji je prvi put ušao u taj prostor.

Velika knjiga ne završava kada je pročitamo. Ona se nastavlja u nama.

I zato mi je uvijek pomalo neobično kada neko kaže: „Nemam vremena za knjigu.“

Razumijem to. Život je brz. Obaveze su velike. Ljudi su umorni. Ali ponekad se pitam da li je stvar samo u vremenu.

Jer za ono što nam je zaista važno nekako pronađemo vrijeme.

Možda problem nije samo u tome što nemamo vremena za čitanje. Možda smo zaboravili zašto bismo čitali.

Ako čitam samo da mi prođe vrijeme, onda je knjiga sredstvo. Ako čitam da bih nešto doživio, razumio, prepoznao u sebi ili drugome, onda knjiga postaje susret.

A susret uvijek traži nešto od nas. Vrijeme. Pažnju. Otvorenost. Ponekad i hrabrost.

I možda je tu najveća razlika između umjetnosti koja nas samo zabavi i umjetnosti koja nas dotakne.

Prva popuni vrijeme. Druga ga promijeni.

Prva nam pomogne da ne mislimo. Druga nas natjera da mislimo.

Prva prođe. Druga ostane.

Ne mora nas svako umjetničko djelo promijeniti.

Ne mora svaka knjiga biti remek-djelo za svakoga.

Ne mora se svakome dopasti ni Dostojevski, ni Tolstoj, ni Andrić, ni Hese.

Ukus je ličan. Senzibilitet je ličan.

Jedan čovjek će u nekoj knjizi pronaći sebe, drugi neće. I to je potpuno prirodno.

Ali velika umjetnost, bez obzira na to da li nam se lično dopada, ima jednu osobinu koju ne možemo tako lako poreći: ima sposobnost da ostane.

Možda zato danas, kada je sve napravljeno da bude brzo potrošeno, treba ponovo naučiti sporost. Ne kao odbacivanje savremenog svijeta. Ne kao nostalgiju za vremenom koje je navodno bilo bolje.

Nego kao odbranu unutrašnjeg prostora.

Pročitati nešto i ne požuriti na sljedeće.

Pogledati film i ostati nekoliko minuta u tišini.

Čuti muziku i pustiti je da završi u nama.

Pročitati rečenicu drugi put.

Vratiti se stranici.

Pitati se zašto nas je nešto toliko pogodilo.

Ne tražiti odmah objašnjenje.

Ponekad je dovoljno samo osjetiti da je nešto ostalo.

Jer čovjek nije samo ono što je pročitao.

Nije ni ono što je pogledao.

On je i ono što je od svega toga ponio sa sobom.

Na kraju, možda prava razlika zaista nije između duge i kratke knjige. Nije čak ni između dobre i loše knjige u onom najstrožem smislu. Nije ni između starog i novog filma.

Možda je prava razlika između konzumiranja i doživljavanja.

Konzumirana knjiga završava posljednjom stranicom.

Doživljena knjiga tamo tek počinje.

Film koji smo samo pogledali završava odjavnom špicom.

Film koji smo doživjeli nastavlja se u nama.

Isto je sa muzikom.

Isto sa slikom.

Isto sa poezijom.

Isto, na kraju krajeva, i sa ljudima.

Neke ljude sretnemo i zaboravimo.

Neki prođu kroz naš život i ostave trag.

A možda je upravo to ono najvažnije što umjetnost može da uradi: da ne prođe kroz nas, nego da ostane poslije nas. Jer ono što zaista vrijedi nije uvijek ono što nas je najviše zabavilo dok je trajalo.

Nego ono što nam se vratilo kada je odavno prestalo.

Ono što ostaje poslije knjige, filma... možda je upravo ono zbog čega su uopšte bili vrijedni.