Postoji jedna kratka rečenica koju čovjek može pročitati mnogo puta, a da tek jednog dana shvati koliko je duboka:
Hristos nije bio hrišćanin. Buda nije bio budista.
Hristos
je živio i govorio prije nego što je nastalo hrišćanstvo kao istorijska
institucija. Buda je živio i podučavao prije nego što je njegovo učenje dobilo
ime budizam. Nazivi su došli kasnije, zajedno sa ljudima koji su pokušavali da
sačuvaju, objasne, prenesu i tumače njihovo učenje.
A
onda se dogodilo nešto što se kroz istoriju ljudske duhovnosti neprestano
ponavlja.
Od
jednog učenja nastaju različita tumačenja. Od tumačenja škole. Od škola
institucije. Od institucija podjele. I tako ono što je u početku bilo
jednostavno postaje složeno.
U
hrišćanstvu nastaju pravoslavci, katolici, protestanti i brojni drugi pravci. U
budizmu se razvijaju različite škole i tradicije. Svaka od njih čuva dio
nasljeđa, svaka ima svoje tumačenje, svoje obrede, svoje autoritete i svoje
granice.
I
čovjek se polako počinje identifikovati sa pripadanjem.
„Ja
sam pravoslavac.“
„Ja
sam katolik.“
„Ja
sam budista.“
„Ja
sam hinduista.“
A
pitanje koje bi možda trebalo da dođe prije svih tih pitanja glasi: Kakav si čovjek?
Jer
moguće je pripadati religiji, a ne živjeti njeno najdublje učenje.
Moguće
je nositi krst, a u sebi nositi mržnju.
Moguće
je klanjati se Budi, a ne imati saosjećanja.
Moguće
je govoriti o Bogu, a nanositi bol drugom živom biću.
Moguće
je znati svete knjige napamet, a nikada ne učiniti ono što one od čovjeka
traže.
I
tu se vraćamo na ono što je možda zajedničko svim velikim duhovnim tradicijama
kada se skinu istorijski slojevi, institucije, dogme i međusobne rasprave.
Ljubav. Saosjećanje. Praštanje. Nenasilje. Služenje.
Odgovornost.
Ne
prema „našima“.
Prema
svima.
Bez
izuzetka.
Jer
ako je ljubav ograničena pripadnošću, onda to više nije ljubav nego
privrženost.
Ako
je saosjećanje rezervisano za pripadnike naše grupe, onda to nije univerzalno
saosjećanje.
Ako
oproštaj važi samo za naše greške, a za tuđe tražimo najstrožu kaznu, onda
nijesmo razumjeli ono što govorimo da vjerujemo.
Možda
je upravo zato najveći problem religije nastao onda kada je čovjek počeo više
da brani svoju religiju nego što
je živio ono čemu ga njegova religija
uči.
Tada
se može dogoditi i paradoks koji smo vidjeli u priči o popu Maci: čovjek koji
bi trebalo da bude čuvar Hristovog učenja, može postati važniji kao simbol
pripadnosti nego kao stvarna istorijska ličnost čiji život treba pošteno ispitati.
I
tada više ne branimo istinu.
Branimo
identitet.
A
identitet je mnogo lakše braniti nego istinu, jer istina ponekad zahtijeva da
priznamo da je „naš“ čovjek pogriješio.
Možda
je zato najdublja duhovnost upravo suprotna od fanatizma.
Fanatik
kaže: „Moja religija je istinita.“
Duhovno
zreo čovjek pita: „Da li ja živim
istinu koju moja religija propovijeda?“
To
su dvije potpuno različite stvari.
Prva
može proizvesti sukob.
Druga
može proizvesti promjenu.
I
možda je upravo to ono što su Hristos, Buda i veliki učitelji svih vremena
pokušavali da prenesu: ne treba nam još jedan identitet kojim ćemo se odvojiti
od drugih. Potrebna nam je unutrašnja promjena kojom ćemo prestati da drugoga
doživljavamo kao drugoga.
Tada
više nije najvažnije kako se zovemo.
Važno
je da li volimo.
Da
li praštamo.
Da
li pomažemo.
Da
li ne povređujemo.
Da
li možemo da vidimo život i u onome ko nam nije sličan.
Da
li smo sposobni da u drugom čovjeku, u životinji, u prirodi, u svakom živom
biću prepoznamo vrijednost koja nije ništa manja samo zato što nije dio našeg
plemena.
Možda
se upravo tu nalazi ono što bismo mogli nazvati univerzalnim jezikom duhovnosti.
I
možda je zato Svamiđijeva poruka tako jednostavna: nije najvažnije šta govoriš
da vjeruješ, nego šta tvoja vjera proizvodi u tebi.
Ako
proizvodi ljubav - nešto si razumio.
Ako
proizvodi saosjećanje - nešto si shvatio.
Ako
proizvodi praštanje - nešto si naučio.
Ako
proizvodi nenasilje - nešto si postao.
A
ako proizvodi mržnju prema drugome, osjećaj nadmoći i potrebu da ponižavaš ili
uništiš onoga ko ne pripada tvojoj grupi, onda možda nijesi izgubio vjeru.
Možda
si izgubio suštinu vjere.
Jer
Hristu ne treba da budemo hrišćani samo po imenu.
Budi
čovjek kakvom te njegovo učenje poziva da budeš.
Budi
ljubav.
Budi
saosjećanje.
Budi
svjetlost.
Tada
ime postaje najmanje važno.
