KADA IZABEREŠ MIR

"Kada izabereš mir, slijedi mnogo rastanaka."

Ne znam ko je prvi izgovorio ovu rečenicu, ali u njoj ima nečega što čovjek najčešće shvati tek kada prođe dovoljno života.

Jer mir nije samo ono što dobiješ.
Mir je i ono čega se odrekneš.

Kada čovjek dugo živi u buci, počne vjerovati da je buka život. Navikne se na objašnjavanja, dokazivanja, rasprave, očekivanja, na potrebu da bude shvaćen i prihvaćen. Navikne se čak i na ono što ga boli, pa mu odsustvo bola postane sumnjivo.

A onda, nekad sasvim tiho, dođe trenutak kada više ne želi da pobjeđuje.

Ne želi da bude u pravu po svaku cijenu.
Ne želi da objašnjava ono što drugi ne žele da razumiju.
Ne želi da zadržava ljude koji žele da odu.
Ne želi da ostaje tamo gdje mora stalno dokazivati da vrijedi.

Izabere mir.

I tada počinju rastanci.

Ne moraju to biti veliki, dramatični rastanci. Ponekad nema posljednje svađe, nema zalupjenih vrata, nema velikih riječi. Samo se čovjek polako udalji od onoga što mu više ne pripada.

Nekada se rastane od ljudi. Nekada od navika. Nekada od vlastitih zabluda. A nekada od slike o sebi koju je godinama nosio.

I možda su upravo ovi posljednji rastanci najteži. Jer nije lako oprostiti se od čovjeka kakav si bio.

Tu negdje počinje i druga misao, Heseova: „Svijet postaje ljepši kada u njemu tražimo umjetnost umjesto koristi.“

Možda ove dvije rečenice imaju više zajedničkog nego što se na prvi pogled čini. I mir i umjetnost počinju tamo gdje prestaje potreba da se sve pretvori u korist. Kada čovjeka posmatramo samo kroz ono što nam može dati, onda odnos postaje računica. Kada knjigu čitamo i film gledamo samo da bismo „ubili vrijeme“, prijateljstvo održavamo samo zato što nam nekada može zatrebati, a čak i prirodu gledamo samo kao mjesto za fotografiju - svijet se polako pretvara u zbir funkcija.

Sve nešto treba da radi. Sve mora imati svrhu. Sve mora donijeti rezultat.

A život nije tako siromašan.

Postoje stvari koje ne služe ničemu, a bez kojih bi život bio nepodnošljivo prazan.

Pjesma koja nam ništa ne „rješava“. Roman koji čitamo po treći put. Slika pred kojom stojimo i ne znamo zašto nas je zaustavila. Čovjek sa kojim razgovaramo satima, a nijesmo ništa konkretno „uradili“.

Tišina. Pogled kroz prozor. Miris kiše. Neko sjećanje koje se pojavi bez poziva.

To nijesu korisne stvari. To su vrijedne stvari.

A korisnost i vrijednost nijesu isto.

Možda smo upravo tu napravili jednu od velikih grešaka savremenog života: počeli smo da miješamo ono što je korisno sa onim što je važno.

Isto se događa i sa ljudima.

Čovjek može biti veoma uspješan, sposoban, zanimljiv, koristan, pa ipak ne biti čovjek sa kojim želimo da dijelimo tišinu. A može postojati neko ko nam nikada nije pomogao ni u jednoj praktičnoj stvari, ali je svojim prisustvom učinio naš život bogatijim.

Tu se ponovo vraćamo miru.

Kada ga izabereš, počinješ da razlikuješ ono što ti koristi od onoga što ti pripada. I tada neki odnosi prirodno otpadaju. Ne zato što su nužno bili loši. Nego zato što više nijesu bili tvoji.

To je možda najteža istina o rastancima: ne mora niko biti kriv.

Dvoje ljudi mogu biti dobri ljudi i ipak krenuti različitim putevima.

Možemo nekoga poštovati, voljeti ono što je u njemu vrijedno, zahvaljivati mu za ono što je bio u našem životu, i ipak osjetiti da više ne možemo zajedno.

Bez mržnje. Bez presude. Bez potrebe da od drugoga pravimo lošeg čovjeka kako bismo opravdali vlastiti odlazak.

Mir ne traži neprijatelje.

Možda je zato sazrijevanje upravo u tome da čovjek sve manje presuđuje.

Ne mora mu se sve sviđati. Ne mora sve prihvatiti. Ne mora svemu reći „da“.

Ali može naučiti razliku između suda vrijednosti i osude čovjeka.

Mogu reći: ovo nije za mene. Mogu reći: ovo mi se ne dopada. Mogu reći: ovdje više ne pripadam.

I tu stati.

Bez potrebe da drugoga poništim zato što se razlikuje od mene.

To je takođe mir.

A umjetnost nas tome uči na svoj način.

Velika knjiga ne traži od nas da se složimo sa njom. Veliki pisac ne mora biti naš pisac. Možemo priznati veličinu nekoga čiji nam senzibilitet ne odgovara. Možemo reći: znam koliko vrijedi, ali nije moj.

I upravo tu postoji jedna lijepa vrsta unutrašnje slobode. Ne moramo voljeti sve da bismo poštovali vrijednost. Ne moramo posjedovati da bismo uživali. Ne moramo razumjeti sve da bismo se divili. Ne moramo koristiti umjetnost da bismo joj priznali smisao.

Možemo jednostavno stajati pred njom.

I pustiti je da bude.

Možda je to ono što se događa kada čovjek izabere mir. Počne manje da uzima, a više da gleda. Manje da traži korist, a više smisao. Manje da govori, a više da čuje. Manje da zadržava, a više da zahvaljuje.

I tada shvati nešto neobično: Nijesu svi rastanci gubici. Neki su oslobađanja.

Neke knjige nijesu za čitanje da bismo ih završili, nego da bismo im se vraćali. Neki ljudi nijesu došli da ostanu cijeli život, nego da nas nečemu nauče. A neke stvari koje smo nekada očajnički željeli zadržati, postanu, iz ove tišine, upravo ono što smo morali izgubiti da bismo pronašli sebe.

Možda zato dvije naizgled različite misli govore isto.

Kada izabereš mir, slijedi mnogo rastanaka.

Svijet postaje ljepši kada u njemu tražimo umjetnost umjesto koristi.

Prva nas uči da pustimo. Druga nas uči da gledamo.

A možda je upravo to jedan od oblika sazrijevanja: znati šta treba pustiti,  i naučiti da vidiš ono što ostaje.

Jer kada više ne pokušavamo od života napraviti ono što nama koristi, počinjemo da otkrivamo njegovu ljepotu. A kada prestanemo da se grčevito držimo svega što poznajemo, možda prvi put osjetimo koliko je mir širok.

I tada shvatimo da život nije postao siromašniji zato što smo se od nečega rastali. Samo je ostalo više prostora.

Za tišinu.

Za umjetnost.

Za čovjeka.

Za sebe.