Postoje ljudi kojima naša nesreća ne smeta.
Ponekad im čak
i odgovara.
Dok smo zabrinuti,
nesigurni, nezadovoljni ili u nekoj životnoj teškoći, spremni su da nas
saslušaju. Dok tražimo mišljenje, savjet ili potvrdu, osjećaju se potrebnim.
Dok sumnjamo u sebe, njihovo mjesto u našem životu djeluje sigurno.
A onda se nešto
promijeni.
Postanemo
mirniji. Nešto nam uspije. Zavolimo svoj život. Pronađemo nekoga koga volimo. Počnemo
da radimo ono što nas ispunjava.
I odjednom, kao
da naša sreća nekome zasmeta.
Ne kažemo ništa
posebno. Ne hvalimo se. Ne upoređujemo se. Samo nam je dobro.
Ali neko počne
da umanjuje.
„Ma nije to
ništa.“
„Vidjećemo
koliko će trajati.“
„Nemoj se mnogo
radovati.“
Ili se pojavi
ona poznata ironija koja se može predstaviti kao šala, a ipak ostavlja trag.
Dugo sam mislio
da je takav cinizam samo vrsta odbrane.
Da se čovjek
iza ironije skriva zato što je razočaran životom, povrijeđen ili nesiguran. I
često zaista jeste tako.
Ali postoji i
druga vrsta cinizma.
Onaj koji ne
služi da zaštiti čovjeka od svijeta, nego da drugoga spusti kada ovaj počne da raste.
Takav čovjek ne
mora biti otvoreno neprijateljski. Može biti duhovit, inteligentan, šarmantan,
čak i veoma prijatan. Može godinama biti dio našeg života, a da tek poslije
mnogo vremena počnemo da uočavamo obrazac.
Primijetimo da
mu naše teškoće nikada nijesu naročito smetale.
Ali mu naša
radost nekako smeta.
Dok smo tražili
pomoć, bio je tu. Kada više nijesmo tražili ništa, kao da više nije znao šta bi
sa nama.
Možda je
problem u tome što tuđa sreća ponekad postane ogledalo. Ne pokazuje ona čovjeku
samo da je neko drugi srećan. Pokazuje mu šta bi njegov život mogao biti, a nije.
I zato tuđa
sreća nekada boli više od tuđe nesreće.
Tuđa nesreća nas može utješiti. Tuđa sreća nas može suočiti
sa nama samima.
Ako vlastitu
vrijednost stalno mjerimo poređenjem, onda tuđi uspjeh postaje naš poraz.
Ako si ti iznad
mene, ja sam ispod tebe. Ako si ti uspješan, moj neuspjeh postaje vidljiviji. Ako
si ti voljen, moja usamljenost više boli. Ako si ti miran, moj unutrašnji nemir
postaje očigledniji.
I zato se
nekada ne napada tuđa sreća zato što je loša, nego zato što postoji.
Ali ne možemo
znati šta se zaista događa u drugom čovjeku.
Ne treba olako
lijepiti etikete.
Nije svaka
zavist mržnja. Nije svaki cinizam zloba. Nije svaka hladnoća znak neke duboke
unutrašnje slabosti.
Možemo,
međutim, posmatrati obrazac.
Možemo vidjeti
kako se neko ponaša kada nam je teško, a kako kada nam je dobro. Kako reaguje
kada smo slabi, a kako kada postanemo snažni. Kako govori o nama kada zavisimo
od njega, a kako kada više ne zavisimo.
I možda je to
jedan od najtačnijih testova odnosa:
Ko je srećan zbog tvoje sreće kada od nje nema nikakve koristi?
Tu se ljudi
razlikuju.
Neko će ti se
radovati kao da je dio tvoje sreće i njegova. Neko će je prećutati. Neko će je
umanjiti. A neko će pokušati da ti je pokvari.
Ne moraš se
zbog toga svađati. Ne moraš nikoga razotkrivati. Ne moraš čak ni znati zašto je
takav.
Dovoljno je da
vidiš.
I da naučiš
gdje treba da stoji granica.
Jer možda je
jedna od najvažnijih stvari koje čovjek nauči s godinama upravo ova: ne moraš svakome dokazivati da si srećan.
Ne moraš svoju
radost objašnjavati. Ne moraš je braniti. I posebno ne moraš je smanjivati da
bi se neko drugi osjećao bolje.
Neki ljudi će
te voljeti dok im trebaš. Neki dok im se diviš. Neki dok si slabiji od njih.A
rijetki će te voljeti i onda kada vide da si dobro, miran i svoj.
Takve ljude
vrijedi čuvati.
Jer prava
bliskost ne kaže: „Budi dobro, ali ne
bolje od mene.“
Ona kaže:„Budi dobro. Zaista mi je drago što jesi.“
I možda je
upravo sposobnost da se iskreno radujemo tuđoj sreći jedan od najtiših znakova
da smo u sebi zaista dobro.
Jer čovjek koji
je u miru sa sobom ne doživljava tuđu sreću kao prijetnju.
On zna: Tuđe svjetlo ne umanjuje moje.
