Postoji jedna tiha disciplina koju većina ljudi zaboravi ili nikada ne nauči: razgovor sa sobom. Ne onaj površni, unutrašnji dijalog pun briga, planova i ponavljanja prošlosti, nego pravi susret - susret svijesti sa sobom.
U svakodnevici
čovjek razgovara sa svima: sa ljudima, obavezama, ekranima, mislima koje dolaze
izvana i iznutra. Ali rijetko zastane da bi čuo ono što se ne nameće, ono što
ne viče. A upravo tu, u toj nenametljivoj tišini, počinje upoznavanje sa sobom.
Kaže se: ako ne
odvojiš vrijeme da razgovaraš sa sobom, proći ćeš pored jednog izuzetnog bića,
a da ga nikada ne upoznaš. Ova misao nosi duboku istinu, ne u smislu da postoji
„druga osoba“ u nama, nego da postoji sloj svijesti koji ostaje neprepoznat dok
ga ne pogledamo bez žurbe.
Razgovor sa
sobom nije analiza, nije procjenjivanje, nije popravljanje. To je prisutnost.
To je spremnost da se bude sa onim što jeste, bez potrebe da se odmah promijeni
ili objasni.
U tom
prostoru, misli gube svoju težinu, a osjećaji prestaju da budu problem koji
treba riješiti. Oni postaju pojave koje se posmatraju, kao oblaci koji prolaze
nebom.
Tada se događa
nešto jednostavno, ali duboko: čovjek prestaje da se identifikuje samo sa
mislima i počinje da prepoznaje ono što ih posmatra. Taj tihi posmatrač nije
odvojen od života - on je njegova najintimnija prisutnost.
U različitim
tradicijama to se naziva različitim imenima: svjesnost, svjedok, Atman,
unutrašnji Majstor. Ali suština je ista, sposobnost da se bude svjestan sebe,
bez gubitka u sadržaju svijesti.
Razgovor sa
sobom, u tom smislu, nije luksuz niti duhovna tehnika za posebne trenutke. To
je povratak jednostavnosti. Povratak onome što je uvijek tu, ali često previđeno.
I možda je
najveća ironija u tome da ono što tražimo u svijetu - razumijevanje, mir,
jasnoću - već počiva u tom tihom susretu sa sobom.
Ne kao odgovor
koji dolazi spolja, nego kao prepoznavanje onoga što nikada nije bilo
izgubljeno.
