BURE BEZ DNA

Postoje ljudi kojima nikada nije dovoljno. Ne zato što imaju malo. Nego zato što ono što dobiju ne može dugo da ostane u njima.

Pohvala ih obraduje. Divljenje ih podigne. Nečija lijepa riječ im na trenutak vrati sigurnost.

Ali kratko traje.

Ubrzo je potrebna nova pohvala. Novo priznanje. Novi kompliment. Nova potvrda da vrijede.

Kao da ono prethodno nikada nije stiglo do mjesta na kojem je trebalo da ostane.

Takav čovjek često ne traži samo pažnju. On traži dokaz. Dokaz da je vrijedan. Da je važan. Da je uspješan. Da je voljen. Da ga drugi vide.

I što mu je više potrebno da mu drugi to potvrđuju, to postaje manje sposoban da to osjeti sam.

Tu nastaje paradoks.

Što više čovjek traži svoju vrijednost u očima drugih, to manje može da je pronađe u sebi.

Nije problem u tome što čovjek voli pohvalu. Svi je volimo. Lijepo je kada neko prepozna naš trud. Lijepo je kada nam neko kaže da smo nešto dobro uradili. Lijepo je biti voljen i cijenjen.

Problem počinje onda kada pohvala prestane biti radost i postane potreba. Kada više nije: „Lijepo mi je što me cijeniš.“ nego: „Moram da znam da me cijeniš da bih mogao da budem dobro.“

Tada čovjek više ne prima potvrdu. On od nje živi. A ono od čega živimo uvijek tražimo još.

Zato postoje ljudi koji mogu dobiti stotinu lijepih riječi, a jednu kritiku pamte danima. Ne zato što je kritika važnija od pohvala. Nego zato što je njihova unutrašnja sigurnost toliko slaba da je jedna negativna riječ može uzdrmati.

Pohvale je podignu. Kritika ih sruši. Pa ponovo traže pohvale.

I tako nastaje krug.

Čovjek počinje da uređuje svoj život prema tuđem pogledu. Ne pita više samo: „Da li je ovo dobro za mene?“ Nego: „Kako će ovo izgledati drugima?“

Ne pita: „Da li sam zadovoljan onim što radim?“ Nego: „Hoće li neko primijetiti?“

Čak i dobro djelo može izgubiti svoju unutrašnju slobodu ako nam je potrebna publika. Jer postoji velika razlika između toga da učiniš nešto dobro i da želiš da se vidi da si učinio nešto dobro.

Jedno dolazi iznutra.

Drugo zavisi od pogleda spolja.

Jung bi ovdje vjerovatno prepoznao nešto važno u odnosu čovjeka prema Personi - slici koju pokazujemo svijetu.

Persona sama po sebi nije problem. Svima nam je potrebna određena društvena uloga. Problem nastaje kada se čovjek toliko poistovjeti sa slikom koju je napravio o sebi da više ne zna ko je bez nje.

Tada mu je potrebna publika. Jer bez publike nema ni potvrde. A bez potvrde počinje da se pojavljuje ono od čega je cijelo vrijeme bježao: susret sa sobom.

Zato je ponekad tišina mnogo teža od kritike. Kada nema nikoga da nas hvali, ostajemo sami sa pitanjem: Ko sam ja kada me niko ne potvrđuje?

To nije lako pitanje. Jer ako smo godinama gradili osjećaj vrijednosti kroz tuđe mišljenje, onda tišina može djelovati kao praznina.

Ali možda upravo tu počinje nešto važno. Čovjek počinje da uči da ne mora svaki njegov postupak imati svjedoka. Može uraditi nešto dobro i ne reći nikome. Može pomoći nekome i otići bez potrebe da mu se zahvali. Može raditi na sebi i dopustiti da promjena prvo postoji samo u njemu. Može biti dobar i kada niko ne gleda.

I upravo tada nešto počinje da se mijenja.

Vrijednost polako prelazi sa spoljašnjeg na unutrašnje mjesto.

Čovjek više ne pita neprestano: „Kako me vidiš?“ Počinje da pita: „Ko sam ja kada ostanem sam sa sobom?“

To nije ravnodušnost prema mišljenju drugih. Nije ni umišljanje da nam niko nije potreban.

Čovjek je biće odnosa. Potrebni su nam ljubav, bliskost, priznanje i pripadanje.

Ali postoji razlika između primati ljubav i morati biti potvrđen da bismo osjećali da vrijedimo.

Prvo nas obogaćuje.

Drugo nas zarobljava.

Možda zato najveća unutrašnja sloboda nije u tome da nam više niko ništa ne znači.

Naprotiv.

Možda je sloboda u tome da nam drugi znače, ali da od njihovog mišljenja ne zavisi naše postojanje.

Da možemo čuti pohvalu i biti zahvalni.

Da možemo čuti kritiku i razmisliti.

Ali da ni jedno ni drugo ne određuje našu konačnu vrijednost.

Jer čovjek koji zna ko je ne mora neprestano da pita druge ko je.

I možda je upravo zato najveća suprotnost čovjeku koji stalno traži potvrdu - čovjek koji može da uradi nešto dobro i da ode bez aplauza.

Može da voli bez publike. Može da stvara bez priznanja. Može da čini dobro bez zahvalnosti. Može da bude svoj i kada ga niko ne gleda.

Jer neke od najvažnijih stvari koje čovjek uradi u životu možda nikada neće biti viđene.

I možda baš tada postaju najčistije.

Jer ako nam za dobro djelo nije potreban svjedok, onda ono više ne hrani našu sliku o sebi.

Hrani nešto dublje.

Naš karakter.

A možda se unutrašnja vrijednost upravo tako i gradi: ne kada naučimo kako da zadobijemo tuđe divljenje, nego kada postanemo sposobni da živimo dobro i onda kada nema nikoga da nam kaže da smo dobri.

Tada više ne moramo neprestano puniti sebe tuđim riječima.

Bure konačno dobija dno.

I čovjek prvi put može da osjeti: dovoljno je.