ČOVJEK KOJI NIJE PRISTAO

Postoje trenuci u kojima se čovjekova hrabrost ne mjeri onim što je učinio, nego onim na šta je odbio da pristane.

U ratu, u politici, u institucijama, na poslu, pa čak i u običnom svakodnevnom životu, ponekad se dogodi da većina prihvati nešto što je do juče smatrala neprihvatljivim. Granica se pomjeri gotovo neprimjetno. Jedan ustupak napravi prostor za drugi, drugi za treći, i ono što je nekada izazivalo stid postane „normalno“.

Čovjek se na mnogo toga može naviknuti.

Može se naviknuti na nepravdu, na laž, na privilegiju, na poniženje drugoga, čak i na sopstveno moralno posrtanje. Ali postoji nešto na šta se teže navikava.

Na čovjeka koji nije pristao.

Jedna stara ratna priča govori o selu čije su žene pretrpjele nasilje vojnika. Samo se jedna od njih oduprla napadaču, ubila ga i preživjela.

Kada su vojnici otišli, žene su izašle iz svojih kuća. Sve osim nje nosile su tragove onoga što su preživjele. Ona je izašla noseći ono što je ostalo od čovjeka koji ju je napao.

I nije bila slomljena. Bila je uspravna.

Prema toj priči, žene su je potom ubile. Možda nije problem bio u tome što ih je osudila. Možda je problem bio upravo u tome što ih nije osudila, nego ih je svojim postupkom suočila sa pitanjem koje nijesu željele da postave sebi: “Šta sam ja mogla učiniti da ne dopuštim da mi se dogodi što se dogodilo?”

Tu priča prestaje biti priča o ratu.

Postaje priča o čovjeku. Jer ponekad čovjeka ne mrzimo zato što nas je osudio, nego zato što nas njegovo postojanje podsjeća na ono što smo sami mogli biti.

Nije potrebno da nas neko optužuje. Dovoljno je da postoji.

Pošten čovjek u društvu u kojem se nepoštenje udomaćilo ne mora nikoga prozivati. Njegovo odbijanje da učestvuje već nešto govori.

Čovjek koji ne uzima ono što mu ne pripada, ne mora držati predavanja o poštenju. Čovjek koji ne koristi vezu kada može, ne mora osuđivati one koji je koriste. Čovjek koji neće lagati, ne mora nikome govoriti da nije lažov. Čovjek koji odbije da proda svoj princip, ne mora nikome objašnjavati cijenu koju je platio.

Ali upravo zato može postati neprijatan.

Jer njegov postupak drugima oduzima jedno veoma važno opravdanje: „Svi to rade.“

Ako svi rade, onda je to normalno. Ako jedan odbija, onda više nije.

Tako se u društvu polako mijenja značenje riječi.

Korupcija postaje snalažljivost. Veza postaje sposobnost. Lojalnost grupi postaje izgovor za ćutanje. Kompromis postaje mudrost. Poštenje postaje naivnost.

A onaj koji još uvijek pravi razliku između dobra i koristi, počinje da djeluje kao neko ko ne razumije život.

To je možda najpodmukliji trenutak moralnog propadanja.

Ne onda kada čovjek učini nešto lose, nego kada više nema potrebu da to nazove lošim.

Zato najopasniji čovjek za pokvarenu većinu nije uvijek onaj koji je napada. Ponekad je to onaj koji jednostavno odbija da postane kao ona.

Najlakši način da se odbrani od hrabrog čovjeka jeste da se hrabrost predstavi kao ludost.

Najlakši način da se odbrani od onoga koji govori istinu jeste da problem pronađe u njemu, a ne u onome što je rekao.

Tako se pažnja pomjera sa pitanja: „Da li je ono što govori istina?“, na pitanje: „Ko je on da to govori?“

I tu počinje velika zamjena teza. Više se ne raspravlja o istini, nego o čovjeku koji je izgovorio. Ne govori se o korupciji, nego o njegovoj „neprijatnoj naravi“. Ne govori se o nepravdi, nego o tome da on „uvijek nešto kritikuje“. Ne govori se o činjenicama, nego o tome da „svi imaju svoje mišljenje“.

I tako se istina ne pobija. Ona se samo zatrpa bukom.

Čovjek koji je izgovara, koji ne pristaje, ne mora ni biti heroj. Možda je običan čovjek. Možda nema nikakvu moć. Možda nema ni želju da mijenja druge.

Samo je odlučio da neke granice neće preći.

I upravo zbog toga postaje neugodan.

Jer dok god je sam, njegov izbor može izgledati kao lična stvar. Ali kada ga drugi vide, njihov izbor više nije jedini mogući izbor.

Odjednom postoji alternativa.

A alternativa je opasna za svaki sistem koji počiva na uvjerenju da drugačije nije moguće.

Postoji jedna osobina ljudske psihologije koju često ne želimo da priznamo: čovjek ne brani uvijek ono što je dobro. Ponekad brani ono što mu omogućava da nastavi živjeti sa sobom.

Ako sam napravio kompromis, lakše mi je kada svi oko mene prave iste kompromise. Ako sam ćutao, lakše mi je kada svi ćute. Ako sam prihvatio nepravdu, lakše mi je kada mogu reći da nije bilo drugog izbora.

Zato čovjek koji odbija da učestvuje može postati prijetnja ne zato što će nekoga razotkriti, nego zato što će nečije opravdanje učiniti slabijim.

I tada se događa nešto gotovo paradoksalno. Umjesto da se čovjek pita: „Da li sam pogriješio?“ počinje da pita: „Ko je njemu dao pravo da bude drugačiji?“

Umjesto da mijenja sebe, pokušava promijeniti sliku o drugome.

Pošten čovjek postaje „budala“. Nezavisan čovjek postaje „arogantan“. Onaj koji neće da učestvuje postaje „problematičan“. Onaj koji govori postaje „neprijatan“.

I tako se moralni problem premješta sa onoga koji čini na onoga koji odbija da učestvuje.

U jungovskom smislu, u tome se može prepoznati nešto što je mnogo dublje od obične zavisti ili netrpeljivosti.

Čovjek teško podnosi susret sa vlastitom sjenkom. A drugi čovjek ponekad postane njeno ogledalo. Ne zato što nam je sličan, nego zato što je drugačiji. Njegova hrabrost može pokazati naš strah. Njegova sloboda našu zavisnost. Njegovo poštenje naš kompromis. Njegovo dostojanstvo našu potrebu da se opravdavamo. Njegovo „ne“ može učiniti vidljivim sva naša „da“ koja smo izgovorili onda kada nijesmo smjeli.

I zato je ponekad lakše uništiti ogledalo nego pogledati lice koje pokazuje.

Ali postoji još nešto.

Čovjek koji nije pristao ne mora uvijek pobijediti. Može izgubiti posao. Položaj. Novac. Prijatelje. Društveni ugled.

Može ostati sam.

Ponekad će čak izgledati kao da su oni koji su pristali prošli bolje.

I možda jesu - barem neko vrijeme.

Ali postoji jedna vrsta gubitka koja se ne vidi spolja. To je gubitak sebe.

Čovjek može izgubiti mnogo toga, a ostati svoj.

Ali kada jednom počne sistematski izdavati ono u šta vjeruje, postoji opasnost da više ne zna gdje je završio on, a gdje počinje maska koju je godinama nosio.

Tada više nije potrebna nikakva spoljašnja prisila. Čovjek sam čuva sopstveni zatvor.

Zato možda karakter nije ono što govorimo da bismo opisali sebe.

Nije ni ono što radimo kada nas svi gledaju.

Karakter se možda najjasnije vidi u onom trenutku kada možemo učiniti nešto nečasno, a ništa nas spolja ne sprečava.

Niko neće saznati. Niko neće kazniti. Možemo dobiti korist. Možemo proći bolje. I ipak kažemo: Ne.

Ne zato što smo bolji od drugih. Nego zato što znamo da bismo, prihvatajući to „da“, izgubili nešto što nam je važnije od koristi.

Možda je zato društvo sačuvano od potpunog moralnog rasula ne zahvaljujući većini, nego upravo onim malim brojem ljudi koji u nekom trenutku kažu: „Neću.“

Neću učestvovati. Neću uzeti. Neću slagati. Neću ćutati. Neću prodati ono što ne pripada meni. Neću postati ono što od mene očekujete samo zato da bih pripadao.

Takvi ljudi nijesu uvijek pobjednici. Ali bez njih bi društvo mnogo teže znalo gdje se nalazi granica između onoga što je moguće i onoga što je dopušteno.

Jer granice civilizacije ne čuvaju zakoni sami. Čuvaju ih ljudi koji ih, onda kada niko ne gleda, odbiju preći.

I možda je na kraju najvažnije upravo ovo: Nije teško biti pošten kada te poštenje ništa ne košta. Pravi trenutak dolazi kada ima cijenu. Kada zbog njega možeš izgubiti novac, položaj, prijateljstvo, pripadnost, nečije poštovanje.

Tada više ne biraš između dva ponašanja. Biraš između onoga što možeš dobiti i onoga što možeš ostati.

A ponekad je najskuplja stvar koju čovjek može izgubiti upravo on sam.

Zato se ne treba uvijek plašiti da ćemo ostati sami zato što nijesmo pristali.

Ponekad je samoća cijena koju platimo da ne bismo postali dio nečega sa čim ne možemo živjeti.

Jer na kraju, kada ostanu bez publike i opravdanja, čovjek ostaje sam sa sobom.

I tada više nije važno šta je većina rekla. Nije važno ko je pobijedio. Nije važno koliko je neko zaradio. Niti koliko je položaja osvojio.

Važno je samo jedno: Jesam li, kada je bilo najvažnije, ostao ono što sam vjerovao da jesam?