Ponekad nas neki naizgled nevažan događaj natjera da se zaustavimo i postavimo mnogo ozbiljnije pitanje. Ne zato što je sam događaj presudan, nego zato što u njemu odjednom vidimo nešto što je mnogo šire od njega.
Upravo
sam, slučajno, naletio na vijest da je, prije izvjesnog vremena, jedan hrvatski župnik, prilikom proslave svog
tridesetog rođendana, kao gosta iznenađenja doveo poznatog pjevača. Djeca, koja
su bili na časove kod tog župnika, prema pisanju medija, bila su pripremila
iznenađenje svom župniku, a on je njih, na sveopšte oduševljenje, iznenadio svojim gostom, Markom Perkovićem
Tompsonom. Sve je izgledalo kao vesela i bezazlena proslava.
Ali
čovjek koji pokušava da razmišlja malo dublje, teško može da ne zastane pred
jednim pitanjem: šta se događa kada se u prostoru koji bi trebalo da bude
prostor duhovnog vaspitanja djece, nađu zajedno religijski simboli, slavljenje
Boga i pjesme u kojima se, makar kroz određene stihove i ratnu simboliku,
veličaju nasilje, neprijateljstvo ili smrt?
Ne
govorim ovdje o jednom čovjeku, niti želim da donosim sud o njegovoj ličnosti.
Još manje želim da ulazim u političke podjele koje prate određene pjesme i
njihove izvođače. Mnogo je važnije nešto drugo.
Može li čovjek istovremeno govoriti o Bogu i
njegovati ono što u ljudskom biću budi mržnju prema drugom čovjeku?
To
je pitanje koje nadilazi jednu crkvu, jednu naciju, jednog pjevača ili jednu
religiju.
Jer
religija može postati samo spoljašnji oblik. Čovjek može nositi krst, moliti
se, odlaziti u crkvu, govoriti o Bogu i istovremeno u sebi nositi zavist,
mržnju, oholost, osvetoljubivost i želju da drugome bude naneseno zlo. Tada se
postavlja pitanje šta je od religije zaista ušlo u njegov život.
Ovo
pitanje nije novo.
Hristova
poruka nije bila poruka spoljašnje pripadnosti. Nije dovoljno reći da pripadamo
Bogu. Potrebno je da se nešto promijeni u nama. „Ljubite neprijatelje svoje“
mnogo je teže od pripadanja jednoj grupi. Oprostiti onome ko nas je povrijedio,
mnogo je teže nego govoriti o oprostu. Ne uzvratiti zlom na zlo, mnogo je teže
nego nositi simbol mira.
Upravo
tu postaje zanimljivo učenje ahimse (nenasilja) duhovnog učitelja Višvaguruđija
Mahešvaranande, poznatog kao Svamiđija.
Ahimsa
nije samo zabrana fizičkog nasilja. Ona počinje mnogo ranije - u mislima i
osjećanjima. Čovjek može povrijediti drugoga rukom, riječju, ali i mišlju. Ako
u sebi stalno hranimo neprijateljstvo, mržnju i želju za osvetom, nasilje je
već počelo, čak i prije nego što je postalo djelo.
Zato
Svamiđi govori o tri nivoa djelovanja: mentalnom, verbalnom i fizičkom.
To
je veoma duboka misao.
Jer
mi često vjerujemo da nijesmo nasilni samo zato što nikoga nijesmo udarili. A
možemo čitav dan u sebi nekoga osuđivati, prezirati, ponižavati i željeti mu
nesreću. Možemo zatim isto to pretvoriti u riječi. A riječi ponekad ostavljaju
rane koje su dublje od fizičkih.
Ako
je tako, onda ni pjesma nije samo pjesma.
Riječ
ima snagu. Ona može da liječi, ali može i da raspaljuje. Može da približi
čovjeka čovjeku, ali može i da ga nauči da drugoga posmatra kao neprijatelja.
Može da probudi saosjećanje, ali i mržnju. Može biti poput cvijeta, kako je
govorio Svamiđi, ali može postati i oružje.
Zato nije dovoljno pitati da li je nešto „religiozno“ ili „patriotsko“. Trebalo bi pitati: Kakav čovjek postajem dok to slušam?
Da
li postajem plemenitiji?
Da
li imam više razumijevanja za druge?
Da
li lakše praštam?
Da
li osjećam veću odgovornost prema životu?
Da
li mogu da vidim čovjeka i u onome koga smatram svojim protivnikom?
Ili
se u meni povećavaju bijes, podjela, prezir i potreba da drugoga ponižim?
To
je, možda, pravi test svake duhovnosti.
Svamiđi
je govorio da nema tehnike koja sama po sebi može čovjeka učiniti duhovnim. Ni
meditacija, ni asana, ni pranajama, ni bilo koja druga tehnika nijesu dovoljne
ako se ne mijenja način života. Jedina prava kvalifikacija, govorio je, jeste
služenje sa ljubavlju i samilost u srcu.
To
znači da duhovnost nije ono što čovjek pokazuje dok stoji pred oltarom, u hramu
ili na mjestu molitve. Duhovnost se pokazuje onda kada izađe iz tog prostora i
sretne čovjeka koji mu nije drag.
Lako
je voljeti svoje.
Mnogo
je teže poželjeti dobro onome koga smatramo svojim neprijateljem.
Lako
je govoriti o miru među ljudima koji misle kao mi.
Mnogo
je teže sačuvati mir kada stojimo pred nekim ko misli potpuno drugačije.
Tu
se vidi koliko je religija postala život, a koliko je ostala samo identitet.
Postoji
još jedna opasnost: kada se religija i nacionalni identitet toliko sjedine da
čovjek više ne može da razlikuje ljubav prema svojoj zemlji od mržnje prema drugoj.
Ljubav prema vlastitom narodu sama po sebi nije ništa loše. Naprotiv, čovjek
prirodno voli svoj dom, jezik, porodicu, kulturu i zemlju.
Ali
ljubav koja zahtijeva mržnju prema drugome, više nije ljubav u svom najvišem
smislu.
Svamiđi
je govorio da je božanska svijest iznad kulture, tradicije i religijskih
podjela. U svakom živom biću postoji ista božanska iskra. Kao što se mjesec
može odražavati u hiljadama posuda sa vodom, tako se isto božansko svjetlo
odražava u različitim bićima. Posude se razlikuju, voda može biti čista ili
mutna, mirna ili uzburkana, ali mjesec ostaje isti.
Ako
to zaista razumijemo, teško je čovjeka preko puta nas pretvoriti u neprijatelja
kojeg treba mrzjeti.
Možemo
se ne slagati.
Možemo
braniti svoje.
Možemo
se suprotstaviti nepravdi.
Ali
možemo li to učiniti bez mržnje?
Tu
počinje prava duhovna disciplina.
Jer
nenasilje ne znači slabost. Praštanje ne znači odobravanje zla. Ljubav ne znači
da čovjek mora biti slijep prema nepravdi. Naprotiv, potrebno je imati dovoljno
snage da se zlu suprotstavimo, ali bez toga da i sami postanemo ono protiv čega
se borimo.
To
je možda najteži oblik duhovne pobjede.
Čovjek
može pobijediti neprijatelja, a izgubiti sebe.
Može
odbraniti svoju zemlju, a izgubiti svoju humanost.
Može
pobijediti u ratu, a izgubiti mir u vlastitom srcu.
I
može govoriti o Bogu, a da Boga u sebi još nije počeo da prepoznaje.
Zato
se pitanje duhovnosti ne rješava time koliko puta izgovorimo Božje ime. Ono se
rješava time šta se događa sa našim
karakterom.
Ako
smo poslije molitve i dalje jednako ogorčeni, zavidni, osvetoljubivi i
nemilosrdni, šta je molitva promijenila?
Ako
poslije godina duhovne prakse i dalje nijesmo sposobni da oprostimo?
Ako možemo satima govoriti o ljubavi prema Bogu, a istovremeno prezreti čovjeka zato što pripada drugom narodu, vjeri ili političkoj grupi? Onda možda nijesmo još stigli do mjesta na koje mislimo da smo stigli.
Duhovnost
nije diploma. Nije odora. Nije funkcija. Nije titula. Nije ni pripadnost.
Duhovnost
je unutrašnja promjena.
Zato
se na kraju sve vraća na ono jednostavno pitanje koje je Svamiđi toliko puta
ponavljao: šta nosiš u sebi?
Ako
u sebi nosiš ljubav, ona će prije ili kasnije izaći kroz tvoje riječi i djela.
Ako
nosiš mržnju, i ona će pronaći put prema spolja.
Slon,
govorio je Svamiđi, ima dvije vrste zuba: jedne spolja, za pokazivanje, a druge
unutra, za jedenje. Tako je i sa čovjekom. Ono što pokazujemo svijetu može biti
potpuno drugačije od onoga što zaista nosimo u sebi.
Zato
možda najveći problem našeg vremena nije nedostatak religije.
Možda
imamo dovoljno religijskih simbola.
Možda
imamo dovoljno crkava, hramova, obreda, pjesama, zastava i velikih riječi.
Ono
što nam nedostaje jeste unutrašnja
transformacija čovjeka.
Jer
svijet se neće promijeniti zato što smo mu dodali još jednu zastavu, još jednu
pjesmu ili još jednu parolu.
Promijeniće
se tek onda kada se promijeni čovjek koji tu zastavu nosi, koji tu pjesmu pjeva
i koji tu parolu izgovara.
A možda je upravo to zajednička tačka Hristovog učenja i dubokog smisla joge: Ne pitaj prvo kojem Bogu pripadaš. Pitaj kakav čovjek postaješ.
Jer
ako je Bog u svima, onda je način na koji se odnosimo prema drugome ujedno i
način na koji se odnosimo prema Bogu.
I
tada pitanje više nije samo može li se Bog naći uz nasilje.
Pitanje postaje mnogo strašnije i mnogo važnije: Ako u drugome zaista postoji isto božansko svjetlo koje tražimo u sebi, kako ga onda možemo mrzjeti.
