Postoji jedna lijepa crnogorska izreka - „Daj sabor srcu“ – koja nosi u sebi duboku, gotovo zaboravljenu mudrost o unutrašnjem poretku čovjeka koji se suočava sa životnim olujama. U vremenu koje slavi glasnost i u kojem se od svake intimne senzacije pravi javna predstava, ova tradicionalna misao stoji kao stub odbrane ličnog dostojanstva. Ona nas podsjeća da smiriti se, stisnuti zube i nositi svoj teret u tišini nije čin predaje ili slabosti, već svjesni odabir da se sopstvenom bolu sačuva težina.
Kada čovjek odluči da svoj bol zadrži unutar svoja četiri zida, pokazuje da je bol, po svojoj prirodi, duboko intimna stvar. On je ogledalo naših najdubljih kapaciteta da osjećamo. Iznošenjem tog bola pred svakoga, rizikujemo da ga obezvrijedimo. Ovaj čin nas neodoljivo podsjeća na iskonski zakon prirode i ponašanje ranjenog vuka, koji se u trenutku najveće slabosti ponosno izdvaja iz čopora. On ne traži sažaljenje, već u potpunoj samoći, skriven od tuđih pogleda, strpljivo liže svoje rane i priprema se za povratak.
Svijet koji nas okružuje rijetko ima vremena, zabavljen svojim problemima ili najčešće površnostima, a još rjeđe mudrosti, da zastane i istinski razumije tuđi bol. Kada se intimna drama izlije na ulicu, ona postaje tek prolazna vijest, tema za površne razgovore ili meta za poglede onih koji u tuđoj nevolji traže sopstvenu utjehu.
Najveća opasnost prebrzog dijeljenja sopstvene muke leži u suptilnoj zamci, koja je najčešća – površno, prolazno interesovanje, koje je, u stvari, lažno sažaljenje. Ono je jeftino, neiskreno i ne nudi utjehu; ono uzvisuje onoga ko ga udjeljuje, dok onoga ko pati dodatno ponižava, pretvarajući njegovu borbu u predmet sažaljenja, a ne poštovanja.
Zato je poziv na „sabor srcu“ zapravo poziv na okupljanje sopstvenih unutrašnjih snaga. To znači ne dozvoliti bolu da gospodari tijelom, već u tišini sopstvenog bića, suočen sa samim sobom, preraditi ono što muči tijelo ili dušu. U toj tišini bol prestaje da bude samo razarajući neprijatelj i postaje tihi učitelj. Čuvajući patnju od jeftinih pogleda, čovjek raste, kali svoj karakter i uči kako da kroz sopstvene rane prođe uspravno. On uči umjetnost da svijetu ponudi miran osmijeh i vedro lice, dok iza te prividne lakoće unutrašnji oklop drži bedem nad bolom koji tiho radi svoje. To lice postaje neprobojna tvrđava, nesalomivi štit koji ne dozvoljava nikome da uoči dubinu unutrašnjeg loma.
Ponekad je najveći čin hrabrosti upravo u tome - dopustiti srcu da odboluje u mraku, kako bi moglo ponovo da prosvijetli i vrati se u punom sjaju, ili, pak, ode, neokrnjeno i ponosno.
