Malo šta toliko snažno oblikuje čovjekov život kao potreba da bude poštovan, priznat i viđen na pravi način u očima drugih ljudi. Često mnogo više energije trošimo na utisak koji ostavljamo nego na pitanje kakvi zaista postajemo. Kao da se vrijednost života polako pomjerila iz unutrašnjeg iskustva ka spoljašnjoj slici koju gradimo pred svijetom.
Zato
misao Ive Andrića djeluje tako jednostavno, a tako oslobađajuće: „Što se vi
brinete kakvi ste u očima drugih ljudi i šta se o vama misli i zna? Kao da je
to važno! Važno je koliko čovjek ima od života i šta u životu načini od sebe.“
Na
prvi pogled, ta rečenica djeluje gotovo previše jednostavno. Ali iza nje stoji
jedno duboko razumijevanje ljudske prirode. Jer čovjek rijetko živi samo svoj
život. Gotovo uvijek, svjesno ili nesvjesno, živi i predstavu o sebi u tuđim
pogledima.
Još
od najranijih godina učimo da sebe posmatramo spolja. Učimo šta izaziva
odobravanje, šta donosi priznanje, šta ostavlja dobar utisak. Vremenom mnogi
ljudi počnu da grade čitav identitet oko toga kako izgledaju drugima: koliko su
uspješni, poželjni, važni ili priznati. Kao da vrijednost života zavisi od
količine potvrde koju uspijemo da dobijemo od svijeta.
Problem
je u tome što takav način života čovjeka postepeno udaljava od njega samog.
Jer
postoji velika razlika između života koji se zaista živi i života koji dobro
izgleda spolja. Neko može djelovati uspješno, društveno ostvareno i priznato, a
da istovremeno osjeća duboku unutrašnju prazninu. Isto tako, čovjek čiji život
spolja ne djeluje naročito spektakularno može u sebi nositi mnogo više mira,
smisla i stvarnog iskustva života.
Andrić
upravo na to podsjeća.
Ne
govori da mišljenje drugih ljudi nema nikakav značaj. To bi bilo nemoguće.
Čovjek je društveno biće i prirodno je da ga drugi dotiču. Ali postoji trenutak
kada potreba za spoljašnjim prihvatanjem postaje toliko snažna da čovjek
počinje da živi prvenstveno kroz tuđe oči.
Tada
više nije najvažnije:šta osjeća, šta razumije, šta istinski želi, nego: kako izgleda, šta predstavlja, kakav utisak ostavlja.
A
život koji se previše oslanja na spoljašnji pogled gotovo uvijek postaje
zamoran. Jer tuđa mišljenja nikada nijesu stabilna. Ljudi danas odobravaju ono
što će sjutra osporavati. Ono što jednom izaziva divljenje kasnije može postati
nevažno ili zaboravljeno. Čovjek koji svoju vrijednost gradi isključivo na
spoljašnjoj potvrdi osuđen je da stalno traži novu potvrdu.
Zato
Andrićeva misao djeluje kao poziv na povratak unutrašnjem mjerilu života: „Važno
je koliko čovjek ima od života i šta u životu načini od sebe.“
To
je mnogo ozbiljnije pitanje nego što na prvi pogled izgleda.
Jer
„imati od života“ ne znači samo proživjeti mnogo događaja ili sakupiti mnogo
iskustava. Neko može proći kroz čitav svijet, a da ga malo šta zaista dotakne.
A neko drugi može živjeti mirno i skromno, ali sačuvati sposobnost da duboko
osjeća ljude, prirodu, knjige, ljubav i vrijeme koje mu je dato.
Isto
tako, „načiniti nešto od sebe“ ne znači postati važan u društvenom smislu.
Mnogo je važnije pitanje: da li je čovjek postao dublji, mirniji, slobodniji od sujete, sposoban za razumijevanje i blagost.
Jer
čovjek na kraju ne ostaje najviše ono što je posjedovao niti ono što su drugi
mislili o njemu. Ostaje ono što je izgradio u sebi.
Možda
je upravo zato unutrašnja zrelost uvijek povezana sa određenim oslobađanjem od
tuđeg pogleda. Ne potpunim ravnodušjem prema ljudima, nego prestankom opsesivne
potrebe da sopstvenu vrijednost neprestano dokazujemo svijetu.
Tek
tada čovjek počinje istinski da živi svoj život, a ne samo njegovu spoljašnju
projekciju.
I
možda je to jedna od najvažnijih mudrosti do kojih čovjek može doći: da je
mnogo važnije postati stvaran nego ostaviti utisak.
