Postoje misli koje djeluju toliko jednostavno da čovjek gotovo ne primijeti koliko su duboke. Jedna od njih je i rečenica patrijarha Pavla:
„Postoje duše
male kao novčanik. U njih može da stane samo novac. A ima duša u koje može da
stane i nebo, i zemlja, i ljudi, i životinje, i dobrota i ljubav prema svemu.“
Ta misao ne
govori samo o novcu. Govori o veličini čovjekove unutrašnjosti.
Jer postoje
ljudi koji kroz život prolaze kao kroz tržište. Sve mjere korisnošću, dobitkom,
interesom i ličnom koristi. Ne moraju biti loši ljudi u klasičnom smislu. Često
su čak vrlo sposobni, organizovani i društveno uspješni. Ali nešto u njima
ostaje zatvoreno. Kao da je čitav unutrašnji prostor sveden na pitanje: „Šta ja
od ovoga imam?“
I zato je
slika „duše male kao novčanik“ toliko precizna.
Novčanik je
mjesto u koje staju samo stvari određene vrijednosti. U njemu nema prostora za
nebo, za tugu drugog čovjeka, za drvo pored puta, za psa lutalicu, za osjećaj
tihe zahvalnosti što uopšte postojimo. Sve što ne može da se pretvori u korist
postaje suvišno.
Takva duša
vremenom postaje skučen prostor.
A čovjek može
živjeti veoma bogato spolja i istovremeno veoma siromašno iznutra.
Može imati
putovanja, status, uspjeh, poznanstva i uticaj, a da u njemu nema mjesta ni za
koga osim za sopstvenu potrebu da stalno nešto dobija, osvaja ili potvrđuje.
Nasuprot tome
postoje ljudi koji možda nemaju mnogo, ali imaju širinu.
To su oni
ljudi pored kojih čovjek osjeti da ga neko zaista vidi. Ljudi koji umiju da
zastanu zbog tuđe tuge. Koji osjećaju bliskost sa prirodom, životinjama,
djecom, starima. Koji nijesu izgubili sposobnost da ih dotakne nešto što nema
nikakvu praktičnu korist.
U takvim
ljudima postoji prostor.
I možda je
upravo to ono što znači kada se kaže da u nečiju dušu mogu stati „nebo i
zemlja“.
Ne radi se tu
o sentimentalnosti. Nego o kapacitetu da čovjek ne živi samo za sebe. Da ne
bude centar svega što doživljava. Da osjeti povezanost sa životom izvan granica
sopstvenog interesa.
Savremeni
svijet nas uglavnom uči suprotnom.
Uči nas da
širimo spoljašnji život: da imamo više, postignemo više, budemo vidljiviji,
uspješniji, važniji. Malo ko govori o unutrašnjem širenju čovjeka. A upravo ono
određuje da li će neko, uprkos svemu što posjeduje, ostati mali.
Jer veličina
čovjeka se ne vidi po tome koliko prostora zauzima u svijetu, nego koliko
svijeta može stati u njega.
Neki ljudi
prođu kroz život a da ih ništa istinski ne dotakne. Sve kroz njih prođe kao
kroz šuplju prostoriju. Drugi nose u sebi čitave pejzaže uspomena, lica ljudi
koje su voljeli, mirise djetinjstva, saosjećanje prema bićima koja nikada neće
upoznati.
I možda je
upravo to razlika između unutrašnje skučenosti i unutrašnje širine.
Ne u količini
znanja.
Ne u bogatstvu.
Ne u statusu.
Nego u
sposobnosti da čovjek u sebi napravi mjesta za nešto što nije samo on sam.
Jer postoje
ljudi koji cijelog života pune novčanike, a duša im ostane tijesna i prazna.
I postoje oni
drugi, gotovo neprimjetni, koji možda nemaju mnogo, ali iza sebe ostavljaju
osjećaj da je kroz njih život prolazio široko, toplo i ljudski.
