UMJETNOST I UNUTRAŠNJI ŽIVOT ČOVJEKA

Postoji jedna tiha zabluda savremenog vremena: da su film, muzika, poezija, pozorište i književnost uglavnom pitanje zabave, ukusa ili prolaznog estetskog zadovoljstva. Kao da umjetnost služi prvenstveno tome da čovjek ispuni slobodno vrijeme, nakratko pobjegne od svakodnevice i zatim se vrati „stvarnom životu“.

A možda je istina upravo suprotna.

Možda umjetnost mnogo dublje od politike, ideologije ili čak obrazovanja oblikuje način na koji čovjek doživljava svijet, druge ljude i samoga sebe.

Jer čovjek ne postaje ono što misli samo svjesno i racionalno. Postaje i ono čime dugo hrani svoju pažnju, emocije i unutrašnju imaginaciju.

Zato umjetnost nikada nije potpuno bezazlena.

Filmovi koje gledamo, muzika koju slušamo, priče koje nas potresaju, poezija koju čitmo, slike među kojima odrastamo - sve to postepeno gradi unutrašnju atmosferu čovjeka. Često mnogo više nego što primjećujemo. Ne nužno kroz direktne poruke, nego kroz osjećaj života koji prenose.

Čovjek dugo može vjerovati da samo „konzumira sadržaj“, a da pri tom polako usvaja: predstavu o ljubavi, predstavu o uspjehu, način na koji doživljava bliskost, moć i sreću, pa čak i emocionalni ritam sopstvenog života.

Zbog toga kultura nikada nije samo ukras jednog društva. Ona oblikuje njegovu unutrašnju psihologiju.

Dovoljno je posmatrati razliku između prostora u kojem dominiraju agresija, površnost, banalnost, neprekidna stimulacija i kultura spektakla, i prostora u kojem još postoji ozbiljna umjetnost koja čovjeka usporava, produbljuje i suočava sa složenošću života.

Jer umjetnost ne utiče samo na ono što čovjek zna. Mnogo više utiče na ono što čovjek osjeća kao normalno.

Ako neko godinama živi uz kulturu koja banalizuje nasilje, ismijava osjećajnost, slavi cinizam, pretvara čovjeka u potrošača impulse, njegov unutrašnji prag osjetljivosti postepeno se mijenja. Ono što je nekada djelovalo grubo ili prazno počinje izgledati prirodno. Čovjek se prilagođava emocionalnoj klimi u kojoj živi.

Ali isto tako, postoje umjetnička iskustva koja u čovjeku razvijaju nešto sasvim drugačije.

Veliki roman, dobra predstava ili poezija i muzika koji nosi stvarnu emotivnu dubinu mogu proširiti unutrašnji prostor čovjeka. Mogu ga učiniti sposobnijim da osjeti nijanse, razumije tuđu bol, prepozna složenost života i doživi postojanje kao nešto više od niza impulsa i potreba.

Zato dobra umjetnost često ne djeluje kao bijeg od stvarnosti, nego kao dublji ulazak u nju.

Ona čovjeku vraća sposobnost da osjeti.

A možda je upravo to danas jedan od najvećih problema savremenog čovjeka: ne odsustvo informacija, nego postepeni gubitak dubine doživljaja.

Savremeni medijski prostor uglavnom funkcioniše kroz brzinu, stimulaciju, kratke emocionalne impulse, stalnu potrebu za novim sadržajem.  

Čovjek je neprestano izložen slikama, zvukovima i informacijama, ali sve rjeđe ostaje dovoljno dugo u jednom iskustvu da bi ono zaista ostavilo trag.

U takvom ritmu unutrašnji život lako postaje fragmentisan. Sve se brzo smjenjuje: emocije, pažnja, interesovanja, čak i sjećanja.  

A umjetnost je nekada upravo tome služila - da čovjeka zaustavi pred iskustvom. Da ga natjera da ne prođe kroz život potpuno površno.

Nije slučajno što ljudi često pamte periode svog života po muzici koju su slušali, poeziji u kojoj su uživali, knjigama koje su čitali ili filmovima koji su ih oblikovali. Umjetnost postaje dio njihove unutrašnje biografije.

Neke pjesme čovjek ne sluša samo ušima. Sluša ih čitavim jednim dijelom svog života.

Neke knjige ne ostaju u pamćenju zbog radnje, nego zato što su u određenom trenutku otvorile prostor u kojem je čovjek jasnije razumio sebe.

I možda upravo zato kultura jednog društva nikada nije nevažna stvar.

Jer društva ne propadaju samo ekonomski ili politički. Propadaju i onda kada izgube sposobnost za duboko osjećanje, za nijansu, za unutrašnju refleksiju i ozbiljno iskustvo ljepote.

Tada čovjek postepeno počinje da traži samo još jači stimulus, još bržu zabavu i još površniji način da pobjegne od unutrašnje praznine.

A bez unutrašnjeg života ni spoljašnji život ne može dugo ostati istinski ljudski.

Možda zato prava umjetnost nije luksuz civilizacije.

Možda je jedan od posljednjih prostora u kojem čovjek još uvijek može ostati duboko prisutan sebi i svijetu.