Na
kraju života, možda nas niko neće pamtiti po tome koliko smo znali, koliko smo
imali, niti koliko smo puta bili u pravu. Sve to vrijeme odnese kao vjetar
prašinu sa starih puteva. Ali ostaće nešto drugo, mnogo tiše i mnogo važnije:
da li je nekome bilo lakše zato što smo postojali.
To
je možda najdublji smisao ljudskog postojanja - ne da zasjenimo druge, već da
ih osvijetlimo. Ne da budemo veliki u očima svijeta, nego da budemo mir u
nečijem nemiru, oslonac u nečijem padu, tiha toplina u danima kada se neko
smrzava iznutra.
Jer
čovjek ne pamti uvijek riječi.
Pamti kako se osjećao pored nekoga.
Pamti
one uz koje nije morao da se pretvara.
One koji nijesu dolivali so na rane.
One čije je prisustvo bilo lakše od samoće.
Ponekad
je dovoljno saslušati.
Ponekad ne povrijediti kad imamo priliku da povrijedimo.
Ponekad samo ostati.
I već smo nekome promijenili život više nego što slutimo.
Postoje
ljudi koji iza sebe ostavljaju buku, trag sukoba, gorčinu i umor. A postoje i
oni drugi, rijetki, poslije kojih ostane neka neobjašnjiva blagost, kao da je
kroz prostor prošla tiha svjetlost. Takvi ljudi ne moraju biti poznati,
uspješni ni veliki po mjerilima svijeta. Njihova veličina je u tome što pored
njih čovjek lakše diše.
Biti
svjetlo nekome ne znači spasavati svijet.
To znači ne gasiti ga u drugima.
U
vremenu grubosti, cinizma i stalnog dokazivanja, dobrota je postala gotovo čin
hrabrosti. Jer biti nježan u surovom svijetu traži više snage nego biti grub.
Mnogo je lakše ismijati nego razumjeti. Lakše je suditi nego zagrliti. Lakše je
okrenuti glavu nego ostati uz nečiju tamu.
A
ipak, samo ono što damo iz srca ostaje za nama.
Možda
zato i nije najvažnije koliko smo daleko stigli, nego koliko smo svjetlosti
ostavili uz put. Koliko smo puta nekome vratili vjeru u ljude. Koliko smo puta
bili razlog da neko ne odustane.
Jer
čovjek može zaboraviti naše ime, glas i lice.
Ali nikada neće zaboraviti da li mu je bilo toplije u životu zato što smo postojali.
