Postoji jedna tiha zabluda u načinu na koji gledamo sebe i druge: vjerujemo da smo ono što se vidi. Lice, glas, ponašanje, navike, ime koje nosimo i uloge koje igramo. Sve ono što je dostupno oku i razumu uzimamo kao cjelinu, kao konačnu definiciju čovjeka. A ipak, negdje dublje, postoji osjećaj da to nije sve, da ispod te površine postoji sloj koji ne pripada samo nama, nego nečemu mnogo starijem i širem.
U psihologiji Karl Gustava Junga, taj sloj dobija ime
kolektivno nesvjesno: zajedničko nasljeđe čovječanstva koje ne učimo, nego ga
prepoznajemo. Kao da u nama žive odjeci svih priča koje su ikada ispričane,
svih strahova koji su se ikada osjetili, svih ljubavi koje su ikada postojale,
svih mitova, legendi, svih simbola, svih duhovnih tragova koji su se ikada
pojavili. Kao da u svakome postoji skrivena cjelokupna biblioteka života, tiha
i nevidljiva.
Nije to znanje
koje možemo izgovoriti ili jasno locirati, nego nešto što se javlja u snovima,
u intuiciji, u introspekciji, u onim trenucima kada nas neka slika ili riječ
pogodi dublje nego što bismo očekivali.
I upravo tu
počinje paradoks: ako je sve to u nama, kako je moguće da se osjećamo tako
ograničeno? Kako je moguće da živimo kao da smo mali, konačni, zatvoreni u
nekoliko decenija života i nekoliko definicija o sebi? Odgovor možda leži u
prirodi svijesti. Ona je usmjerena na ono što je konkretno, opipljivo, svakodnevno.
Ona organizuje, razvrstava, pojednostavljuje. Da bi funkcionisali, moramo
zaboraviti širinu i živjeti u uskom fokusu. U suprotnom, bili bismo
preplavljeni.
Ali to
sužavanje ima svoju cijenu. Gubimo osjećaj unutrašnjeg bogatstva. Počinjemo
vjerovati da smo samo ono što trenutno znamo o sebi. A zapravo, mnogo toga u
nama ostaje neotkriveno, zato što nije osviješteno. Kao zatvorena riznica, čije
ključeve nosimo, ali ne znamo da ih imamo.
Kada se ta
ideja jednom stvarno osjeti, pogled na druge ljude se nepovratno mijenja. Više
nije moguće vidjeti čovjeka samo kao njegovu spoljašnjost. Iza svakog lica
naslućuje se dubina koja nije vidljiva, ali je stvarna. Svaka osoba postaje potencijal,
ne samo zbir iskustava koje je proživjela, nego i svih onih koje bi mogla
razumjeti, jer su već negdje u njoj. U tom smislu, susret s drugim čovjekom
prestaje biti susret sa “drugim” u uskom značenju, a postaje susret dvaju
dubina koje dijele isto porijeklo.
U tom viđenju
krije se i jedna tiha odgovornost: da se ne miješa ono što čovjek jeste sa onim
što može biti. Jer riznica nije uvijek otvorena. Nekada je zatrpana strahovima.
Nekada oblikovana iskustvima koja su je zatvorila. Nekada jednostavno
zaboravljena. Zato pravi pogled nije ni divljenje ni razočaranje. To je
razumijevanje.
Razumijevanje
da svaki čovjek nosi u sebi nešto neizmjerno, ali da živi onoliko koliko mu je
toga dostupno.
Ipak, ta
spoznaja nosi i jednu tihu tugu. Jer se vidi koliko toga ostaje neotvoreno.
Koliko ljudi proživi život a da nikada ne dotakne vlastitu dubinu. Koliko
ostajemo na površini, zadovoljavajući se ulogama i definicijama, ne sluteći šta
sve u sebi nosimo. Nije to tragedija koja se jasno vidi, nego nešto suptilnije
- osjećaj da se moglo više, dublje, punije.
A opet, možda
upravo u tome leži smisao. Da se to bogatstvo ne daje odjednom, nego da se
otkriva. Da čovjek ne dobije sebe kao gotovu činjenicu, nego kao zadatak. Da
kroz život polako otključava slojeve koji su oduvijek bili tu, ali čekaju da
budu prepoznati. Jer ono što je lako dostupno rijetko nosi dubinu; ono što
zahtijeva vrijeme i unutrašnji rad, postaje stvarno naše tek kada ga
osvijestimo.
Zato možda
čovjek ne zna koliko je bogat, ne zato što to bogatstvo ne postoji, nego zato
što nije dato da se posjeduje u potpunosti, nego da se traži. I možda se prava
promjena ne događa onda kada “saznamo nešto novo”, nego kada počnemo gledati
drugačije. Kada u sebi i drugima više ne vidimo samo ono što je očigledno, nego
naslućujemo ono što je skriveno. Tada svijet ne postaje nužno lakši, ali
postaje dublji. A to je, na neki način, početak stvarnog viđenja.
