Postoji jedna gotovo neprimjetna zamjena koja se često dogodi u životu čovjeka: zamjena između onoga što izgleda vrijedno i onoga što zaista jeste vrijedno.
Ta zamjena
rijetko nastaje svjesno. Čovjek obično ne odluči da izda dubinu zarad
površnosti. Naprotiv, najčešće vjeruje da ide prema „većem životu“, prema većoj
punini, intenzitetu i mogućnostima. Upravo zato je blještavost toliko privlačna
- jer ne djeluje kao iluzija, nego kao obećanje života.
Blještavost
ima jednu osobinu koju istinska vrijednost često nema: neposrednost.
Ona djeluje
odmah. Ne traži vrijeme da bi bila primijećena. Vidljiva je, društveno
potvrđena i emocionalno stimulativna. Luksuz, status, dinamika, osjećaj da se
stalno nešto događa - sve to proizvodi utisak intenziteta koji čovjek lako
poistovjeti sa ispunjenošću.
Savremeni
svijet dodatno pojačava taj mehanizam. Vrijednost se sve češće mjeri
vidljivošću: mjestima na kojima se boravi, ljudima sa kojima se pojavljujemo,
fotografijama koje stvaraju utisak života ispunjenog događajima. U takvom
prostoru čovjek lako počinje vjerovati da ono što je blještavo mora istovremeno
biti i duboko.
Ali između
intenziteta i dubine postoji suštinska razlika.
Intenzitet
uzbuđuje svijest.
Dubina je smiruje.
Intenzitet
stvara osjećaj da živimo „više“.
Dubina stvara osjećaj da živimo stvarnije.
Problem je što
se dubina rijetko nameće. Ona ne proizvodi spektakl. Često se pojavljuje u
tihim stvarima koje spolja ne izgledaju naročito važno: u razgovoru koji
ispunjava bez potrebe za dokazivanjem, u osjećanju unutrašnje bliskosti, u
prisutnosti u kojoj čovjek ne mora igrati nikakvu ulogu, u trenucima
introspekcija i uživanja u samom sebi.
Takve
vrijednosti teško je predstaviti svijetu, jer pripadaju iskustvu, a ne utisku.
Zato čovjek
često počinje da ih potcjenjuje upravo onda kada ih posjeduje. Ono što je
stalno prisutno postaje nevidljivo. Nasuprot tome, blještavost stalno proizvodi
novu stimulaciju i tako održava iluziju punine.
Međutim, ono
što je zasnovano prvenstveno na stimulaciji ima jednu unutrašnju slabost: traži
neprestano obnavljanje. Čovjek se navikava na luksuz, dinamiku i spoljašnji
sjaj mnogo brže nego što očekuje. Ono što je nekada izazivalo ushićenje postaje
svakodnevica. Tada se prvi put pojavljuje tiho pitanje: šta ostaje kada intenzitet
prestane da uzbuđuje?
U tom trenutku
mnogi ljudi počinju osjećati neobjašnjivu prazninu. Spolja, njihov život može
izgledati besprekorno. Ali unutra se pojavljuje osjećaj da nešto suštinsko
nedostaje.
To nije uvijek
kajanje. Ponekad je to samo kasno prepoznavanje razlike između života koji je
izgledao pun i života koji je zaista bio ispunjen.
Istinska
vrijednost često se prepozna tek retroaktivno, onda kada više nije prisutna.
Tek gubitak pokaže koliko je nešto bilo duboko utkano u unutrašnji život
čovjeka.
Možda je
upravo zato zrelost povezana sa promjenom kriterijuma vrijednosti. Mlađi dio
čovjeka prirodno gravitira prema onome što je intenzivno, vidljivo i potvrđeno
spolja. Zreliji dio počinje sve više da cijeni ono što donosi unutrašnju
jasnoću, mir i osjećaj stvarnosti.
To ne znači da
su ljepota, uspjeh ili luksuz sami po sebi površni. Problem nastaje tek onda
kada zamijene kontakt sa onim što čovjeka istinski dotiče.
Jer čovjek
može imati mnogo toga, a da ipak osjeća da nije blizu sebi.
I možda je
najveći problem u tome što se istinska vrijednost rijetko gubi odjednom.
Najčešće nestaje polako, gotovo neprimjetno, kroz niz sitnih izbora kojima
čovjek pokušava da živi „veći život“, ne primjećujući da se istovremeno
udaljava od onoga što mu je život činilo stvarnim.
A kada to
konačno shvati, često više ne osjeća ni bijes ni pobunu.
Samo tiho
saznanje da je jednom imao nešto što nije umio dovoljno prepoznati dok je bilo
tu.
