Posvećeno….
On je imao 29, ona 26 godina. Bio je
iz radničke porodice. Završio je fakultet, bio izuzetno elokventan, erudite sa
širokim interesovanjem. Radio je pristojno plaćen posao i živio mirno, gotovo
neprimjetno, kao ljudi koji ne očekuju mnogo od svijeta, ali pokušavaju da ono
što imaju žive pošteno i do kraja.
Ona
je bila mezimica izuzetno bogatih roditelja, ljudi čija su se imena izgovarala
sa poštovanjem, čiji je život pripadao svijetu u koji se ne ulazi lako. Odrasla
je među skupim putovanjima, privatnim zabavama i ljudima koji su uspjeh mjerili
imenima restorana u kojima večeraju i gradovima u koje odlaze za vikend.
Naravno da su bili protiv te veze.
Nijesu ga smatrali dovoljno dobrim
za svoju kćerku. Govorili su joj da je talentovana, obrazovana, lijepa, da može
mnogo više od života i posjeta u njegovom malom iznajmljenom stanu i skromnih
mjesta koja su posjećivali, jedina koja je mogao da joj priušti. Nije ih slušala.
Imala je dvadeset šest godina i vjerovala je u onu staru, jednostavnu ideju da
je ljubav dovoljna kada je stvarna. A sa njim joj je sve djelovala stvarno.
Dvije godine
bili su gotovo nerazdvojni. Smatrali da su sudbinski pedodređeni jedno drugom,
da su ih neke nebeske sile spojile Umjeli su da provedu sate šetajući pored
obale, razgovarajući o knjigama koje su čitali, o pjesmama koje su voljeli, o
ljudima i životima koje nikada neće upoznati, a koji su im kroz književnost
postajali bliski. Često bi sjedjeli u njegovom stanu uz vino koje nije bilo
skupo i muziku koja je više pripadala njima nego vremenu u kojem su živjeli. Zajedno
su planinarili, odlazili na književne večeri, vježbali tai či. Ponekad bi
satima ćutali bez potrebe da tu tišinu ispune bilo čim. I u tim trenucima joj
se činilo da ništa izvan toga nije potrebno.
Vjerovali su da su pronašli ono rijetko
koje samo rijetki pronađu.
Ali čovjek ne živi samo od onoga što
osjeća kada je sam sa nekim. Živi i od svijeta koji ga svakodnevno okružuje.
A svijet kojem je ona pripadala bio
je drugačiji.
Roditelji su insistirali da im se
pridružuje na večerama, putovanjima, okupljanjima ljudi među kojima je odrasla.
Društvo ju je stalno uvlačilo u ritam života koji je djelovao brz, uzbudljiv i
važan. Poruke su stizale svakodnevno - fotografije sa jahti, evropskih
metropola, restorana sa imenima koja su značila više od same hrane.
U početku joj to nije smetalo.
Vraćala bi se njemu umorna od svega toga, kao da se vraća nečemu stvarnom.
Ali polako, gotovo neprimjetno,
nešto je počelo da se mijenja. Negdje duboko u njoj počelo je da raste
nezadovoljstvo… Ne naglo. Ne dramatično. Više kao tiho udaljavanje od nečega
što je nekada bilo dovoljno. Sve češće je birala večere sa društvom umjesto
njihovih šetnji. Vikende provedene sa njim zamijenila su putovanja i događaji
na kojima se osjećala dijelom svijeta kojem je oduvijek pripadala.
A onda mu je jednog dana rekla da
više nemaju ista interesovanja. Da ne želi da dozvoli da život prolazi pored
nje. Izgovorila je to mirno, gotovo racionalno, kao da govori nešto što je dugo
uvježbavala sama sa sobom.
Njihova dvogodišnja ljubav završila
se bez velike scene. Samo sa osjećajem da je nešto važno iskliznulo između
riječi koje nijesu umjele da ga zadrže.
Nedugo zatim, ušla je u vezu sa
muškarcem iz svog kruga. Sa njim je dobila sve ono što joj je nekada
nedostajalo: luksuzna putovanja, ekskluzivne restorane, skupe hotele, život
koji je na fotografijama djelovao besprekorno. Gotovo da nije bilo evropskog
grada koji nijesu posjetili.
Sa strane, njen život djelovao je
besprekorno.
On se,
međutim, povukao. Ne iz ogorčenosti, nego iz umora. Polako je počeo da osjeća
nešto što dugo nije: mir. Prestao je da pokušava da pripada svijetu koji nikada
nije bio njegov. Posvetio se poslu, knjigama i dugim šetnjama. Nastavio je da
planinari, trenira tai či, odlazi u pozorište i na književne večeri. Krug ljudi
oko njega postajao je sve manji, ali su razgovori postajali dublji, stvarniji.
Nije imao mnogo novca. Njegov život spolja vjerovatno nije
izgledao naročito zanimljivo. Ali dani su mu bili ispunjeni stvarima koje su ga
istinski ispunjavale.
I to mu je bilo dovoljno.
Prošle su tri godine. Sreli su se
sasvim slučajno, jednog popodneva, u gradskoj knjižari.
Stajao kraj police sa književnim
novitetima i razgovarao sa prodavcem o knjizi koja je nedavno dobila prestižnu
nagradu. Ona ga je čula prije nego što ga je ugledala. Zastala je. Govorio je
mirno, sa onim poznatim entuzijazmom koji je nekada toliko voljela.
Pored nje je stajao njen novi
partner, vidno nestrpljiv u prostoru koji mu je bio stran i dosadan. Povremeno
je pogledavao na sat, požurujući je da krenu na događaj na koji su kasnili.
A onda se u
njoj nešto otvorilo. Nešto bolno jasno. Sjetila se njihovih razgovora,
pročitanih knjiga, večeri bez fotografija i potrebe da se bilo kome dokazuju.
Sjetila se koliko su nekada bili dovoljni jedno drugom. I odjednom se, negdje
iz dubine, javio glas koji je pratio od trenutka kad je prekinula sa njim, ali
koji je stalno potiskivala, ne dajući mu da joj narušava idilu u kojoj je, po
svim kriterijuma svojih roditelja i svog društva, živjela. I tada je prvi put
nakon dugo vremena osjetila kako između nje i života koji živi postoji nešto
nalik praznom prostoru. Ne tuga. Ne čak ni kajanje. Više osjećaj da je negdje,
neprimjetno, izgubila najljepši dio sebe koji se više nije mogao vratiti.
Prišla mu je, impulsivno, sa
osmijehom iza kojeg se osjećala nesigurnost. Pozdravila ga je srdačno, gotovo
nadajući se da će između njih ponovo oživjeti nešto poznato, neka stara
bliskost koju vrijeme nije moglo potpuno izbrisati, da će razmijeniti nekoliko
onih tako poznatih opaski samo njima poznatih.
Ali on je samo
kratko pogledao, pozdravio mirno. Nije bilo gorčine u njemu. Ni potrebe da bilo
šta dokazuje.
Razmijenili su nekoliko rečenica, gotovo pristojnih u
svojoj udaljenosti. A onda je klimnuo glavom njenom pratiocu, nasmiješio se
prodavcu i izašao iz knjižare, nestao niz ulicu, mirnim korakom čovjeka koji je
odavno prihvatio ono što nije mogao promijeniti.
Te večeri dugo nije mogla da zaspi. Prvi
put nakon mnogo godina nijesu joj pomagale ni fotografije, ni putovanja, ni
savršeno uređeni trenuci njenog života. Sve je djelovalo lijepo. I nekako
prazno. Nešto je uvijek nedostajalo. Shvatila ono što je godinama potiskivala: da
je zamijenila nešto istinski vrijedno za život koji je samo blještavo izgledao
vrijedno.
Te večeri, hodajući sam kroz grad, i
on je shvatio nešto važno. Jedan zaista lijep i ispunjen dio njegovog života
jeste završio, ali ne i život. I ne sposobnost da se živi mirno, duboko i
ispunjeno, po sopstvenoj mjeri, a ne po tuđim očekivanjima.
Vrijeme je prolazilo. Postala je
majka. Kasnije i razvedena. Radila je kao prevodilac u jednoj renomiranoj
firmi, živjela mirnije nego ranije i postepeno se udaljavala od svijeta u kojem
je odrasla. Roditeljima više nije dozvoljavala da upravljaju njenim životom.
Na svoj 36-i rođendan doživio je
kolaps. Ispitivanja su utvrdila karcinom u poodmakloj fazi, koji je
metastazirao. Izolovao se, nije dozvoljavao posjete, sažaljenja, duge razgovore
o bolesti. Želio je da sam ode, bez tuđih uzdaha, suza…
Sa mnom je pravio izuzetak. Bili smo
istinski prijatelji. Kao po prećutnom dogovoru, nijesmo razgovarali o bolesti. “Derviš i smrt” mu je
danima stajao otvoren pored kreveta. Raspravljali smo o Ahmedu Nurudinu i
Hasanu, o Pečorinu, o Pjeru Bezuhovu, o ljubavnoj tregediji Ane Karenjine i
Vronskog, Nataše Rostove i Bolkonskog… I
onda se otvorio. Govorio o svojoj ljubavi koju nikada nije prebolio. Priznao mi je da je
nikada nije prestao voljeti. Ali da je previše volio nju i njenu slobodu da bi
pokušao da je zadrži onda kada je odlučila da ode. Prihvatio je neminovnost i nastavio sa životom. .
Nazvao
sam je bez njegovog znanja.
Dugo
je ćutala dok sam joj govorio o njegovom stanju. Kada sam završio, samo me
tihim glasom zamolila da je odvedem kod njega.
Sa njim je razgovor bio mnogo teži.
Prvo je bio vidno ljut, odbijao je da je primi, a zatim je, na moje blago
ubjeđivanje, dugo ćutao, i kasnije, više iz umora, nego pristanka, rekao je da
uradim kako mislim da treba.
Od trenutka kada ga je ponovo
vidjela, nešto u njenom životu vratilo se na mjesto koje je godinama bilo prazno.
Uzela je neplaćeni odmor. Dane je
provodila uz njega. Čitala mu naglas kada više nije imao snage da drži knjigu.
Ponekad bi samo sjedjela kraj kreveta dok je spavao, kao da pokušava da
nadoknadi godine koje su izgubljene negdje između pogrešnih izbora, tuđih
očekivanja i života koji je spolja izgledao veći nego što je zaista bio.
Svakodnevno sam ih posjećivao,
zadržavajući se kratko, ne želeći da im remetim te poslednje trenutke koje
provode zajedno. Imao
sam osjećaj da prisustvujem nečemu što više nije ličilo na ljubav iz mladosti,
nego na nešto mnogo tiše, dublje, istinitije.
Pred jutro, jednog kišnog dana,
stisak njegove ruke postao je lakši.
Mislila je da je zaspao.
Ostala je dugo ne pomjerajući svoju
ruku iz njegove, kao da bi svaki pokret mogao potvrditi ono što još nije bila
spremna da prihvati.
Kasnije mi je rekla da je tek tada
potpuno razumjela koliko čovjek može da izgubi onda kada izda ono što ga je
nekada istinski doticalo.
I koliko života prođe prije nego što
to shvati.
