Postoji jedno tiho otkriće do kojeg čovjek ne dolazi čitanjem, niti razmišljanjem, nego iskustvom: život ne prestaje da stvara ljepotu.
Ne
povremeno. Ne u posebnim trenucima. Nego - neprestano.
Cvijet
koji raste u dvorištu, bez ičije pažnje.
Grana koja se lagano pomjeri pod dodirom vjetra.
Drvo koje u proljeće iznova pupi, kao da nikada ranije nije cvjetalo.
Sve se to događa bez buke, bez najave, bez potrebe da bude primijećeno.
Ipak, tu je.
Ljepota
nije nešto što dolazi spolja kao događaj. Ona je način na koji život postoji.
Pa
ipak, ne vidi je svako. Ne zato što je nema, nego zato što pogled često nije
slobodan.
Zaokupljen
mislima, brigama, planovima, čovjek prolazi pored onoga što je pred njim, a da
ga zapravo ne dodirne. Svijet tada postaje običan, siv, ponavljajući. Ne zato
što takav jeste, nego zato što je takav pogled koji ga posmatra.
Zato
riječi Ivo Andrić odzvanjaju istinito: oči vide ono čega je duša puna.
Kada
se u čovjeku pojavi mir, makar na trenutak, nešto se mijenja. Pogled se
rastereti. Misao se povuče. I tada, bez posebnog napora, ono što je uvijek bilo
tu počinje da se otkriva. Ne kao spektakl. Ne kao čudo. Nego kao jednostavna,
tiha ljepota.
Taj
trenutak ne donosi uzbuđenje, nego nešto dublje: mir koji rađa radost.
To
nije radost koja traži razlog. Nije vezana za uspjeh, za ostvarenje, za
spoljašnje okolnosti. To je radost koja dolazi iz same činjenice postojanja.
I
tada čovjek shvati: nije svijet postao ljepši. On ga je počeo vidjeti.
Život
se nije promijenio. Promijenio se pogled.
I
možda je to najbliže onome što tražimo kroz sve svoje pokušaje, napore i
traganja - ne da pronađemo nešto novo, nego da vidimo ono što je oduvijek bilo
tu.
Ljepota
nije skrivena. Ona je stalno prisutna. Samo čeka trenutak u kojem će je neko
zaista ugledati.
