Postoje tragedije koje čovjek ne može smjestiti ni u jedan poznati okvir razuma.
Ne zato što su
velike u istorijskom smislu.
Nego zato što su ljudski nepodnošljive u svojoj običnosti.
Jedan djed
poveo je unuke u šetnju.
Ništa više od
toga.
Ne na put oko
svijeta.
Ne u opasnost.
Ne u avanturu.
Samo u dan
koji je trebalo da bude običan.
Možda je jutro
počelo sasvim mirno. Možda su pričale previše brzo, kao što djeca pričaju kada
su srećna. Možda su ga vukle za ruku ili trčale nekoliko koraka ispred njega.
Možda je već unaprijed znao gdje će zastati da odmore, šta će im kupiti usput,
ili kojoj će se sitnici zajedno nasmijati.
To su one male
porodične scene koje svijet gotovo nikada ne primijeti, upravo zato što djeluju
potpuno obične.
A možda
najveća tragedija i jeste u tome što se život najdublje događa upravo u tim
običnim trenucima koje unaprijed smatramo sigurnim i nevažnim. Jer čovjek
prihvata da život nosi opasnosti na mjestima gdje ih očekuje. Ali teško
prihvata da smrt može doći usred običnog dana, dok djeca provode vrijeme sa
djedom koji ih je samo izveo da prošetaju.
I možda je
upravo ta riječ najteža: „samo“.
Samo šetnja.
Samo jedan dan.
Samo jedan trenutak koji je trebalo da prođe bez ikakvog posebnog značaja.
A onda se sve
prekine.
I poslije
takvih događaja ljudi pokušavaju da pronađu objašnjenja. Govori se o
odgovornosti, propustima, sistemu, kontroli, institucijama, nadstrešnicama koje
nijesu smjele pasti. I sve je to potrebno. Jer tragedije koje nastaju iz nemara
nijesu samo nesreće - one su posljedica svijeta u kojem se često više vodi
računa o izgledu nego o stvarnoj sigurnosti čovjeka.
Ali iza svih
analiza ostaje nešto što nijedna istraga ne može obuhvatiti do kraja: jedan
djed koji je želio da provede dan sa unukama.
Dvoje djece
koje je odrasli svijet morao zaštititi.
I jedna
porodica kojoj je običan dan postao granica između života koji je postojao juče
i života koji više nikada neće biti isti.
Postoje
tragedije koje nas ne pogađaju zato što su spektakularne, nego zato što nas
podsjete koliko je ljudski život krhak čak i onda kada djeluje potpuno sigurno.
Koliko je malo
potrebno da se jedan običan plan pretvori u nenadoknadiv gubitak.
I možda je
najtužnije u svemu to što taj dan nije počeo kao tragedija.
Nije počeo
strahom.
Nije počeo slutnjom.
Počeo je kao
ljubav.
Kao djed koji
vodi unuke u šetnju.
