„Ljudi su počeli da pitaju čime se baviš, da bi mogli da izračunaju koliko poštovanja da ti daju.“
Teško
je pronaći jednostavniju rečenicu koja preciznije opisuje duh savremenog
društva.
Jer
pitanje „čime se baviš?“ odavno više nije samo pitanje radoznalosti. Ono je
postalo društveni instrument procjene. U nekoliko sekundi ljudi pokušavaju da
odrede gdje se nalazite na nevidljivoj hijerarhijskoj ljestvici svijeta.
Koliko
zarađujete.
Koliko vrijedite.
Koliko ste korisni.
Koliko ste važni.
Koliko pažnje zaslužujete.
I
sve se to događa gotovo automatski.
Čovjek
danas često ne ulazi u odnos sa drugim čovjekom kao sa ličnošću, nego kao sa
društvenom pozicijom. Kao da prvo mora da zna „šta ste“, da bi odlučio kako će
se prema vama postaviti.
Zato
se ton razgovora nekada promijeni u jednoj sekundi.
Nakon
odgovora na pitanje o poslu, neko postane topliji. Neko hladniji. Neko iznenada
pokaže interesovanje koje maloprije nije postojalo. Neko vas gotovo neprimjetno
premjesti u kategoriju „važnih“ ili „nevažnih“.
I
upravo u toj neprimjetnosti leži problem.
Jer
takvo ponašanje više nije izuzetak. Postalo je društveni refleks.
Savremeni
svijet sve više pretvara profesiju u identitet. Čovjek više nije samo čovjek
koji radi određeni posao, nego njegova funkcija postaje njegova vrijednost.
Uspjeh, status i vidljivost počinju da određuju količinu poštovanja koju dobija
od drugih.
A
poštovanje koje zavisi od statusa zapravo nije poštovanje. To je društvena
kalkulacija.
Takav
svijet polako mijenja i način na koji gledamo sami sebe. Ljudi počinju da
osjećaju unutrašnju nelagodu ako njihov posao nije dovoljno „impresivan“, ako
njihova biografija ne proizvodi dovoljno divljenja ili ako njihov život spolja
ne djeluje dovoljno uspješno.
I
zato nije slučajno što su mnogi savremeni razgovori puni predstavljanja, a
prazni stvarnog susreta.
Jer
kada čovjek drugoga prije svega procjenjuje kroz njegovu društvenu vrijednost,
odnos više nije susret ličnosti. Postaje procjena tržišne pozicije.
Naravno,
ljudi su oduvijek pravili hijerarhije. Oduvijek su više poštovanja dobijali
moćni, bogati ili uticajni. Ali današnje društvo otišlo je korak dalje: ono je
gotovo potpuno spojilo ljudsku vrijednost sa spoljašnjim uspjehom.
To
se vidi čak i u jeziku.
Za
neke profesije odmah se vezuje poštovanje. Za druge jedva prikriveno
potcjenjivanje. Kao da čovjekova unutrašnjost može biti izmjerena zanimanjem
koje obavlja.
A
život uporno pokazuje suprotno.
Postoje
ljudi sa velikim titulama i veoma malim dušama. I postoje ljudi sasvim običnih
zanimanja pored kojih čovjek prvi put osjeti šta znači dobrota, širina ili
ljudskost.
Neko
može biti cijenjen u društvu, a potpuno nesposoban za bliskost, nježnost i
razumijevanje drugog čovjeka. Neko drugi može živjeti skromno i neupadljivo, a
nositi u sebi više ljudskosti nego čitavi sistemi uspjeha.
Možda
je upravo zato važno pitanje: šta je ostalo od našeg pogleda na čovjeka ako mu
vrijednost određujemo tek nakon što saznamo čime se bavi?
Jer
trenutak u kojem profesija postane važnija od ličnosti jeste trenutak u kojem
društvo počinje da gubi osjećaj za čovjeka.
A
bez toga ni uspjeh, ni status, ni priznanja više ne znače mnogo.
Ostaje
samo svijet u kojem ljudi jedni druge mjere, procjenjuju i rangiraju, dok
istovremeno sve manje uspijevaju da se zaista sretnu.
I možda upravo to postaje više kao naše ogledalo nego kao kritika društva.
Jer lako je
primijetiti kako drugi ljude procjenjuju po statusu. Mnogo je teže uhvatiti
trenutak kada to počnemo da radimo sami.
A taj trenutak
često zaista postoji.
Neko nam
djeluje prosječno, nevažan, gotovo nevidljiv, dok ne saznamo da je uspješan profesor,
direktor, poznati umjetnik, ljekar ili bogat čovjek. Odjednom se mijenja ton
glasa, pažnja, zainteresovanost, pa čak i količina poštovanja koju osjećamo.
I obrnuto:
nekoga doživljavamo zanimljivo dok ne saznamo da radi posao koji društvo smatra
„malim“, nakon čega interesovanje tiho splasne.
Upravo taj unutrašnji
pomak može biti veoma dragocjen trenutak samoposmatranja.
Ne zato da
bismo sebe osuđivali, nego da bismo razumjeli koliko duboko društvene
hijerarhije žive u nama. Koliko smo, često nesvjesno, naučili da vrijednost
čovjeka povezujemo sa njegovom društvenom pozicijom.
I možda je
važno primijetiti nešto veoma neprijatno: taj refleks često nema veze sa
stvarnim poštovanjem.
On je više
povezan sa našom potrebom za sigurnošću, pripadanjem i blizinom moći. Čovjek
instinktivno osjeća da mu povezivanje sa „vrijednima“ povećava sopstvenu
vrijednost u očima2 svijeta.
Zato status
privlači toliko pažnje.
Ali upravo tu
počinje mogućnost unutrašnje iskrenosti.
Jer kada
primijetimo: da nas nečija profesija fascinira više od njegove ličnosti, da
prema ljudima nesvjesno mijenjamo ton, da više pažnje poklanjamo „uspješnima“, da
drugačije slušamo nekoga kada saznamo njegov društveni rang, tada prvi put
možemo početi da razlikujemo šta zaista osjećamo prema čovjeku, a šta osjećamo
prema njegovoj društvenoj vrijednosti.
I možda je to
jedno od važnijih pitanja samopreispitivanja: koliko uopšte vidimo ljude prije
njihovih etiketa?
Jer nije lako
gledati čovjeka bez projekcija statusa. To traži određenu unutrašnju slobodu.
Slobodu od potrebe da kroz druge stalno mjerimo i sopstvenu vrijednost.
A možda se
upravo širina duše o kojoj smo govorili prepoznaje i po tome:
što čovjek uspijeva da zadrži isto prisustvo i prema profesoru univerziteta i
prema konobaru, čistačici, vozaču ili prodavačici.
Ne iz
pristojnosti.
Nego zato što
u njima prvo vidi čovjeka.
III
I zato je to mnogo više od društvene teme - to
je tema unutrašnje hijerarhije vrijednosti.
Jer način na
koji spontano reagujemo na druge ljude često otkriva ono što svjesno možda
nikada ne bismo priznali o sebi.
Ako nas nečiji
status automatski impresionira, ako pred moći postajemo pažljiviji, pred slavom
topliji, pred bogatstvom zainteresovaniji, onda to govori ne samo o tome kako
vidimo druge, nego i o tome šta duboko u sebi smatramo vrijednim.
A to je veoma
važno.
Jer čovjek ne
živi samo po vrijednostima koje deklarativno zastupa, nego mnogo više po onima
koje spontano prepoznaje i kojima daje unutrašnju težinu.
Zato je
Andrićeva misao toliko precizna: „Oči vide ono čega je duša puna.“
Čovjek nikada
ne posmatra svijet potpuno neutralno. Uvijek gleda kroz unutrašnji sadržaj koji
nosi u sebi: svoje čežnje, strahove, komplekse, ideale, glad za priznanjem,
potrebu za pripadanjem ili potrebu za smislom.
Neko u ljudima
prvo vidi status. Neko korisnost. Neko prijetnju. Neko ljepotu. Neko bol. Neko
dobrotu.
I upravo to
mnogo govori o posmatraču.
Možda je zato
samoposmatranje u takvim situacijama toliko dragocjeno. Ne da bismo sebe
moralno osuđivali, nego da bismo razumjeli: šta je to čega je naša duša puna?
Jer ako čovjek
iskreno primijeti da ga više fasciniraju titule nego karakter, moć više nego
dobrota, vidljivost više nego dubina, to može biti bolan, ali veoma važan
trenutak unutrašnje istine.
A bez tih
trenutaka čovjek lako provede život misleći da bira slobodno, dok zapravo samo
slijedi hijerarhiju vrijednosti koju je nesvjesno preuzeo od društva.
I možda prava
zrelost počinje upravo onda kada čovjek postane sposoban da vidi vrijednost
tamo gdje je svijet često više ne vidi: u mirnom čovjeku, u dobroti bez
reklame, u skromnosti bez kompleksa, u prisustvu bez potrebe za dokazivanjem.
Jer tek tada
oči počinju da gledaju drugačije.
A to obično
znači da se i duša promijenila.
