NAJDUBLJA GLAD ČOVJEKA

Postoje mnoge vrste gladi. Glad za hranom, sigurnošću, priznanjem, uspjehom, ljubavlju. Čovjek veći dio života provede pokušavajući da zadovolji te potrebe, vjerujući da će sa njihovim ispunjenjem doći i osjećaj cjelovitosti.

I često se desi da uspije. Postigne ono što je želio.Izgradi ono što je smatrao važnim. Dosegne ciljeve koji su mu nekada izgledali kao vrhunac.

Ali tada se pojavljuje nešto neočekivano.

Tišina koja nije mir. Praznina koja ne nestaje. I pitanje koje nema jasan odgovor: zašto, uprkos svemu, nešto i dalje nedostaje?

To je trenutak kada čovjek počinje da naslućuje postojanje drugačije gladi. Ne one koja traži spolja, već one koja dolazi iznutra.

Najdublja glad nije glad za stvarima. Ona nije ni glad za iskustvima, niti za priznanjima. To je glad za sobom. Ne za slikom sebe koju smo izgradili kroz život, već za onim dijelom koji nikada nije bio u potpunosti viđen, prihvaćen i življen.

Taj skriveni dio ne traži pažnju na način na koji to čine naše želje. On ne viče, ne zahtijeva i ne nameće se. Ali je stalno prisutan, kao tiha napetost, kao osjećaj da nešto nedostaje i kada je sve „na svom mjestu“.

Zato spoljašnje ispunjenje često ne donosi unutrašnji mir. Jer ne dotiče ono što je zaista gladno.

Čovjek može promijeniti okolnosti, odnose, ciljeve i pravce, ali ako ne dotakne sebe, ta glad ostaje. A dotaknuti sebe znači ući u prostor koji nije uvijek lagan. To znači pogledati bez uljepšavanja. Osjetiti bez bježanja. Priznati bez odbrane.

Znači skinuti slojeve koje smo godinama gradili - ne da bismo izgubili sebe, već da bismo vidjeli šta ostaje kada oni nestanu.

I upravo tu počinje pravo otkrivanje.

Jer ono što tražimo nije nešto što treba stvoriti. To je nešto što treba prepoznati.

Najdublja glad ne prestaje kada dobijemo ono što želimo. Ona prestaje kada prestanemo da tražimo sebe na pogrešnim mjestima.

Kada se pažnja okrene unutra, kada čovjek ostane sa sobom bez potrebe da odmah ispuni tišinu, počinje da se otkriva nešto drugačije.

Ne spektakularno.
Ne dramatično.
Već tiho i postojano.

Prisustvo koje ne zavisi od okolnosti. Osjećaj koji ne dolazi i ne odlazi.

I tada glad počinje da slabi.

Ne zato što je konačno zadovoljena, već zato što je prepoznata kao pogrešno usmjerena potraga.

Na kraju, čovjek ne traži više ono što mu nedostaje. On počinje da živi ono što jeste.

I u tom trenutku, ono što je nekada bila glad postaje mir.

DAVANJE KAO STANJE BIĆA

Davanje se često razumije kao čin. Nešto što činimo s vremena na vrijeme - kada imamo dovoljno, kada osjetimo potrebu ili kada želimo da pomognemo.

Ali postoji i drugačije razumijevanje davanja. Ne kao čina, već kao stanja.

U tom stanju, davanje nije nešto što počinje od odluke, već nešto što prirodno proizlazi iz onoga što jesmo.

Čovjek koji daje iz osjećaja nedostatka, daje da bi popunio prazninu. U tom davanju često postoji skriveno očekivanje - priznanje, zahvalnost, uzvraćanje. I kada to izostane, javlja se razočaranje.

Ali davanje koje dolazi iz unutrašnje punine ne traži ništa zauzvrat. Ono nije uslovljeno, niti usmjereno ka rezultatu. Ono je jednostavno izraz jednog stanja u kojem čovjek ne osjeća da mu nešto nedostaje.

Takvo davanje može biti neprimjetno.

Može biti riječ izgovorena u pravom trenutku.
Može biti tišina u kojoj drugome dajemo prostor da bude.
Može biti pažnja koja ne žuri, pogled koji ne sudi, prisutnost koja ne traži ništa.

U tom smislu, davanje nije ograničeno materijalnim. Najdublje stvari koje čovjek može dati ne mogu se izmjeriti niti zapakovati.

One se mogu samo živjeti.

Kada čovjek počne da daje na taj način, mijenja se i njegov odnos prema životu. Više ne posmatra svijet kao mjesto gdje treba nešto da dobije, već kao prostor u kojem može da učestvuje.

I tu se događa tiha promjena.

Ne zato što se spoljašnje okolnosti nužno mijenjaju, već zato što unutrašnje stanje prestaje da zavisi od njih.

Iz tog stanja, davanje postaje prirodno kao disanje. Ne kao napor, već kao izraz života.

I tada više nije važno koliko je dato, već iz čega je dato. Jer ono što dolazi iz istinske punine, uvijek nosi više nego što izgleda.

Na kraju, čovjek ne daje zato što ima. On daje zato što jeste.

A kada daje iz onoga što jeste, on ne gubi ništa, već potvrđuje vlastitu cjelovitost.

MJESTO OD KOJEG NE MOŽEMO POBJEĆI

 „Kad uradiš nesto loše ne postoji nijedno mjesto na kojem možeš da se sakrijes. Čak i ako te drugi ne vide, vidiš sam sebe.“ -  Lao Ce

Čovjek može pobjeći od ljudi, od okolnosti, od posljedica - barem na neko vrijeme. Može promijeniti grad, sakriti tragove, utišati priče koje ga prate. Može čak i uvjeriti druge da se ništa nije dogodilo. Ali postoji jedno mjesto od kojeg nema bijega. Mjesto gdje nema svjedoka, a ipak se sve vidi.

To mjesto je unutrašnji pogled.

Misao Lao Ce-a ne govori o kazni, nego o svijesti. O onom tihom, ali neumoljivom osjećaju da znamo šta smo učinili, bez obzira da li to iko drugi zna. Nije potrebno da nas neko optuži, dovoljno je da mi ne možemo sebe izbjeći.

Kada učinimo nešto što nije u skladu s nama, ne narušavamo samo odnos s drugima. Narušavamo odnos sa sobom. I to je dublja pukotina, jer se ne može prekriti riječima, objašnjenjima ili opravdanjima.

Zato nemir koji tada dolazi nije kazna, nego signal. Savjest nije neprijatelj,  ona je podsjetnik na ono što jesmo, i na ono što smo iznevjerili.

Mnogi pokušavaju da taj glas utišaju: racionalizacijom, prebacivanjem krivice, zaboravom ili bukom života.

Ali istina je strpljiva. Ona ne viče, ali ne odlazi.

Ipak, u ovoj misli nema beznađa. Jer isto ono mjesto koje nas razotkriva, ujedno je i mjesto gdje se možemo vratiti sebi. Čovjek ne mora ostati ono što je učinio. Može priznati, razumjeti, ispraviti, ili makar odlučiti da više ne ide tim putem.

I tada se događa nešto tiho, ali važno: unutrašnji pogled prestaje da bude sudija i ponovo postaje saveznik.

Možda je zato najvažnije ne to da li smo pogriješili - jer svi jesmo - nego da li imamo hrabrosti da ostanemo pred sobom i ne skrenemo pogled.

Jer od svih mjesta na svijetu, to je jedino koje nas nikada ne napušta.

OOUNUTRAŠNJI RAST: JEDINO ZADOVOLJSTVO KOJE NE BLIJEDI

„Jedino pravo zadovoljstvo u životu je u neprekidnom unutrašnjem rastu. U činjenici da se razvijamo u osobu sve pravedniju, plemenitiju, humaniju, nježniju.“ - Lao Ce

Čovjek često traži zadovoljstvo tamo gdje je ono najnestabilnije - u uspjehu, priznanju, posjedovanju, u kratkim trenucima sreće koji brzo prođu. I svaki put, nakon početnog ushićenja, ostaje isti osjećaj: nešto nedostaje. Kao da se radost ne može zadržati.

Misao Lao Ce-a vodi nas u drugom smjeru. Ona ne govori o zadovoljstvu kao o nečemu što dolazi spolja, nego kao o nečemu što tiho raste iznutra. Ne kao trenutak, nego kao proces.

Unutrašnji rast nije spektakularan. On se ne vidi odmah, ne donosi aplauz, niti ga drugi uvijek prepoznaju. On se događa u malim pomacima:
- kada postanemo malo strpljiviji nego juče
- kada umjesto osude izaberemo razumijevanje
- kada reagujemo blaže, iako bismo mogli oštrije
- kada u sebi pronađemo više nježnosti nego što smo mislili da imamo

To je rast koji ne pravi buku, ali mijenja sve.

U tom procesu čovjek polako postaje pravedniji, plemenitiji, humaniji, nježniji - ne zato što mora, nego zato što više ne može drugačije. Kao da se unutrašnja mjera pomjerila, pa ono što je nekada bilo dovoljno više nije. Ne traži se savršenstvo, nego istinitost.

Za razliku od spoljašnjih zadovoljstava, koja zavise od okolnosti, unutrašnji rast donosi osjećaj stabilnosti. Čovjek počinje da osjeća da ima tlo pod nogama koje mu niko ne može oduzeti. Jer to tlo nije izvan njega.

I tu se događa paradoks: što se manje trudi da bude „srećan“, to više postaje ispunjen. Jer zadovoljstvo o kojem govori Lao Ce nije uzbuđenje, nego mir. Nije vrhunac, nego kontinuitet. Nije nagrada, nego posljedica toga što postajemo ono što u sebi već nosimo kao mogućnost.

Možda je zato najdublje zadovoljstvo u životu upravo ovo: ne u onome što smo stekli, nego u onome što smo postali.

UNUTRAŠNJE UTOČIŠTE

U svijetu koji neumorno zahtijeva našu pažnju, naše reakcije, našu prisutnost, postoji jedan tihi, gotovo skriveni cilj - unutrašnje utočište. Hese kaže da to nije pećina, brod ili kovčeg, nego prostor unutar nas samih, gdje smo potpuno svoji i nedodirljivi spoljašnjim olujama života. To utočište nije samo skrovište; to je mjesto gdje naš duh diše, gdje se susreće autentično biće i gdje dolazi istinska sigurnost.

Unutrašnje utočište zahtijeva predanost. Hese govori o žrtvovanju do krvi, o neprekidnoj posvećenosti cilju. Ono nije san ili puka želja; ono je svjesna odluka, cilj koji vodi kroz svakodnevne borbe, kroz strahove, sumnje i nevolje. U tom prostoru ne dopire rat, požar, bol, ni oluja. To je mjesto u kojem se nalazi glas Božji, unutrašnji glas, mir duše.

Ono što Hese naglašava jest da je utočište unutrašnji proces, a ne fizičko mjesto. Pećina ili brod mogu biti vanjski simboli sigurnosti, ali prava sigurnost se rađa u nama - u maloj odaji, u kolijevci naše duše, u kovčegu vlastite introspektivne tišine. Takvo utočište je temelj: kada smo povezani sa sobom, možemo prisustvovati životu sa većom jasnoćom, saosjećanjem i mirnoćom.

Put ka unutrašnjem utočištu nije jednostavan. Hese priznaje da je još daleko od cilja, da je tek na početku puta. Ali upravo putovanje prema unutrašnjem prostoru oblikuje naš karakter i duhovni integritet. Svaka oluja, svaki bol i svaki sukob postaju učitelji, jer nas prisiljavaju da se okrenemo unutra, da tražimo ono što je trajno i nedodirljivo.

Utočište je, u konačnom, akt unutrašnjeg oslobađanja. Ono nas uči da svijet ne mora upravljati našim unutrašnjim stanjem. Uči nas da mir nije odsustvo oluja, nego sposobnost da unutar njih pronađemo stabilnost i centar. To je mjesto gdje možemo biti sami i cjeloviti, gdje možemo uistinu postojati.

Heseovo utočište poziva nas na introspektivni dijalog: na svjesno stvaranje prostora unutar sebe gdje možemo disati, gdje možemo osjetiti, gdje možemo biti bez straha i bez pretenzija. U tom prostoru, malena odaja u duši postaje svetilište unutrašnje slobode, mjesto gdje smo kod kuće, gdje je naš duh oslobođen svih vanjskih pritisaka.

Na kraju, utočište nije nagrada; ono je cilj i put istovremeno. Svaki korak prema unutra, svaki minut introspektivne tišine, svaki dah svjesne prisutnosti približava nas tom skrivenom, svetom prostoru. To je mjesto gdje smo zaista svoji i to je najveće blago koje možemo nositi u životu.

ČAROLIJA JE UVIJEK U NAMA

Ono kad slučajno naletiš na dječiji film, pročitaš da ima dvije nominacije za Oskara i nekoliko drugih filmskih nagrada, pa odlučiš da ga pogledaš.

The Little Princess svrstava se među dječije filmove, kao jedna nježna bajka o odrastanju. I zaista, na prvi pogled, on to i jeste. Ali ispod te jednostavne forme krije se priča koja daleko nadilazi dječiji svijet - priča koja govori jednako snažno i onima koji su odavno odrasli.

Postoje filmovi koji nas zabave, i postoje oni koji nas na trenutak vrate sebi. The Little Princess pripada ovoj drugoj vrsti. Naizgled jednostavna priča o djevojčici koja gubi sve što je imala, postaje tiha meditacija o nečemu mnogo dubljem: o onome što čovjeku ne može biti oduzeto.

Na početku, svijet je jasan i uređen. Vrijednost se mjeri onim što se ima. Položaj, bogatstvo i status određuju kako će neko biti viđen. Dok djevojčica Sara živi u obilju, ona je posebna, priznata, zaštićena. Ali kada okolnosti nestanu, nestaje i sve ono na čemu je taj svijet zasnivao njenu vrijednost.

I tu počinje prava priča.

Jer film ne govori o gubitku spoljašnjeg. Govori o susretu sa unutrašnjim.

U trenutku kada ostane bez svega, Sara ne pokušava da ponovo izgradi ono što je izgubila. Ne traži potvrdu spolja, ne prilagođava se novim pravilima svijeta koji je odbacuje. Umjesto toga, ona čuva nešto drugo, nešto tiše, ali snažnije.

Čuva svoj unutrašnji svijet.

Njena mašta nije bijeg od stvarnosti. Ona je način da se stvarnost ne svede samo na ono što je surovo i vidljivo. Kroz priče koje priča, kroz način na koji gleda ljude i događaje, Sara pokazuje da postoji još jedan sloj stvarnosti, onaj koji ne zavisi od okolnosti, nego od pogleda.

U tome leži ključna poruka filma: čovjek ne živi samo u svijetu koji mu se dešava, nego i u svijetu koji u sebi nosi.

Kada spoljašnje pukne, unutrašnje ostaje kao jedini pravi oslonac.

Zato Sarina “princeznost” nije status. Ona nije privilegija koju joj je svijet dao, pa joj je mogao i oduzeti. Ona je stanje svijesti, odluka da ostane dostojanstvena, saosjećajna, dobra i otvorena, čak i kada nema razloga da takva bude.

To nije naivnost. To je snaga.

U svijetu koji često poistovjećuje vrijednost sa uspjehom, a sreću sa posjedovanjem, ova ideja djeluje gotovo zaboravljeno. Čovjek se uči da gradi sebe kroz ono što ima, kroz ono što postiže, kroz ono kako ga drugi vide. Ali takva slika je krhka. Dovoljno je da se okolnosti promijene, i ona počinje da se raspada.

Film zato djeluje kao tiho razotkrivanje.

Pokazuje koliko lako čovjek može izgubiti sebe ako je sebe gradio na spoljašnjem. Ali istovremeno pokazuje i nešto drugo: da postoji dio čovjeka koji ne zavisi ni od čega spolja.

Nešto što se ne može kupiti.
Nešto što se ne može oduzeti.
Nešto što ne traži potvrdu.

To “nešto” film naziva - čarolijom.

Ali ta čarolija nije u događajima. Nije u srećnom raspletu, mada on na kraju jeste takav. Nije u tome da se stvari na kraju poprave. Ona je prisutna mnogo ranije, u načinu na koji Sara ostaje ono što jeste, i onda kada sve drugo nestane.

Zato čudo u filmu nije preokret spoljašnjih okolnosti. Pravo čudo je to što se ona iznutra nije slomila.

I tu se otvara pitanje koje film ne postavlja naglas, ali ga ostavlja u nama: šta ostaje od čovjeka kada izgubi sve na čemu je mislio da počiva?

Odgovor nije isti za svakoga. Ali film nudi jednu mogućnost. Možda ostaje upravo ono što nikada nije zavisilo od toga. Možda ostaje pogled. Možda ostaje odnos prema životu. Možda ostaje sposobnost da se, uprkos svemu, ne izgubi unutrašnja svjetlost.

Zato ova priča nije samo bajka. Ona je podsjetnik.

Podsjetnik da unutrašnji život nije luksuz, nego temelj. Da ono što nosimo u sebi oblikuje ono što vidimo oko sebe. I da, bez obzira na okolnosti, postoji prostor u čovjeku koji može ostati slobodan.

Na kraju, sve se svodi na jednu jednostavnu, ali duboku istinu: čarolija nije nešto što dolazi spolja.

Čarolija je uvijek u nama.

SMRT I REINKARNACIJA - PUTOVANJE DUŠE

Smrt nekad dođe naglo. Nekad unutrašnjim krikom, strahom… Nekad dolazi tiho, kao dah koji se povlači, kao sunce koje zalazi da bi se ponovo pojavilo.

Nije kraj. Nije praznina. Nije gubitak.

Smrt je prolaz. Kapija između onoga što je bilo i onoga što će biti. Trenutak kada tijelo odustaje, a duša se oslobađa.

I duša ne nestaje. Ona putuje. Kroz vrijeme. Kroz prostor. Kroz tijela, živote, svjetove.

Reinkarnacija nije mit. Nije bajka. To je prirodni tok postojanja. Kao rijeka koja teče kroz planine, zastane, razlije se, pronađe novi put, i opet nastavlja.

Svaka duša nosi svoje tragove. Sjećanja koja se ne zaboravljaju. Lekcije koje čekaju da budu naučene. Ljubavi koje se ponovo prepoznaju.

U svakom novom životu postoji tihi kontinuitet. Dijelovi prošlih života oblikuju nas, iako ih ne vidimo. Oni šapuću kroz snove, intuiciju, susrete i osjećanja.

Smrt nas uči da cijenimo. Reinkarnacija nas podsjeća da sve ostaje povezano. Ništa nije izgubljeno. Ništa nije zaboravljeno. Samo se transformiše.

Naš život je trenutak. Ali duša je vječnost. Kroz smrt i povratak, učeći, rastući, tražeći, prepoznajući.

I u toj beskonačnosti, shvatamo: strah od smrti je strah od promjene. Strah od završetka je strah od početka. Ali sve što nestaje u jednom obliku, javlja se u drugom.

I ljubav ostaje. Ona prelazi granice života. Prelazi tijela i vremena. Ostaje nit koja povezuje sve duše koje smo ikada bili i koje ćemo tek postati.

Zato smrt nije kraj, već vrata. A reinkarnacija nije kazna, već dar.

Dar da se u beskonačnom plesu života učimo, volimo i rastemo. I u svakom kraju postoji početak. I u svakom početku, tiha prisutnost svega što je prošlo.

Smrt i reinkarnacija - to je ples vječne duše. Bez kraja. Bez početka. Samo trajanje. Samo postojanje.

Samo ljubav.

“NEMA TE OLUJE KOJA MOŽE UGASITI ČAROLIJU”

Postoje mjesta koja volimo ne zato što su savršena, nego zato što u njima prepoznajemo život.

Proljeće je već bilo stiglo, šuma je disala, mirisala, pjevala.

I onda dođe oluja.

Polomi grane. Utiša ptice. Razbije onu poznatu sliku koju smo nosili u sebi.

I 8kada se ponovo vratimo, ne dočekuje nas ista ljepota. Dočekuje nas tišina. Ne ona mirna, nego ona koja podsjeća da se nešto dogodilo.

Ali ako ostanemo dovoljno dugo, ako ne okrenemo pogled prebrzo, primijetimo nešto važno. Ljepota nije nestala. Promijenila se. Nije više u savršenim krošnjama, nego u onome što je ostalo.

U mirisu koji se i dalje širi.
U sunčevim zracima koji i dalje prolaze kroz grane.
U životu koji nije odustao.

Ivo Andrić je zapisao da oči vide ono čega je duša puna. Možda zato neko vidi samo polomljeno drveće, a neko život koji se i dalje drži.

Možda ljepota nikada nije bila samo u onome što gledamo, nego u onome iz čega gledamo.

I tada postane jasno: nije čarolija u tome da ništa nikada ne bude slomljeno. Čarolija je u tome što, uprkos svemu, ljepota uvijek ostaje.

Možda je tako i sa čovjekom.

Oluje dođu. Ne pitaju. Ne biraju vrijeme.

I poslije njih, ništa više nije isto.

Ali ako ostaneš dovoljno dugo u sebi, vidjećeš: nije sve nestalo. Jer postoji nešto što se ne lomi lako. Nešto što ne zavisi od spoljašnjih okolnosti. Nešto što ne prestaje da postoji ni kada se sve promijeni.

I zato, koliko god oluja bila jaka, koliko god toga odnijela, ostaje jedna tiha istina:

“nema te oluje koja može ugasiti čaroliju.” 

PJESMA STARE LAMPE

Na kraju jednog zaboravljenog sokaka, gdje koraci odavno ne zvuče, stajala je stara lampa, savijena, rđava, ali još uvijek živa.

Nije bilo mnogo da obasja - samo staro drvo, po koji list što bi vjetar zanjihao, i uspomene koje su same sebe nosile.

Jedne tihe noći, dok je svijet spavao duboko, lampa je počela da šapuće, ne glasom, već svijetlom koje je drhtalo poput srca.

Šaptala je o nekadašnjim ljubavima koje su se tu krile pod njenim svijetlom; o dječijem  smijehu što je odjekivao; o pjesmama koje su pjevali mladići dok su se vraćali kući kroz mirise proljeća.

Sve to živjelo je u njoj.
Sve to bilo je ona.

I nije je boljelo što je sada usamljena. Nije je boljelo što prolaznici ne dižu pogled.

Jer ona je znala nešto što drugi ne znaju: da nije svijetlo ono što treba da vidi mnogo očiju. Pravo svijetlo je ono koje obasjava i kad niko ne gleda.

Tako je stara lampa gorjela te noći, blistajući svojom tihom pjesmom, za one duše koje, kad zažmure, još uvijek znaju da svijetlo postoji.

NEDOVRŠEN PUT III

Postoje trenuci u životu kada čovjek osjeti da više ne može. Ne zato što ne želi, već zato što mu se čini da je iscrpio sve što je imao.

Misli se ponavljaju. Bol ne prolazi. I ono što je nekada imalo smisao počinje da blijedi.

U takvim trenucima, javlja se jedna tiha, opasna misao: da bi odlazak možda bio kraj svega.

Ali duhovna učenja govore nešto drugačije. Ne kao prijetnju, nego kao podsjećanje. Duhovni učitelji su po tom pitanju kategorični: život nije slučajan niz događaja, nego put koji duša prolazi s razlogom. Put koji nije uvijek jasan. Put koji ponekad vodi kroz tamu. Ali ipak - put. Kada se taj put prekine prije vremena, ono što je trebalo biti proživljeno ne nestaje.

Ostaje.

Ne kao kazna, nego kao nedovršena priča. Kao knjiga zatvorena na pola poglavlja. Zato se kaže da ono od čega čovjek bježi, ne prestaje da postoji. Samo čeka drugi trenutak, drugi život, drugu priliku da bude proživljeno, sada na još drastičniji način.

To ne znači da je bol manja nego što jeste. Ne znači da je patnja laka. Ne znači ni da čovjek uvijek vidi smisao u onome kroz šta prolazi. Ali znači da ono što sada izgleda kao kraj još uvijek pripada putu.

Postoje, naravno, i granice.

Postoje situacije u kojima čovjek stoji pred izborima koji nadilaze jednostavna pravila. Život nije uvijek čist. Niti su odluke uvijek jasne.

I zato ovo nije sud.

Ovo je podsjećanje. Da ono što nosimo u sebi, koliko god bilo teško, nije bez razloga. Da put, koliko god bio zamračen, nije nužno završen.

Najveća snaga tada je: ostati. Ne zato što je lako, nego zato što vjerujemo da postoji nešto što još treba da bude viđeno, razumljeno, proživljeno. Jer kraj nije tamo gdje bol kaže da jeste. To je samo mjesto gdje put postaje najteži.

Ostati. To je najtiši oblik hrabrosti.

Bez svjedoka.
Bez priznanja.
Bez osjećaja pobjede.

Samo prisustvo u sopstvenom životu, čak i kada je najteži.

To ne znači da će bol nestati. Ali znači da mu nijesmo predali posljednju riječ.

I zato, dok god postoji i najmanji trag svjetlosti, a on uvijek postoji, ma koliko god bio malen, sitan, slab - vrijedi ga slijediti.

Jer ono što izgleda kao kraj može biti samo dio puta koji još nije dovršen.