„Kad uradiš nesto loše ne postoji nijedno mjesto na kojem možeš da se sakrijes. Čak i ako te drugi ne vide, vidiš sam sebe.“ - Lao Ce
Čovjek može pobjeći od ljudi, od okolnosti, od
posljedica - barem na neko vrijeme. Može promijeniti grad, sakriti tragove,
utišati priče koje ga prate. Može čak i uvjeriti druge da se ništa nije
dogodilo. Ali postoji jedno mjesto od kojeg nema bijega. Mjesto gdje nema
svjedoka, a ipak se sve vidi.
To
mjesto je unutrašnji pogled.
Misao
Lao Ce-a ne govori o kazni, nego o svijesti. O onom tihom, ali neumoljivom
osjećaju da znamo šta smo učinili, bez obzira da li to iko drugi zna. Nije
potrebno da nas neko optuži, dovoljno je da mi ne možemo sebe izbjeći.
Kada
učinimo nešto što nije u skladu s nama, ne narušavamo samo odnos s drugima.
Narušavamo odnos sa sobom. I to je dublja pukotina, jer se ne može prekriti
riječima, objašnjenjima ili opravdanjima.
Zato
nemir koji tada dolazi nije kazna, nego signal.
Savjest nije neprijatelj, ona je
podsjetnik na ono što jesmo, i na ono što smo iznevjerili.
Mnogi
pokušavaju da taj glas utišaju: racionalizacijom, prebacivanjem krivice, zaboravom
ili bukom života.
Ali
istina je strpljiva. Ona ne viče, ali ne odlazi.
Ipak,
u ovoj misli nema beznađa. Jer isto ono mjesto koje nas razotkriva, ujedno je i
mjesto gdje se možemo vratiti sebi. Čovjek ne mora ostati ono što je učinio.
Može priznati, razumjeti, ispraviti, ili makar odlučiti da više ne ide tim
putem.
I
tada se događa nešto tiho, ali važno: unutrašnji pogled prestaje da bude sudija
i ponovo postaje saveznik.
Možda
je zato najvažnije ne to da li smo pogriješili - jer svi jesmo - nego da li
imamo hrabrosti da ostanemo pred sobom
i ne skrenemo pogled.
Jer
od svih mjesta na svijetu, to je jedino koje nas nikada ne napušta.
