''Postoje suze koje nikada ne prestanu da teku, ali iz očiju prelaze u srce, nevidljive za druge, postoje uspomene koje ne blijede, koje srastaju s kožom i žive podjednako koliko i mi. Postoje ljudi koje nikada niko i nikada neće zamijeniti...“ – Mariana Kunbar Selma
Postoje
stvari koje ne prolaze. Ne zato što vrijeme nema snagu da ih izbriše, već zato
što one nijesu dio vremena, već dio nas. One ne stoje iza nas kao uspomena, već
u nama kao prisustvo koje se ne prekida.
Postoje
suze koje ne prestaju. Ali ne zato što stalno teku, već zato što su pronašle
drugo mjesto. Iz očiju su se preselile u srce, gdje više nijesu vidljive, ali
jesu stvarne. Tamo ne traže da budu viđene - samo da budu priznate.
Takve
suze ne slabe čovjeka. One ga mijenjaju.
Postoje
uspomene koje ne blijede. Ne zato što ih stalno prizivamo, već zato što su
postale dio našeg unutrašnjeg tkiva. Kao da su srasle s nama, neprimjetno, ali
nepovratno. One više nijesu slike prošlosti, one su način na koji danas
gledamo, osjećamo i razumijemo.
I
postoje ljudi koji nikada ne budu zamijenjeni.
Ne
zato što svijet prestaje da donosi nove susrete, već zato što svaki odnos nosi
jedinstvenu dubinu koja se ne može ponoviti. Neki ljudi ne ostaju pored nas, ali
ostaju u nama. I tu nastavljaju da žive, ne kao sjećanje, već kao tiha sila
koja oblikuje ono što jesmo.
Ali
u toj istini postoji i druga strana.
Ono
što ostaje u nama može biti izvor snage, ali i izvor vezanosti. Može nas
širiti, ali i zadržavati.
Zato
nije najvažnije šta nosimo, već kako to nosimo. Ako ono što je ostalo u nama
živi kao ljubav, tada nas oplemenjuje. Ako živi kao bol koji ne prihvatamo,
tada nas zatvara.
I
tu dolazi najtiši, ali najvažniji zadatak: ne zaboraviti, ali ni ostati
zarobljen. Jer istinska zrelost ne znači pustiti ljude iz srca, već ih pustiti
da u njemu žive bez težine.
Na
kraju, možda nije tačno da postoje ljudi koji se ne mogu zamijeniti. Tačnije je reći: postoje ljudi koji se ne zamjenjuju, jer njihova uloga nikada
nije bila da budu zamijenjeni, već da ostave trag.
A
trag, jednom ostavljen, ne traži da nestane. On traži da bude prihvaćen.
