Ono kad slučajno naletiš na dječiji film, pročitaš da ima dvije nominacije za Oskara i nekoliko drugih filmskih nagrada, pa odlučiš da ga pogledaš.
The Little Princess svrstava se među
dječije filmove, kao jedna nježna bajka o odrastanju. I zaista, na prvi pogled,
on to i jeste. Ali ispod te jednostavne forme krije se priča koja daleko
nadilazi dječiji svijet - priča koja govori jednako snažno i onima koji su
odavno odrasli.
Postoje filmovi koji nas zabave, i
postoje oni koji nas na trenutak vrate sebi. The Little Princess pripada
ovoj drugoj vrsti. Naizgled jednostavna priča o djevojčici koja gubi sve što je
imala, postaje tiha meditacija o nečemu mnogo dubljem: o onome što čovjeku ne
može biti oduzeto.
Na početku, svijet je jasan i
uređen. Vrijednost se mjeri onim što se ima. Položaj, bogatstvo i status
određuju kako će neko biti viđen. Dok djevojčica Sara živi u obilju, ona je
posebna, priznata, zaštićena. Ali kada okolnosti nestanu, nestaje i sve ono na
čemu je taj svijet zasnivao njenu vrijednost.
I tu počinje prava priča.
Jer film ne govori o gubitku
spoljašnjeg. Govori o susretu sa unutrašnjim.
U trenutku kada ostane bez svega,
Sara ne pokušava da ponovo izgradi ono što je izgubila. Ne traži potvrdu
spolja, ne prilagođava se novim pravilima svijeta koji je odbacuje. Umjesto
toga, ona čuva nešto drugo, nešto tiše, ali snažnije.
Čuva svoj unutrašnji svijet.
Njena mašta nije bijeg od
stvarnosti. Ona je način da se stvarnost ne svede samo na ono što je surovo i
vidljivo. Kroz priče koje priča, kroz način na koji gleda ljude i događaje,
Sara pokazuje da postoji još jedan sloj stvarnosti, onaj koji ne zavisi od
okolnosti, nego od pogleda.
U tome leži ključna poruka filma: čovjek
ne živi samo u svijetu koji mu se dešava, nego i u svijetu koji u sebi nosi.
Kada spoljašnje pukne, unutrašnje
ostaje kao jedini pravi oslonac.
Zato Sarina “princeznost” nije
status. Ona nije privilegija koju joj je svijet dao, pa joj je mogao i oduzeti.
Ona je stanje svijesti, odluka da ostane dostojanstvena, saosjećajna, dobra i
otvorena, čak i kada nema razloga da takva bude.
To nije naivnost. To je snaga.
U svijetu koji često poistovjećuje
vrijednost sa uspjehom, a sreću sa posjedovanjem, ova ideja djeluje gotovo
zaboravljeno. Čovjek se uči da gradi sebe kroz ono što ima, kroz ono što
postiže, kroz ono kako ga drugi vide. Ali takva slika je krhka. Dovoljno je da
se okolnosti promijene, i ona počinje da se raspada.
Film zato djeluje kao tiho
razotkrivanje.
Pokazuje koliko lako čovjek može
izgubiti sebe ako je sebe gradio na spoljašnjem. Ali istovremeno pokazuje i
nešto drugo: da postoji dio čovjeka koji ne zavisi ni od čega spolja.
Nešto što se ne može kupiti.
Nešto što se ne može oduzeti.
Nešto što ne traži potvrdu.
To “nešto” film naziva - čarolijom.
Ali ta čarolija nije u događajima.
Nije u srećnom raspletu, mada on na kraju jeste takav. Nije u tome da se stvari
na kraju poprave. Ona je prisutna mnogo ranije, u načinu na koji Sara ostaje
ono što jeste, i onda kada sve drugo nestane.
Zato čudo u filmu nije preokret
spoljašnjih okolnosti. Pravo čudo je to što se ona iznutra nije slomila.
I tu se otvara pitanje koje film ne
postavlja naglas, ali ga ostavlja u nama: šta ostaje od čovjeka kada izgubi sve
na čemu je mislio da počiva?
Odgovor nije isti za svakoga. Ali
film nudi jednu mogućnost. Možda ostaje upravo ono što nikada nije zavisilo od
toga. Možda ostaje pogled. Možda ostaje odnos prema životu. Možda ostaje
sposobnost da se, uprkos svemu, ne izgubi unutrašnja svjetlost.
Zato ova priča nije samo bajka. Ona
je podsjetnik.
Podsjetnik da unutrašnji život nije
luksuz, nego temelj. Da ono što nosimo u sebi oblikuje ono što vidimo oko sebe.
I da, bez obzira na okolnosti, postoji prostor u čovjeku koji može ostati
slobodan.
Na kraju, sve se svodi na jednu
jednostavnu, ali duboku istinu: čarolija nije nešto što dolazi spolja.
Čarolija je uvijek u nama.
