Davanje se često razumije kao čin. Nešto što činimo s vremena na vrijeme - kada imamo dovoljno, kada osjetimo potrebu ili kada želimo da pomognemo.
Ali postoji i
drugačije razumijevanje davanja. Ne kao čina, već kao stanja.
U tom stanju,
davanje nije nešto što počinje od odluke, već nešto što prirodno proizlazi iz
onoga što jesmo.
Čovjek koji
daje iz osjećaja nedostatka, daje da bi popunio prazninu. U tom davanju često
postoji skriveno očekivanje - priznanje, zahvalnost, uzvraćanje. I kada to
izostane, javlja se razočaranje.
Ali davanje
koje dolazi iz unutrašnje punine ne traži ništa zauzvrat. Ono nije uslovljeno,
niti usmjereno ka rezultatu. Ono je jednostavno izraz jednog stanja u kojem
čovjek ne osjeća da mu nešto nedostaje.
Takvo davanje
može biti neprimjetno.
Može biti
riječ izgovorena u pravom trenutku.
Može biti tišina u kojoj drugome dajemo prostor da bude.
Može biti pažnja koja ne žuri, pogled koji ne sudi, prisutnost koja ne traži
ništa.
U tom smislu,
davanje nije ograničeno materijalnim. Najdublje stvari koje čovjek može dati ne
mogu se izmjeriti niti zapakovati.
One se mogu
samo živjeti.
Kada čovjek
počne da daje na taj način, mijenja se i njegov odnos prema životu. Više ne
posmatra svijet kao mjesto gdje treba nešto da dobije, već kao prostor u kojem
može da učestvuje.
I tu se događa
tiha promjena.
Ne zato što se
spoljašnje okolnosti nužno mijenjaju, već zato što unutrašnje stanje prestaje
da zavisi od njih.
Iz tog stanja,
davanje postaje prirodno kao disanje. Ne kao napor, već kao izraz života.
I tada više nije važno koliko je dato, već iz čega je dato. Jer ono što dolazi iz istinske punine, uvijek nosi više nego što izgleda.
Na kraju,
čovjek ne daje zato što ima. On daje zato što jeste.
A kada daje iz
onoga što jeste, on ne gubi ništa, već potvrđuje vlastitu cjelovitost.
