Postoji trenutak na unutrašnjem putu kada čovjek ne gubi ljude, nego gubi interesovanje za ono što više ne hrani njegovu dubinu.
On
i dalje razumije druge. Možda čak i bolje nego ranije. Ali teme koje su nekada
bile dovoljne postaju tihe, prazne, bez težine. Ne zato što su pogrešne, nego
zato što više ne dotiču ono što se u njemu probudilo.
I
tada se javlja nešto što spolja liči na udaljavanje, a iznutra je, u stvari, približavanje.
Čovjek
počinje da bira tišinu. Ne kao bijeg, nego kao prostor u kojem konačno može
biti ono što jeste.
U
toj tišini nema potrebe da se objašnjava.
Nema potrebe da se uklapa.
Nema potrebe da se prati ritam koji ne osjeća kao svoj.
Tu
se otvara drugačiji svijet: svijet u kojem je jedan dah dovoljan, u kojem jedna stranica knjige nosi više života nego dugi razgovori, u kojem poezija govori više od svakodnevnih riječi.
Meditacija
više nije praksa.
Ona postaje povratak.
Joga
nidra više nije tehnika.
Ona postaje uživanje u sebi.
Samoća
više nije praznina.
Ona postaje prisustvo.
Ali
ovaj prostor ima i svoju tišinu koju nije uvijek lako nositi. Jer čovjek vidi
da se udaljio od starog, a još ne zna kako da bude u novom među ljudima.
I
tu je važno razumjeti: ovo nije kraj odnosa. Ovo je njihovo preoblikovanje. Jer
kada se unutrašnji put produbi, čovjek ne gubi sposobnost da bude sa drugima - on
gubi potrebu da bude bilo gdje gdje ne osjeća smisao.
I
zato njegova samoća nije odbacivanje svijeta. To je biranje istine.
Biranje
dubine umjesto buke.
Prisustva umjesto navike.
Suštine umjesto forme.
A
iz takve samoće, polako, bez žurbe, počinju se rađati i drugačiji susreti. Rjeđi.
Tiši. Ali stvarniji.
Susreti
u kojima nije potrebno mnogo riječi, jer postoji razumijevanje. I tada čovjek
shvati nešto jednostavno: nije se udaljio od ljudi, nego od onoga što nije bio
on.
I
u toj tišini, bez potrebe da se vrati starom, on pronalazi nešto što je dugo
tražio: mir koji ne zavisi od društva i prisutnost koja ne zavisi od buke.
