POUČNA PRIČA: ONO ŠTO DAJEŠ DRUGOM, DAJEŠ SEBI

Jedan zemljoradnik, čije je žito svake godine dobijalo prvu nagradu na lokalnom sajmu, imao je neobičnu naviku, dijelio je svoje najbolje sjeme svim seljacima u okolini.

Pitali su ga zašto to radi, zašto ne čuva svoju prednost za sebe.

„To je vrlo jednostavno,“ rekao je.
„Vjetar nosi polen s jedne njive na drugu. Ako moji susjedi sade žito lošijeg kvaliteta, unakrsno oprašivanje će umanjiti i kvalitet mog žita. Zato želim da svi sade ono najbolje.“

To što dajemo drugima, zapravo - dajemo i sebi.

Ne možemo pomoći drugome, a da ne pomognemo sebi.
Kao što ne možemo nauditi drugome, a da se to, neizbježno, ne vrati prema nama.

U svemu je krug. U svemu je povrat.
Ono što šaljemo, uvijek nađe put natrag do nas - 
kroz riječi, kroz djela, kroz sjeme koje smo posijali u nečijem danu, ili nečijem srcu.

Zato istinski mudri ne pomažu da bi bili dobri -
oni pomažu jer znaju zakon:
niko ne živi sam. Niko ne raste sam.

POJAM ODGOVORNOSTI

Odgovornost se često doživljava kao teret.
Kao nešto spoljašnje, nametnuto, što moramo da nosimo.
Ali prava, unutrašnja odgovornost nije nametnuta. Ona se rađa iz svjesnosti.

To je odgovornost koju ne traži društvo, ni zakon, ni sistem, nego duša.
To je ono kad znaš šta treba da učiniš iako to niko ne traži od tebe.
To je unutrašnji zakon, tiho osjećanje da si pozvan da budeš svjetlost, čak i kad bi bilo lakše biti tama.

Duhovni učitelji nas uče da duhovni tragalac mora biti odgovoran za svoje misli, riječi, djela.
Ne da bi bio savršen, nego da bi bio budan.
Jer nije važno samo šta činiš, važno je odakle to činiš.

Odgovornost nije u tome da nosiš svijet na svojim plećima, već da ne okrećeš leđa kada možeš nešto promijeniti.
Nekad je to reći istinu kad svi ćute.
Nekad - prećutati kad bi riječ mogla povrijediti.
Nekad je to moliti se umjesto optuživati.
Nekad - oprostiti, iako je lakše osuditi.

Prava odgovornost počinje kad prestaneš kriviti druge.
Kada prestaneš čekati da se okolnosti promijene, i odlučiš da ti budeš promjena.
Ne iz revolta.
Ne iz sujete.
Već iz dubokog osjećaja da si dio jednog velikog sklada, i da tvoje ponašanje nije bez odjeka.

Svaki korak na duhovnom putu traži odgovornost.
Da ne iznevjeriš ne sebe kao ličnost, već onu iskru božanskog u sebi.
Jer nijesi ovdje slučajno.
Jer tvoj život je nota u velikoj simfoniji.
I kada si odgovoran, ta nota postaje čista, svijetla, potrebna.

Odgovornost nije zatvor.
Ona je krilo koje te podiže.
Jer kad si odgovoran, ti više ne reaguješ, već svjesno odgovaraš Životu.

A to je i značenje te riječi: odgovornost - sposobnost da odgovoriš.
Da odgovoriš Ljubavlju.
Da odgovoriš Mudrošću.
Da odgovoriš - Sobom.

RIJEČ – I TOPLINA, I MAČ

Riječ je čudo.
Stvara svjetove. Povezuje misli, srca, vremena.
U jednoj riječi može stati cio čovjek, ili cio njegov zaborav.

Riječ može biti toplina, kada dođe iz ljubavi, iz svijesti, iz prisutnosti.
Može grijati dugo nakon što je izgovorena, kao miris tamjana u tihoj sobi.
Ali riječ može biti i mač, ako dolazi iz bola, ega, nepročišćene tame.
Može sjeći dublje od svakog oružja.

Riječ ne govori samo ono što znači.
Ona otkriva iz kog svijeta dolazi.
Isti slog, isti glas, ista rečenica, u različitim ustima, drugačije odzvanja.
U jednoj osobi riječ je molitva. U drugoj, prijetnja. U trećoj, navika.

U sebi ćemo primijetiti nešto važno:
nekada iz nas izađe riječ meka, duboka, prožeta prisutnošću.
Kao da nijesmo mi govorii, već nešto tiše, dublje od nas.
A nekada, ta ista riječ, izađe iz nas prazna, površna, izgovorena jer se „tako treba“.
I osjeti se razlika. I mi koji je izgovaramo osjetimo, a ponekad je osjeti i onaj kome je upućena.
Jer riječ ima dah. Ima tišinu ili buku u sebi. Ima boju, svijetlu i tamnu...

Trudimo se da ne mašemo riječima kao oružjem.
Niti da ih koristimo da obezvrijedimo, da nadjačamo, da dokažemo.
Jer istina ne vrišti.
Kad se rodi u tišini, ona ne treba glasnu podršku. Dovoljno je da jeste.

Riječ, kada je čista, postaje svetost.
I kao takva, traži pažnju, traži post.
Ne da se razbacuje, da se troši, da se rabi u ispraznim razmjenama.
Nego da se čuva, kao unutrašnji plamen.
Jer kad progovori iz tišine, ona više ne pripada nama.
Tada riječ postaje most između onoga što jesmo i onoga što želimo da postanemo.

I zato, što češće, birajmo da ćutimo.
Ne iz povučenosti, nego iz poštovanja.
Jer ćutanje ne znači da nema misli.
Ćutanje je kada tišina sazri toliko da joj riječi više nijesu potrebne.

Možda na kraju nećemo pamtiti šta smo govorili,
ali hoćemo kako su naše riječi mirisale:
da li na toplinu… ili na mač.

ZRELOST NIJE BROJ

Neki ljudi ostare, a nikada ne sazriju.
Drugi, bez sijedih i bora, nose mudrost dublju od godina.

Zrelost ne dolazi sa svjećicama na torti.
Dolazi sa gubicima koje si preživio.
Sa istinama koje si progutao.
Sa sobom kojeg si iznova sklapao, kad se sve raspalo.

Zrelost je sposobnost da vidiš širu sliku dok si u centru oluje.
Da ne uzvratiš istom mjerom, iako bi mogao.
Da znaš kad treba reći - i kad treba prećutati.

Zreo čovjek ne pita koliko nešto traje, već koliko ga mijenja.
Ne bira najlakši put, već onaj koji ga vodi dalje, dublje, tiše.

Jer zrelost se ne mjeri godinama.
Mjeri se sposobnošću da iz boli izvučeš razumijevanje,
iz poraza - lekciju,
iz tišine - odgovor.

A to ne dolazi s vremenom.
To dolazi s unutrašnjim radom.

PUTOVANJE PREMA UNUTRA

"Putovanje nije samo geografski prelazak. Putovanje je kad duša napusti granice poznatog, da bi pronašla sebe u beskrajnom prostoru nevidljivog."

U vrijeme kada se putovanja uzdižu do nivoa lične transcendencije, kada se ispunjenost pasoša mjeri kao dubina duše, vrijedi zastati i zapitati se kuda to zapravo idemo? I da li, odlazeći na sve te strane svijeta, zapravo ikuda dolazimo?

Možemo preći okeane, popeti se na vrhove svjetskih planina, gledati zalazak sunca nad egzotičnim pustinjama, šetati među remek-djelima najvećih majstora čovječanstva, ali šta ako sve to samo prolazi mimo nas? Šta ako nam pogledi ostaju prazni, a osjećanja tupa, jer duša još nije naučila da vidi?

Zamislimo jednog magarca. Obukli smo mu svileni pokrivač, okačili zlatne zvončiće, obuli mu najmekše potkove. Vodimo ga sa sobom - od Luvra do Vatikana, od Himalaja do Sahare, od Bečke filharmonije do svetih voda Ganga. I kad se, umorni i puni utisaka, vratimo kući, šta smo donijeli? Magarca. I to onog istog s početka, samo sada umornijeg. Jer nije poenta kuda ideš, već ko ide. I što nosi u sebi.

Ljepota vanjskoga svijeta nije odvojena od oka koje posmatra. Planina nije samo masa stijena, ona je ogledalo dubine onoga koji je gleda. Ako u nama nema tišine, voda neće šaputati. Ako u nama nema boja, ni zalazak sunca nas neće obojiti. Ako u nama nema svjetosti, ni svetilište nas neće dotaknuti.

Putovanje bez unutrašnje promjene je šetnja kroz kulise. Možda nas nešto kratkotrajno uzbudi, očara, ali ako se duša ne prepozna u onome što vidi, sve biva samo slika na zidu, ništa više. Ljepota, kao ni Bog, ne dolazi spolja, već se prepoznaje iznutra.

Postoje ljudi koji su živjeli čitav život na istom brijegu, gledali isti potok, slušali iste ptice, a svaki dan im je donosio novo čudo. U njihovom pogledu bilo je nešto što ni najdalje putovanje ne može donijeti: duboko, jednostavno prisustvo. A postoje i oni što su bili na pet kontinenata, obišli više zemalja nego što imaju godina, ali se iz njih ništa nije promijenilo, osim kolekcije fotografija i pasoša.

Zato, prije svakog putovanja, dobro je da provjerimo, nosimo li putnika vrijednog tog puta?

Najdublja i najčudesnija avantura odvija se tiho, unutar kože i kostiju, iza oka koje gleda i prije misli koja pomisli. Čovjek je sam sebi Himalaji i okean, muzej i pustinja, svetilište i horizont. Upoznaj sebe i upoznaćeš svijet. Jer sve što tražiš, već nosiš.

A kad to jednom shvatiš, sve postaje dom. I klupa u parku, i šuma iza sela, i sopstveni prag. Tada ne ideš da bi tražio, nego ideš da bi dijelio tišinu koju si našao. Onda je i put - služenje. Onda su i stopala - molitva.

OOSTARENJE - TIHO DOZRIJEVANJE

Starenje? To je riječ koju koristi tijelo. Duša poznaje drugi izraz: dozrijevanje. Ne u borbi, već u prisutnosti.

Godinama sam mislio da mi vrijeme nešto oduzima.
Sad shvatam: samo me oslobađa onoga što nijesam.

Sad ne trčim više za odgovorima - sjedim, slušam, i odgovori sami dolaze, tiho, kao šapat iza misli.

Nijesam više ono što sam radio. Nijesam ni ono što sam preživio. Nijesam ni priče koje o meni pričaju.

Sad sam ovo disanje. Ova pažnja. Ovaj mir.

Nekad sam htio da mijenjam sve oko sebe. Sad vidim - mijenjati sebe jeste mijenjanje okoline. Dovoljno je da jedna duša ozdravi iznutra i čitav svemir se malo ispravi.

Beskraj je ono što postajemo kad shvatimo da kraj ne postoji. Postoji samo sljedeći sloj, sljedeći krug, sljedeći oblik ljubavi.

I zato, kad ti kažu: "Stariš..."
Samo se nasmiješi i reci:
"Ne. Ja se rastačem."
U tišinu, u zahvalnost, u vječnost.

U meni je sjeme koje nikad nije uvelo.
I sada klija.

MUZIKA I NJEN UTICAJ NA UNUTRAŠNJI SVIJET

Muzika je, u svojoj suštini, vibracija. Svi smo mi zapravo vibracije, svi naši organi, misli, emocije, sve u našem biću ima svoju frekvenciju. I zato muzika može uticati na nas, promijeniti naš unutrašnji svijet, smiriti nas ili podstaknuti energiju. Zvuk, ta frekvencija, postoji prije nego što je stvorena bilo kakva materija. On je suštinska manifestacija postojanja. Kad slušamo muziku koja je usmjerena na duhovnu harmonizaciju, naša bića ulaze u viši nivo svijesti, jer se vibriramo sa tim zvucima koji u sebi nose božansku energiju.

Danas medicina sve više koristi muziku kao terapiju, naročito za mentalno zdravlje. Muzika koja izaziva mir, opuštanje, meditativne tonove, koristi se za smanjenje stresa, anksioznosti i depresije, jer utiče direktno na naše emocionalno i fizičko stanje. To je sve povezano sa činjenicom da zvuk ima moć da stimuliše određene djelove mozga, čime utiče na ravnotežu hormona, smanjuje nivo kortizola, povećava endorfine. Na dubljem, duhovnom nivou, zvuk djeluje kao katalizator duhovnog otvaranja i otpuštanja, pomažući nam da se povežemo sa višim nivoima svijesti.

Zvuk, koji je zapravo nevidljiv i neuhvatljiv, postaje most između spoljnog svijeta i unutrašnjeg prostora, unoseći u nas osjećanja, uspomene, pa čak i fizičke promjene.

Jedna od najuzbudljivijih osobina muzike jeste njen potencijal da pojača naše trenutno emocionalno stanje. Kada smo tužni, često se opredeljujemo za muziku koja odražava tu tugu. To nije slučajno - tražimo ono što nam pomaže da se povežemo sa trenutnim osjećanjima, čak iako ona možda nijesu najprijatnija. Muzika koja budi tugu ne samo da nam pruža utočište u tom trenutku, već nas i vodi kroz naše emocije, omogućujući nam da ih dublje doživimo. Ovaj proces nije nužno destruktivan, često nas muzika koja odražava bol i tugu vodi ka procesu izlečenja, jer se kroz njen ritam, melodiju i tekstove oslobađamo, pa makar na trenutak.

Slično tome, kada smo srećni, biramo muziku koja nas podsjeća na radost života. Muzika koja odražava naše unutrašnje stanje radosti samo povećava to osjećanje, šireći ga kroz našu svijest i tijelo. Takva muzika nas podstiče da u potpunosti živimo trenutak, da ga proslavimo, jer ona nije samo podsticaj, već potvrda onoga što osjećamo. Njen ritam, harmonija i zvuk postaju produžena ruka našeg unutrašnjeg svijeta, koji se širi prema spoljnim granicama.

Međutim, muzika ima i nevjerojatnu sposobnost da nas izvede iz ustaljenih emocionalnih stanja. Kada smo previše uronjeni u tugu, možda je vrijeme da se okrenemo zvucima koji nas podsjećaju na ljepotu života - ona muzika koja nas podiže iz tame i vraća svjetlost u naše unutrašnje biće. Na isti način, kada smo previše u ekstazi života, muzika koja unosi smirenost i tišinu može nas povesti ka unutrašnjoj ravnoteži. Muzika koja umiruje postaje alat za kontemplaciju, trenutak introspekcije, poziv na mir.

Ova svojstva muzike ne leže samo u njenoj sposobnosti da odražava ili povećava ono što već osjećamo, već u njenoj moći da nas podstakne na promjenu. Kroz odabir muzike, biramo u kakvom će stanju biti naša svjest. Muzika postaje sredstvo za duhovnu refleksiju, proces unutrašnje transformacije. Ona nam omogućava da se suočimo sa sobom, da uočimo unutrašnje blokade i da se oslobodimo.

Ali muzika, baš zbog svoje sile da prodre duboko, može imati i destruktivan uticaj. Zvuci nabijeni bijesom, mržnjom, ratničkom ekstazom, mogu probuditi kolektivne sjenke. Nijesu rijetke situacije kada muzika postane sredstvo podsticanja gnjeva, nasilja ili razdora, kao što se događa na masovnim skupovima sa ideološkom ili nacionalističkom pozadinom. Umjesto da oplemeni dušu, ona tada otvara vrata najmračnijim porivima. Zato je odgovornost slušanja, a još više stvaranja muzike, jednaka odgovornosti onih koji oblikuju ljudsku svijest.

Na neki način, muzika je poput ogledala našeg unutrašnjeg svijeta, ona ne samo da nam pokazuje ono što već jeste, već nam daje mogućnost da to preoblikujemo, da se promijenimo. Kad slušamo muziku, ne samo da postajemo svjesni svojih trenutnih emocija, već otkrivamo put ka promjeni i izlasku iz tih emocija. Ta njena sposobnost da postane most između unutrašnje tišine i spoljnog svijeta, da nas usmjeri prema onom što je najljepše i najuzvišenije u nama, čini je neizostavnim dijelom duhovnog puta.

Muzika je, dakle, ne samo odraz našeg stanja, već i vodič kroz njega. Njena univerzalna snaga da prodre u srž našeg bića i utiče na naš emocionalni pejzaž čini je pravim instrumentom za transformaciju – i to ne samo na nivou osjećanja, već i na duhovnom nivou. Ako se otvorimo za muziku, ako joj dozvolimo da postane naš suputnik, ona nas vodi kroz svjetlost i tamu, kroz tugu i radost, kroz buđenje i smirenost. U tom procesu, muzika postaje ne samo umjetnost, već i lijek, način da se ponovo povežemo sa sobom i sa svijetom oko nas.

KAD PJEVAJU O BOGU, A POZIVAJU NA MRŽNJU

(ili: U ime Boga, uz pjesmu mržnje)

Nakon nedavnog koncerta Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu, pred, kako tvrde organizatori, više od pola miliona ljudi, ponovo su otvorena pitanja o granici između umjetnosti i ideologije, vjere i propagande, patriotizma i nacionalizma. Pjesme s ratnim pokličima i porukama podjela, iako često zapakovane u simboliku Boga, porodice i domovine, u stvarnosti služe učvršćivanju starih mržnji i istorijskog revizionizma.

Thompson u Hrvatskoj. Baja Mali Knindža u Srbiji. Razni turbofolk "patrioti" po Bosni, Crnoj Gori i šire. Svima je repertoar sličan: “ljubav prema Bogu, porodici i domovini”, uz rafale, mitraljeze, fašističke pozdrave i negiranje zločina.

Zvuči paradoksalno, ali to nije novo: da čovjek koji pjeva o Bogu, porodici i domovini istovremeno pozdravlja simbolima fašizma, veliča ratne pokliče i evocira ideologiju koja je za sobom ostavila stotine hiljada mrtvih. I da u tome, uz pjesmu, baklje i urlike, učestvuju hiljade, čak stotine hiljada ljudi.

U Zagrebu se pjevalo “Za dom spremni”,  pozdravom iz ustaške NDH, države u kojoj su postojali logori smrti čak i za djecu. U Srbiji se istovremeno pune hale na koncertima gdje se slavi “četnička tradicija” i pjeva  “nožu, žici, Srebrenici”, uz pokliče “sprem’te se, sprem’te”.

Thompson već decenijama kombinuje domoljublje sa revizionizmom, Bibliju sa bojnim pokličima, poruku ljubavi sa poricanjem zločina. Njegova pjesma “Bojna Čavoglave” počinje upravo tim zloglasnim pozdravom. Apsurdno, jer sav taj narativ uvija u govor o Bogu, vjeri i svetom.

Ali kakav je to Bog koji se doziva ratnim pokličem?
Kakva je to vjera koja pjeva o mrtvima “što leže po putu”?
Ako vjera služi da bi se drugi proglasili neprijateljem, to nije vjera. To je ideologija. Ako Bog postaje simbol “naših” i “njihovih”, to nije Bog. To je idol.

Koji Bog traži da mrziš komšiju?
Koja religija slavi logore, puške i nacionalne mitove?
Koja domovina se gradi na poricanju tuđeg bola?

O ovome je govorio Herman Hese. U eseju „Moja vjera“ piše:

“Nikada nijesam živio bez religije i ne bih mogao nijedan dan da živim bez nje, ali čitav život sam izdržao bez crkve. Konfesionalno i politički podijeljene posebne crkve izgledale su mi uvijek, a naročito tokom svjetskog rata, kao karikature nacionalizma.”

U nekoliko riječi, Hese ruši cijeli sistem koji je pokušavao da monopolizuje duhovnost. On razlikuje tiho, lično vjerovanje od organizovanih struktura koje vjeru svode na kolektivni identitet i politički alat.

Jer prava vjera ne maše zastavom.
Prava duhovnost ne staje na binu.
Bog ne govori iz mase, već iz tišine.

Kada se vjerom maše kao oružjem, ona prestaje biti put, a postaje oruđe.
Kada se ime Hristovo izgovara uz fašističke simbole, to više nije religija, to je blasfemija.

Pravo patriotizam ne viče, ne prijeti, ne dijeli krv.
Voljeti svoju domovinu ne znači mrziti tuđu.
Kao što ni vjerovati ne znači pripadati gomili, već stajati uspravno pred svojom savješću, pred sobom.

U vremenu kada se masa okuplja da pjeva pjesme koje su bile muzička podloga jednog rata, treba pitati:
Šta to zapravo slavimo?
Jesu li to pobjede ili porazi ljudskosti?
Je li to vjera ili zloupotreba svetog?
Istina ili politički mit?

Hese nas vraća suštini:

“U sebi nosimo mir i sklonište u koje se možemo povući u svakom trenutku i biti ono što zaista jesmo.”

To je duhovnost: tiha, nenametljiva, duboka.
To je vjera: bez mitraljeza, bez bine, bez parole.
To je Bog: ne na transparentima, već u tišini između dva daha.
To je domovina: ne u masi, već u srcu koje ne mrzi.

I zato, kad nas masa pozove “sprem’te se, sprem’te” ili da budemo “spremni”, odgovorimo unutrašnjim mirom.
Kad nas navode da slavimo ideologiju, podsjetimo ih da ljubav ne traži neprijatelje.

Jer, kako Hese kaže:

“Ljubav, kao i sve prave vrijednosti, ne može da se kupi. Kroz naše vene može da prostruji zadovoljstvo, ali ne i ljubav.”

A što je masa veća, često je ljubavi manje.

Zato nas Hese uči da budemo kap koja sadrži rijeku, i da toj kapi pristupimo iskreno, tiho, bez buke.

 

OONEMOĆ KOJA RAĐA ZLOBU

Niko ne biva zao zato što je snažan. Snaga nosi spokoj. Samopouzdanje ne vrijeđa, spokojan duh ne povređuje. Zloba se rađa tamo gdje nedostaje moć, ali ne moć nad drugima, već moć nad sobom.

Ljudska zloba je često krik nemoćne duše, koja ne zna kako da se nosi sa vlastitim slabostima. Kada čovjek ne može savladati vlastiti nemir, kada osjeća da ne može uticati na tok svijeta, kada ga preplavi osjećaj da je bez značaja, tada se, u sjenci toga, rađa potreba da rani, da omalovaži, da unizi.

Zli ljudi su često ljudi koji su jednom bili duboko povrijeđeni, ali nijesu pronašli način da tu ranu pretoče u razumijevanje, već su je pretvorili u oružje. Njihova zla riječ ili djelo često je pokušaj da osjete makar trenutnu nadmoć nad drugima, jer je nad sobom više ne mogu ostvariti.

I zato, kada se susretneš sa zlobom, sjeti se: to nije istinska moć. To je maska nemoći. To nije glas sigurnog bića, već odjek nesigurne sjene. I znaj: tvoje je da ne uzvratiš. Jer ako zlobu gledaš kao bolest, ne kao prijetnju, tada si ti taj koji je snažan.

Zlo nije poraz dobra, ono je njegov ispit. A svakim odbijanjem da zlo povuče i tebe u svoje polje, širiš ono nevidljivo, ali moćno carstvo svjetlosti.

ZAROBLJENICI UMA, A NE SUDBINE

"Ljudi nijesu zarobljenici sudbine, nego zarobljenici vlastitog uma."- F. D. Ruzvelt

Sudbina je često riječ kojom pokušavamo objasniti nepoznato, utješna formula za ono što ne razumijemo i što nijesmo izabrali. Kada nas pritisnu gubici, bolesti, raskidi, nepravde, skloni smo reći: "Tako je bilo suđeno." Ali ako zastanemo i duboko udahnemo, čućemo drugu misao, tišu ali istinitiju: Tako je misao navikla da reaguje.

Mi ne robujemo sudbini, već mentalnim obrascima, uvjerenjima i identifikacijama koje nosimo poput okova. Neko vjeruje da je žrtva, i sve što mu se dešava tumači iz tog ugla. Neko vjeruje da ne zaslužuje ljubav, i stalno doživljava napuštanje. Neko vjeruje da je "karma nepopravljiva", pa se ni ne trudi da živi svjesnije. A svi ti obrasci, sve te tvrdnje, žive isključivo u umu.

Um je kao kuća: u njoj možemo držati tamne sobe, prašnjave ormare, zatvorene prozore, ili je možemo očistiti, osvijetliti i otvoriti prema nebu. Sudbina nije ono što nam se događa, već kako to tumačimo. Ona se gradi svakim izborom, svakim uvidom, svakom reakcijom.

Zato je duhovni put, put oslobađanja od zarobljeništva uma. Meditacija, mantra, kontemplacija, tišina, sve su to alati kojima raskidamo lanac navika i otvaramo put drugačijem pogledu. Kada jednom doživimo da um nije gospodar, već sluga, tada sudbina prestaje biti zatvor, a postaje pozornica. A mi više nijesmo zarobljenici, već stvaraoci.

Jer, onaj ko ovlada sobom, ne mora da se boji ni sudbine.