OOKAD SE SVETOST PROGLASI DEKRETOM

Postoje riječi koje su toliko velike da bi prema njima čovjek morao biti oprezan. Jedna od njih je riječ svetost.

Svetost nije titula. Nije funkcija. Nije čin. Nije odlikovanje koje se dodjeljuje za zasluge. I nije nešto što bi bilo koja institucija mogla stvoriti svojim potpisom.

Pa ipak, kroz istoriju se mnogo puta događalo da čovjek, koji je živio i umro u određenim istorijskim okolnostima, bude proglašen svetim zato što je pripadao „našoj“ strani, stradao od „njihove“ strane ili postao simbol određene kolektivne ideje.

Tada se događa nešto veoma opasno: politički i istorijski kriterijumi počinju da određuju ono što bi trebalo da bude najviši moralni kriterijum.

Čovjek više nije svet zato što je u sebi prevazišao mržnju, sebičnost, osvetu i nasilje, nego zato što je pripadao pravoj grupi. A kada se to dogodi, svetost prestaje da bude ogledalo čovjekovog unutrašnjeg preobraženja i postaje sredstvo kolektivnog identiteta.

Tu počinje veliki problem.

Jer svetost bi, po samoj logici religije, trebalo da znači približavanje Bogu. A ako je Bog ljubav, saosjećanje, praštanje i istina, onda bi i svetost morala biti prepoznatljiva upravo po tim osobinama.

Čovjek može biti progonjen i nevin. Može biti žrtva nepravde. Može stradati zbog svojih uvjerenja. Ali samo stradanje ne čini čovjeka svetim. Inače bismo morali prihvatiti apsurdnu misao da je svaka žrtva automatski svetac.

Nije.

Čovjek može stradati za plemenitu ideju, ali može stradati i za pogrešnu. Može biti progonjen zato što je pravedan, ali može biti progonjen i zato što je bio pripadnik poražene ideologije. Njegova patnja sama po sebi ne govori sve o njegovom karakteru.

Još je opasnija druga strana priče: mogućnost da čovjek čini zlo, a da ga kasnije njegov kolektivni identitet zaštiti od moralnog suda.

Tada više nije važno šta je čovjek radio. Važno je samo kojoj je grupi pripadao. Ako je „naš“, tražiće se opravdanje. Ako je „njihov“, tražiće se osuda.

Tako nastaje jedna od najstarijih bolesti čovječanstva: dvostruki moral.

Za zločin našeg čovjeka kažemo da je bio „složen čovjek“, „čovjek svog vremena“, „žrtva okolnosti“, „borac za svoj narod“. Za isti zločin čovjeka sa druge strane kažemo da je bio zločinac.

I tako se moral pretvara u geografiju.

Dobro postaje ono što radi naš čovjek, a zlo ono što radi njihov.

Ali istina ne poznaje naše i njihove.

Ako je ubistvo nevine žene zločin, onda je zločin bez obzira na to ko je žena, ko je ubica i pod kojom je zastavom ubica djelovao.

Ako je mučenje zlo, onda je zlo bez obzira na uniformu onoga koji muči.

Ako je mržnja pogrešna, onda je pogrešna čak i kada je usmjerena prema čovjeku kojeg smo naučeni da mrzimo.

Tu se religija suočava sa sopstvenim najtežim pitanjem. Jer Hristovo učenje nije učenje o tome kako da volimo samo svoje.

Njegova radikalnost upravo počinje tamo gdje prestaje prirodna granica plemena: ljubiti neprijatelja, oprostiti, ne uzvraćati zlom na zlo.

Ako se neprijatelj pretvara u biće koje više nema ljudsko lice, onda je veoma lako učiniti mu ono što nikada ne bismo učinili svom bližnjem. Zato je svaka religija koja čovjeka uči da u drugome najprije vidi neprijatelja, već napravila korak udaljavanja od vlastite suštine.

A šta tek reći kada se čovjek, koji je učestvovao u nasilju ili ubijanju, proglasi svetim, samo zato što je kasnije postao simbol stradanja određene grupe?

Tu se mora postaviti neprijatno pitanje: Može li čovjek biti svet zbog onoga za šta se smatrao spremnim, a ne zbog onoga kakav je bio prema drugim ljudima?

Ako je odgovor potvrdan, onda je riječ „svetost“ izgubila svoj smisao. Jer svetac bi trebalo da bude čovjek u kojem je mržnja izgubila vlast.

Čovjek koji je postao gospodar svojih nagona, a ne njihov sluga.

Čovjek koji ne mora da uništi drugoga da bi potvrdio sebe.

Čovjek koji može da bude snažan bez okrutnosti, odlučan bez mržnje i pravedan bez osvete.

Kada su svjedoci pokucali na vrata

Slučaj pljevaljskog sveštenika Milorada Vukojičića, poznatog kao pop Maca, upravo zato je toliko težak.

Prema svjedočenjima i istorijskim navodima o njegovom djelovanju tokom Drugog svjetskog rata, iza njegovog imena ostala su ubistva civila, od kojih i devet žena. Među žrtvama bila je i majka poznatog glumca Miše Janketića. Poslije rata, Vukojičić je, zbog počinjenih zločina,  osuđen na smrt.

Ali ovdje priča postaje još ozbiljnija.

Kada je 2005. godine u Srpskoj pravoslavnoj crkvi pokrenut postupak koji je doveo do njegovog proglašenja svetiteljem, iz Pljevalja je, prema tadašnjim izvještajima, stiglo upozorenje Sinodu. Ljudi iz same pljevaljske crkvene sredine pokušali su da skrenu pažnju na ono što se o njemu znalo. U peticiji su ukazivali na njegovu ratnu prošlost i na svjedočenja o zločinima, naglašavajući da još postoje živi svjedoci, ljudi koji su mogli govoriti o onome što se dogodilo.

Taj detalj je možda važniji od svih kasnijih rasprava.

Jer ovdje više nije riječ samo o tome da je neko decenijama poslije osporavao odluku.

Upozorenje je postojalo prije proglašenja svetim.

Postojali su ljudi koji su govorili: stanite, saslušajte nas, postoje svjedoci, postoje žrtve, postoji druga strana priče.

I šta je sa tim glasovima učinjeno?

Ako je čovjek predodređen da bude proglašen svetim, onda bi upravo takva svjedočenja morala biti razlog da se zastane, da se sve ponovo ispita, da se čuju i oni koji o njemu ne govore kao o mučeniku.

Jer ako je svetost povezana sa istinom, onda svetost ne smije da se plaši svjedoka.

Naprotiv.

Što je veća titula koja se nekome pripisuje, veća bi morala biti i odgovornost prema istini o njegovom životu.

Ako se, međutim, svjedočenja žrtava i njihovih potomaka mogu skloniti u stranu, zato što se već formirala poželjna slika budućeg svetitelja, onda se postavlja pitanje da li se ovdje zaista traži svetost ili se gradi simbol.

A simboli su moćni.

Oni mogu postati dio kolektivnog pamćenja, dio nacionalnog identiteta, dio političkog mita. Ali upravo zato mogu biti i opasni kada se nad njima prekrije istina o stvarnim ljudima koji su stradali.

Jer mrtva žrtva nema više mogućnost da se usprotivi.

Ona ne može doći pred Sinod.

Ne može pokazati svoje rane.

Ne može ispričati svoju priču.

Ostaje joj samo sjećanje onih koji su preživjeli.

Zato bi glas svjedoka trebalo da bude svetinja prije nego što ikona postane svetinja.

Svetost se ne dodjeljuje

Upravo zato mi se čini da je mnogo važnije od pitanja ko je konkretno proglašen svetim, postaviti jedno drugo pitanje: Može li se svetost uopšte proglasiti?

Institucija može proglasiti nekoga svetiteljem. Može donijeti odluku, napisati obrazloženje, odrediti dan praznovanja, naslikati ikonu i uvesti njegovo ime u bogoslužbeni život.

Ali time ne može promijeniti ono što je taj čovjek bio.

Može promijeniti njegov javni status.

Ne može promijeniti njegov karakter.

Može promijeniti način na koji ga buduće generacije pamte.

Ne može promijeniti ono što se dogodilo njegovim žrtvama.

Može ljudima preporučiti da ga poštuju.

Ne može narediti njihovoj savjesti da zaboravi.

Zato svetost, ako zaista postoji, nije nešto što se proizvodi dekretom.

Ona se može samo prepoznati.

Možda se ovdje može primijeniti kriterijum jednog od najvećih duhovnih učitelja današnjice, Višvaguruđi Mahešvaranande, poznatog kao Svamiđi. 

On ne pita koliko neko ima titula. Ne pita koliko puta je neko otišao u hram. Ne pita koju odjeću nosi. Ne pita kojoj religiji pripada.

On pita šta se dogodilo sa njegovim unutrašnjim životom.

Da li je postao manje sebičan?

Da li je savladao bijes?

Da li je prestao da mrzi?

Da li može da oprosti?

Da li osjeća bol drugog živog bića?

Da li je spreman da služi?

Da li je njegova ljubav stvarna ili samo riječ?

To je potpuno drugačiji kriterijum. Po tom kriterijumu svetost se ne može proglasiti. Ona se može samo prepoznati.

I tu se susreću dvije tradicije koje naizgled stoje veoma daleko jedna od druge. Hristovo „ljubite neprijatelje svoje“ i Svamiđijevo insistiranje na ljubavi prema svim živim bićima, govore istim jezikom: unutrašnja vrijednost čovjeka mora se pokazati njegovim odnosom prema drugome.

Ne prema pripadniku svoje grupe.

Ne prema onome ko mu se klanja.

Ne prema onome od koga ima koristi.

Nego prema drugome kao živom biću.

Možda bi zato prije nego što nekoga proglasimo svetim trebalo postaviti jedno sasvim jednostavno pitanje: Da li je svojim životom približio ljude ljubavi ili ih je učio da jedni druge mrze?

To pitanje bi trebalo da bude važnije od politike, nacije, ideologije i istorijske pobjede. Jer ako svetost zavisi od toga ko je pobijedio u istoriji, onda ona više nije svetost.

Ako zavisi od toga ko je bio naš, a ko njihov, onda nije božanska.

Ako se može dodijeliti dekretom, onda je samo titula.

A prava svetost možda počinje upravo tamo gdje prestane potreba da se bilo kome dodjeljuje.

Ona se vidi.

U čovjeku koji ne uzvraća mržnjom.

U čovjeku koji prašta.

U čovjeku koji štiti slabijega.

U čovjeku koji ne ubija ni u mislima, ni riječima, ni djelima.

U čovjeku koji vidi isto božansko svijetlo u sebi i u drugome.

Takvog čovjeka ne mora proglasiti svetim nijedan dekret.

Njegov život već govori dovoljno.

Šta su pretpostavili Hristu?

Možda je upravo ovdje najteže pitanje cijele priče.

Šta je moglo navesti ljude koji su se zavjetovali da će širiti Hristovu riječ, ljubav, samilost i praštanje da pred svetost stave nešto drugo? Šta je bilo snažnije od Hristovog učenja? Koja je ideja mogla postati toliko važna da zbog nje čovjek počne da previđa patnju drugog čovjeka?

Slučaj popa Mace ovdje može ostati samo kao povod ili bolni podsjetnik. Ne zato da bismo se zadržavali na jednom čovjeku, nego zato što taj slučaj otvara pitanje mnogo šire od njega samog.

Ako su postojala svjedočenja o zločinima, ako su postojale žrtve i ljudi koji su još mogli govoriti o onome što se dogodilo, onda je pred svakim ko odlučuje o nečijoj svetosti stajala jednostavna moralna obaveza: saslušati, provjeriti i tražiti istinu.

Jer šta je moglo biti važnije od toga?

Ako je Hristos učio da ljubimo i neprijatelja, kako onda neprijateljstvo prema drugome može postati opravdanje za njegovu patnju?

Ako je učio da praštamo, kako onda možemo oprostiti zločin počinjen nad drugima, a zaboraviti same žrtve?

Ako je učio da je svaki čovjek bližnji, kako onda možemo nekoga prvo posmatrati kao pripadnika „naših“, a tek onda kao čovjeka?

I možda je upravo tu odgovor na pitanje šta su ljudi pretpostavili Hristu.

Možda su mu pretpostavili kolektiv.

Pretpostavili su naciju, istoriju, ideologiju, osjećaj pripadnosti, potrebu da se zaštiti vlastita slika o sebi i o sopstvenoj zajednici.

A kada kolektiv postane važniji od čovjeka, veoma lako postaje važniji i od Boga.

Tada više ne pitamo: „Da li je ovo dobro?“

Pitamo: „Da li je ovo dobro za naše?“

Ne pitamo: „Da li je ovaj čovjek patio?“

Pitamo: „Kojoj je strani pripadao?“

Ne pitamo: „Šta se zaista dogodilo?“

Pitamo: „Da li nam istina odgovara?“

Tu počinje moralni pad.

Jer istina koja zavisi od pripadnosti više nije istina, a religija koja mora da bira između Hrista i kolektivnog mita, već je napravila pogrešan izbor.

Zato slučaj popa Mace ne bi trebalo posmatrati samo kao pitanje jednog istorijskog čovjeka i jedne odluke. On može biti upozorenje mnogo većem problemu: šta se događa kada čuvari religije počnu da čuvaju identitet više nego što čuvaju istinu.

A možda je najvažnije pitanje upravo ono koje ne možemo izbjeći: Ako smo u jednom trenutku morali birati između Hrista i našeg kolektivnog mita, koga smo izabrali?

Jer Hristu nijesu potrebni naši mitovi da bi bio velik.

Njemu ne treba naš neprijatelj da bismo dokazali svoju vjeru.

Ne treba mu tuđa krivica da bi opravdao našu pripadnost.

Ne treba mu ni dekret da bi svetost postojala.

Ako je istina ono čemu nas je učio, onda je dovoljno vratiti se njenom najjednostavnijem obliku: ne čini drugome ono što ne želiš da bude učinjeno tebi; voli, praštaj, ne povređuj, pomozi slabome i u svakom čovjeku vidi čovjeka.

Sve drugo je već pitanje ljudskih konstrukcija.

A kada ljudska konstrukcija postane važnija od čovjeka, onda više nije riječ o odbrani vjere.

Riječ je o odbrani sopstvene slike o vjeri.

OOKADA SE BOG I NASILJE NAĐU POD ISTIM KROVOM

Ponekad nas neki naizgled nevažan događaj natjera da se zaustavimo i postavimo mnogo ozbiljnije pitanje. Ne zato što je sam događaj presudan, nego zato što u njemu odjednom vidimo nešto što je mnogo šire od njega.

Upravo sam, slučajno, naletio na vijest da je, prije izvjesnog vremena,  jedan hrvatski župnik, prilikom proslave svog tridesetog rođendana, kao gosta iznenađenja doveo poznatog pjevača. Djeca, koja su bili na časove kod tog župnika, prema pisanju medija, bila su pripremila iznenađenje svom župniku, a on je njih, na sveopšte oduševljenje,  iznenadio svojim gostom, Markom Perkovićem Tompsonom. Sve je izgledalo kao vesela i bezazlena proslava.

Ali čovjek koji pokušava da razmišlja malo dublje, teško može da ne zastane pred jednim pitanjem: šta se događa kada se u prostoru koji bi trebalo da bude prostor duhovnog vaspitanja djece, nađu zajedno religijski simboli, slavljenje Boga i pjesme u kojima se, makar kroz određene stihove i ratnu simboliku, veličaju nasilje, neprijateljstvo ili smrt?

Ne govorim ovdje o jednom čovjeku, niti želim da donosim sud o njegovoj ličnosti. Još manje želim da ulazim u političke podjele koje prate određene pjesme i njihove izvođače. Mnogo je važnije nešto drugo.

Može li čovjek istovremeno govoriti o Bogu i njegovati ono što u ljudskom biću budi mržnju prema drugom čovjeku?

To je pitanje koje nadilazi jednu crkvu, jednu naciju, jednog pjevača ili jednu religiju.

Jer religija može postati samo spoljašnji oblik. Čovjek može nositi krst, moliti se, odlaziti u crkvu, govoriti o Bogu i istovremeno u sebi nositi zavist, mržnju, oholost, osvetoljubivost i želju da drugome bude naneseno zlo. Tada se postavlja pitanje šta je od religije zaista ušlo u njegov život.

Ovo pitanje nije novo.

Hristova poruka nije bila poruka spoljašnje pripadnosti. Nije dovoljno reći da pripadamo Bogu. Potrebno je da se nešto promijeni u nama. „Ljubite neprijatelje svoje“ mnogo je teže od pripadanja jednoj grupi. Oprostiti onome ko nas je povrijedio, mnogo je teže nego govoriti o oprostu. Ne uzvratiti zlom na zlo, mnogo je teže nego nositi simbol mira.

Upravo tu postaje zanimljivo učenje ahimse (nenasilja) duhovnog učitelja Višvaguruđija Mahešvaranande, poznatog kao Svamiđija.

Ahimsa nije samo zabrana fizičkog nasilja. Ona počinje mnogo ranije - u mislima i osjećanjima. Čovjek može povrijediti drugoga rukom, riječju, ali i mišlju. Ako u sebi stalno hranimo neprijateljstvo, mržnju i želju za osvetom, nasilje je već počelo, čak i prije nego što je postalo djelo.

Zato Svamiđi govori o tri nivoa djelovanja: mentalnom, verbalnom i fizičkom.

To je veoma duboka misao.

Jer mi često vjerujemo da nijesmo nasilni samo zato što nikoga nijesmo udarili. A možemo čitav dan u sebi nekoga osuđivati, prezirati, ponižavati i željeti mu nesreću. Možemo zatim isto to pretvoriti u riječi. A riječi ponekad ostavljaju rane koje su dublje od fizičkih.

Ako je tako, onda ni pjesma nije samo pjesma.

Riječ ima snagu. Ona može da liječi, ali može i da raspaljuje. Može da približi čovjeka čovjeku, ali može i da ga nauči da drugoga posmatra kao neprijatelja. Može da probudi saosjećanje, ali i mržnju. Može biti poput cvijeta, kako je govorio Svamiđi, ali može postati i oružje.

Zato nije dovoljno pitati da li je nešto „religiozno“ ili „patriotsko“. Trebalo bi pitati: Kakav čovjek postajem dok to slušam?

Da li postajem plemenitiji?

Da li imam više razumijevanja za druge?

Da li lakše praštam?

Da li osjećam veću odgovornost prema životu?

Da li mogu da vidim čovjeka i u onome koga smatram svojim protivnikom?

Ili se u meni povećavaju bijes, podjela, prezir i potreba da drugoga ponižim?

To je, možda, pravi test svake duhovnosti.

Svamiđi je govorio da nema tehnike koja sama po sebi može čovjeka učiniti duhovnim. Ni meditacija, ni asana, ni pranajama, ni bilo koja druga tehnika nijesu dovoljne ako se ne mijenja način života. Jedina prava kvalifikacija, govorio je, jeste služenje sa ljubavlju i samilost u srcu.

To znači da duhovnost nije ono što čovjek pokazuje dok stoji pred oltarom, u hramu ili na mjestu molitve. Duhovnost se pokazuje onda kada izađe iz tog prostora i sretne čovjeka koji mu nije drag.

Lako je voljeti svoje.

Mnogo je teže poželjeti dobro onome koga smatramo svojim neprijateljem.

Lako je govoriti o miru među ljudima koji misle kao mi.

Mnogo je teže sačuvati mir kada stojimo pred nekim ko misli potpuno drugačije.

Tu se vidi koliko je religija postala život, a koliko je ostala samo identitet.

Postoji još jedna opasnost: kada se religija i nacionalni identitet toliko sjedine da čovjek više ne može da razlikuje ljubav prema svojoj zemlji od mržnje prema drugoj. Ljubav prema vlastitom narodu sama po sebi nije ništa loše. Naprotiv, čovjek prirodno voli svoj dom, jezik, porodicu, kulturu i zemlju.

Ali ljubav koja zahtijeva mržnju prema drugome, više nije ljubav u svom najvišem smislu.

Svamiđi je govorio da je božanska svijest iznad kulture, tradicije i religijskih podjela. U svakom živom biću postoji ista božanska iskra. Kao što se mjesec može odražavati u hiljadama posuda sa vodom, tako se isto božansko svjetlo odražava u različitim bićima. Posude se razlikuju, voda može biti čista ili mutna, mirna ili uzburkana, ali mjesec ostaje isti.

Ako to zaista razumijemo, teško je čovjeka preko puta nas pretvoriti u neprijatelja kojeg treba mrzjeti.

Možemo se ne slagati.

Možemo braniti svoje.

Možemo se suprotstaviti nepravdi.

Ali možemo li to učiniti bez mržnje?

Tu počinje prava duhovna disciplina.

Jer nenasilje ne znači slabost. Praštanje ne znači odobravanje zla. Ljubav ne znači da čovjek mora biti slijep prema nepravdi. Naprotiv, potrebno je imati dovoljno snage da se zlu suprotstavimo, ali bez toga da i sami postanemo ono protiv čega se borimo.

To je možda najteži oblik duhovne pobjede.

Čovjek može pobijediti neprijatelja, a izgubiti sebe.

Može odbraniti svoju zemlju, a izgubiti svoju humanost.

Može pobijediti u ratu, a izgubiti mir u vlastitom srcu.

I može govoriti o Bogu, a da Boga u sebi još nije počeo da prepoznaje.

Zato se pitanje duhovnosti ne rješava time koliko puta izgovorimo Božje ime. Ono se rješava time šta se događa sa našim karakterom.

Ako smo poslije molitve i dalje jednako ogorčeni, zavidni, osvetoljubivi i nemilosrdni, šta je molitva promijenila?

Ako poslije godina duhovne prakse i dalje nijesmo sposobni da oprostimo?

Ako možemo satima govoriti o ljubavi prema Bogu, a istovremeno prezreti čovjeka zato što pripada drugom narodu, vjeri ili političkoj grupi? Onda možda nijesmo još stigli do mjesta na koje mislimo da smo stigli.

Duhovnost nije diploma. Nije odora. Nije funkcija. Nije titula. Nije ni pripadnost.

Duhovnost je unutrašnja promjena.

Zato se na kraju sve vraća na ono jednostavno pitanje koje je Svamiđi toliko puta ponavljao: šta nosiš u sebi?

Ako u sebi nosiš ljubav, ona će prije ili kasnije izaći kroz tvoje riječi i djela.

Ako nosiš mržnju, i ona će pronaći put prema spolja.

Slon, govorio je Svamiđi, ima dvije vrste zuba: jedne spolja, za pokazivanje, a druge unutra, za jedenje. Tako je i sa čovjekom. Ono što pokazujemo svijetu može biti potpuno drugačije od onoga što zaista nosimo u sebi.

Zato možda najveći problem našeg vremena nije nedostatak religije.

Možda imamo dovoljno religijskih simbola.

Možda imamo dovoljno crkava, hramova, obreda, pjesama, zastava i velikih riječi.

Ono što nam nedostaje jeste unutrašnja transformacija čovjeka.

Jer svijet se neće promijeniti zato što smo mu dodali još jednu zastavu, još jednu pjesmu ili još jednu parolu.

Promijeniće se tek onda kada se promijeni čovjek koji tu zastavu nosi, koji tu pjesmu pjeva i koji tu parolu izgovara.

A možda je upravo to zajednička tačka Hristovog učenja i dubokog smisla joge: Ne pitaj prvo kojem Bogu pripadaš. Pitaj kakav čovjek postaješ.

Jer ako je Bog u svima, onda je način na koji se odnosimo prema drugome ujedno i način na koji se odnosimo prema Bogu.

I tada pitanje više nije samo može li se Bog naći uz nasilje.

Pitanje postaje mnogo strašnije i mnogo važnije: Ako u drugome zaista postoji isto božansko svjetlo koje tražimo u sebi, kako ga onda možemo mrzjeti.

OOIZDAJE LI NAS PRIJATELJ ILI SLIKA O PRIJATELJU?

Kaže jedna žena, očigledno razočarana: „Niko nikoga ne može izdati kao što to može da ti uradi prijatelj.“

U toj rečenici ima mnogo istine.

Nepoznat čovjek nas može povrijediti. Može biti nepristojan, nepošten, sebičan ili grub. Možemo se naljutiti na njega, možemo ga osuditi, možemo zažaliti što smo ga uopšte sreli. Ali teško da nas može istinski izdati.

Za izdaju je potrebno nešto što sa nepoznatim čovjekom ne postoji.

Potrebno je povjerenje.

Potrebno je da smo nekome otvorili vrata koja drugima nijesmo otvorili. Da smo mu pokazali nešto svoje. Da smo povjerovali da će ono što mu damo ostati sigurno u njegovim rukama.

Zato nas najviše ne povrijedi ono što je neko uradio. Povrijedi nas ko je to uradio.

Kada nas povrijedi nepoznat čovjek, povrijeđen je naš osjećaj sigurnosti. Kada nas povrijedi prijatelj, povrijeđeno je nešto mnogo dublje - naša vjera u odnos koji smo smatrali stvarnim.

Ali tu počinje jedno drugo pitanje.

Da li nas je zaista izdao prijatelj ili je izdala slika koju smo imali o njemu?

Jer svakog čovjeka kojeg volimo ili kojem vjerujemo ne poznajemo samo kroz ono što on jeste. Poznajemo ga i kroz ono što mi mislimo da on jeste.

A to nije uvijek isto.

Od drugih ljudi često napravimo slike. Ne nužno svjesno. Na osnovu godina druženja, zajedničkih iskustava, razgovora, pomoći koju su nam pružili i trenutaka koje smo zajedno prošli, u nama se polako stvara predstava o tome kakav je taj čovjek.

„On to nikada ne bi uradio.“

„Ja njega poznajem.“

„Mogu mu vjerovati.“

„On je drugačiji.“

I možda upravo u tim rečenicama počinje naša ranjivost.

Jer kada kažemo da nekoga poznajemo, često zapravo kažemo da poznajemo našu sliku o njemu.

Čovjek je, međutim, mnogo složeniji od bilo koje slike koju o njemu možemo napraviti.

On ima svoje slabosti, strahove, ambicije, potrebe, neizgovorene želje i dijelove sebe koje možda ni sam ne poznaje dovoljno. Može godinama biti jedan čovjek, a onda u određenoj okolnosti pokazati nešto što nikada nijesmo vidjeli.

I tada doživimo šok.

Ne samo zato što je uradio nešto što nas je povrijedilo, nego zato što se pred nama odjednom pojavljuje čovjek koji se ne uklapa u sliku koju smo o njemu imali.

Možda zato izdaja boli dvostruko. Boli ono što je čovjek uradio. Ali boli i rušenje slike o njemu.

Ponekad čak više ovo drugo.

Jer tada moramo da priznamo nešto što nije lako priznati: možda nijesmo poznavali čovjeka onoliko koliko smo mislili da ga poznajemo.

A to zna da zaboli i našu sujetu.

Počinjemo da se pitamo: Kako nijesam vidio? Kako sam mogao vjerovati? Kako sam mogao biti tako siguran?

I tu se izdaja drugog čovjeka pretvara u preispitivanje samoga sebe.

Ali možda nije potrebno sebe zbog toga osuđivati.

Povjerenje po svojoj prirodi podrazumijeva rizik.

Čovjek koji nikome ne vjeruje može biti siguran da neće biti izdan. Ali takva sigurnost ima svoju cijenu. Ona znači živjeti bez duboke bliskosti, bez stvarnog otvaranja, bez mogućnosti da drugome zaista predamo dio sebe.

Ne možemo voljeti, a da ne postanemo ranjivi.

Ne možemo imati prijatelja, a da mu ne damo mogućnost da nas povrijedi.

Zato izdaja nije samo tamna strana prijateljstva.

Ona je, na neki način, i moguća cijena povjerenja.

Ali postoji još jedna važna razlika. Nije svako razočaranje izdaja.

Ponekad prijatelj samo uradi nešto što nam se ne dopada. Ponekad donese odluku koju ne razumijemo. Ponekad se udalji. Ponekad izabere drugačije nego što bismo mi izabrali.

To ne znači nužno da nas je izdao.

Možda nas je samo podsjetio da je drugi čovjek zaista drugi čovjek. Da nije naš produžetak. Da nema obavezu da misli kao mi, osjeća kao mi i donosi odluke koje bismo mi donijeli.

Prijateljstvo ne znači posjedovati drugoga.

Ne znači ni očekivati da će uvijek potvrđivati našu sliku o njemu.

Možda pravo prijateljstvo počinje upravo tamo gdje prestaje idealizacija.

Jer lako je voljeti čovjeka dok se ponaša onako kako smo zamislili da bi trebalo da se ponaša.

Mnogo je teže prihvatiti ga kao stvarno ljudsko biće, sa vrlinama i slabostima, sa dobrim i lošim izborima, sa slobodom da nas ponekad razočara.

Ali ni to ne znači da treba oprostiti svaku izdaju.

Postoje postupci preko kojih se ne može preći samo zato što je neko bio prijatelj. Povjerenje se može izgubiti. Neki odnosi se završe upravo zato što je granica pređena.

Oprostiti nekome ne znači ponovo mu dati isto mjesto u svom životu.

Razumjeti čovjeka ne znači opravdati ono što je uradio.

A prihvatiti da je neko drugačiji nego što smo mislili ne znači da moramo ostati uz njega.

Ponekad je najzreliji odgovor na izdaju upravo sposobnost da kažemo: „Sada te vidim drugačije nego prije.“

Bez mržnje. Bez potrebe za osvetom. Bez potrebe da od nekadašnjeg prijatelja napravimo neprijatelja.

Samo sa jasnijim pogledom.

Jer možda je jedna od najvećih životnih lekcija upravo u tome da naučimo razlikovati čovjeka od slike koju smo o njemu napravili.

Ne treba prestati vjerovati ljudima. Ali možda treba prestati očekivati da će oni uvijek biti onakvi kakvima smo ih mi zamislili.

Ne treba prestati voljeti. Ali treba naučiti voljeti bez idealizacije.

Ne treba zatvoriti srce zato što nas je neko jednom povrijedio. Jer zatvoreno srce jeste zaštićeno srce, ali ono više nije ni otvoreno za bliskost.

Možda je zato zrelost u odnosima nešto mnogo suptilnije od nepovjerenja.

To je sposobnost da čovjeka vidiš što jasnije možeš, a da ga ipak ne prestaneš voljeti.

Da znaš njegove slabosti, a da ne budeš slijep za njegove vrline.

Da mu vjeruješ, ali da ne zaboraviš da je slobodno biće.

Da ga ne pretvaraš u svoju sliku o njemu.

Jer možda nas najviše ne boli kada otkrijemo da je neko loš čovjek. Najviše boli kada otkrijemo da čovjek nije onakav kakvim smo ga mi vidjeli.

A možda upravo tada počinje jedno dublje poznanstvo.

Ne sa njim.

Nego sa nama samima.

Jer iza pitanja „Kako je mogao to meni da uradi?“ često se krije još važnije pitanje: „Zašto mi je bilo toliko važno da vjerujem da on to nikada ne bi mogao uraditi?“

I možda odgovor na to pitanje govori više o nama nego o njemu.

Zato se na kraju možda ne radi samo o izdaji prijatelja. Radi se o rušenju jedne slike. A kada se slika sruši, ostaje čovjek.

Takav kakav jeste.

I ostajemo mi.

Takvi kakvi jesmo.

Možda je prava zrelost upravo u tome da, nakon svih razočaranja, naučimo da gledamo čovjeka bez slike, i da ipak ne izgubimo sposobnost da mu vjerujemo.

EKOLOŠKA SVIJEST - ČOVJEK KAO ZAŠTITNIK ŽIVOTA

Savremeni čovjek često govori o ekologiji. Organizuju se konferencije, donose zakoni, potpisuju međunarodni sporazumi i pokreću kampanje za zaštitu prirode. Upozorava se na klimatske promjene, zagađenje vazduha, nestanak šuma, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta. Sve je to nesumnjivo važno. Ipak, ostaje jedno pitanje koje se rijetko postavlja: odakle zapravo počinje ekološka kriza?

Na prvi pogled moglo bi se reći da je riječ o tehničkom ili političkom problemu. Ali, nijedna rijeka nije sama sebe zagadila. Nijedna šuma nije sama odlučila da bude posječena. Nijedna životinja nije dovela svoju vrstu do istrebljenja. Svako razaranje prirode započelo je jednom ljudskom mišlju, jednom odlukom i jednim djelom. Zato se korijen ekološke krize ne nalazi u prirodi, nego u čovjeku.

Ekologija nije samo nauka o prirodi. Ona je, prije svega, nauka o čovjekovom odnosu prema životu. Zato se prava ekološka promjena ne mjeri samo brojem zaštićenih područja, prečišćivača i reciklažnih centara, već stepenom svijesti čovjeka koji u tom svijetu živi. Bez promjene tog odnosa nijedan zakon neće biti dovoljan da zaštiti svijet u kojem živimo. Zakon može kazniti onoga ko baca otpad u rijeku, ali ne može probuditi poštovanje prema rijeci. Može zabraniti sječu šume, ali ne može probuditi ljubav prema šumi. Istinska ekologija zato ne počinje u parlamentima, nego u ljudskoj svijesti.

Današnji čovjek često sebe doživljava kao gospodara prirode. Naučio je da u šumi vidi građu, u rijeci izvor energije, u planini rudnik, a u životinji proizvod. Gotovo sve dobija svoju tržišnu, dok istovremeno gubi svoju unutrašnju vrijednost. Priroda prestaje biti zajednica života, a postaje zbir resursa koje treba iskoristiti.

Upravo u tome leži jedna od najvećih zabluda našeg vremena. Čovjek nije izvan prirode. On nije njen vlasnik, nego njen dio. Vazduh koji udiše, voda koju pije i hrana koja ga održava svakoga dana, podsjećaju ga da njegov život zavisi od svijeta koji ga okružuje. Kada uništava prirodu, čovjek ne razara nešto tuđe - razara uslove vlastitog opstanka.

Duhovne tradicije o tome govore već hiljadama godina. One ne posmatraju prirodu kao predmet koji treba osvojiti, nego kao izraz jedinstvenog života kojem pripadaju sva bića. Zato se čovjek ne određuje kao gospodar, nego kao čuvar i zaštitnik svijeta koji mu je povjeren.

Jedan duhovni učitelj rekao je jednostavnu, ali duboku misao: „Čovjekova dužnost je da bude zaštitnik, ne razoritelj.“ U toj jednoj rečenici možda je sadržana čitava filozofija ekološke svijesti.

To nije samo moralni zahtjev, nego i prirodni zakon. Kiša pada jednako na polja dobrog i lošeg čovjeka. Drvo daje svoje plodove i onome ko ga njeguje i onome ko ga gađa kamenom. Rijeka ne bira ko će piti njenu vodu. Sama priroda ne poznaje sebičnost. Ona postoji kroz davanje. Upravo zato je čovjek pozvan da od nje uči.

Možda je najveća ekološka lekcija upravo u tome što priroda ne poznaje neograničenu pohlepu. Ona uzima koliko je potrebno da bi se održala ravnoteža života, dok čovjek često želi više nego što mu treba. Iz te razlike nastaju pohlepa, pretjerana potrošnja, iscrpljivanje prirodnih bogatstava i narušavanje ravnoteže života.

Zato je teško govoriti o ekologiji, a ne govoriti o čovjekovom unutrašnjem svijetu. Onaj ko je ispunjen pohlepom, teško će biti zadovoljan onim što ima. Onaj ko je vođen sebičnošću, teško će razmišljati o budućim generacijama. Onaj ko ne osjeća saosjećanje prema drugim ljudima, teško će ga osjećati prema životinjama, šumama ili rijekama.

Ekološka svijest zato počinje unutrašnjim pročišćenjem. Ona počinje onda kada čovjek postane svjestan da su pohlepa, mržnja, zavist i neznanje jednako opasni za prirodu kao i dimnjaci, plastika ili otrovne materije. Sve spoljašnje katastrofe imaju svoj unutrašnji uzrok.

Možda upravo zato nije slučajno što su gotovo svi veliki mudraci kroz istoriju govorili prije svega o promjeni čovjeka, a tek onda o promjeni svijeta. Svijet je uvijek ogledalo svijesti onih koji u njemu žive.

Zato bi možda trebalo prestati pitati kako spasiti prirodu, a početi pitati kako odgojiti čovjeka koji prirodu neće imati potrebu da uništava. Čovjek koji je pronašao mir u sebi ne može biti ravnodušan prema svijetu oko sebe, jer spoznaja jedinstva života prirodno rađa odgovornost prema svakom njegovom obliku.  

Jer ekološka svijest nije samo briga za šume, rijeke i planine. Ona je svijest o jedinstvu života. To je sposobnost da u svakom živom biću prepoznamo istu iskru postojanja kojoj i sami pripadamo.

Tek kada čovjek ponovo postane zaštitnik umjesto gospodara, priroda će prestati da bude žrtva njegovog napretka. Jer čovjek ne može trajno nanositi rane svijetu kojem pripada, a da ih istovremeno ne nanosi i sebi.

A tada će, zajedno s njom, početi da ozdravlja i sam čovjek.

BITI NA SVOJOJ STRANI

Čovjek dugo uči kako da bude na strani drugih. Da razumije. Da popusti. Da se prilagodi. Da ne povrijedi.

I u tome nema ničeg pogrešnog.

Ali negdje na tom putu, često zaboravi nešto važno: da bude na svojoj strani. Biti na svojoj strani ne znači biti protiv drugih. Ne znači zatvoriti se, niti postati tvrd. Znači samo ne napustiti sebe.

Postoje trenuci kada u nama nešto postane jasno. Ne glasno. Ne logično. Ali nepogrešivo prisutno, zato što to osjećamo dublje od svake logike.

To su trenuci kada jasno osjetimo šta je ispravno. Ne zato što smo sigurni u ishod. I baš tada dolazi iskušenje. Da prećutimo. Da odustanemo. Da izaberemo lakši put. Jer lakše je izgubiti sebe nego se suprotstaviti onome što nas udaljava od sebe.

Ali svaki put kada to uradimo, nešto u nama se pomjeri. Ne naglo. Ne vidljivo. Ali dovoljno da osjetimo razliku.

Biti na svojoj strani znači stati uz taj tihi unutrašnji glas.

Ne zato što će nas odvesti do pobjede, nego zato što nas čuva od rasipanja.

Karl Gustav Jung je govorio da čovjek ne postaje cjelovit tako što se uklopi, nego tako što ostane vjeran onome što jeste. A to često nije najlakši put.

Ponekad znači ostati sam u svojoj odluci. Ponekad znači biti neshvaćen. Ponekad znači izgubiti nešto spolja, da bismo sačuvali sebe iznutra.

Ali ono što se tada dobija ne vidi se odmah.

Dobija se tišina koja nije više napeta. Kao dah koji se više ne brani. Dobija se mir koji ne zavisi od potvrde drugih. Dobija se osjećaj da nijesmo okrenuli leđa sebi. 

I možda je upravo to najvažnije: ne koliko smo puta bili u pravu, nego koliko smo puta ostali uz sebe. Jer čovjek može izgubiti mnogo toga u životu, ali kada izgubi sebe, nema više odakle da krene.

Zato, u trenucima kada je nejasno šta učiniti, možda je dovoljno postaviti jedno pitanje: da li sam na svojoj strani? I kada jesmo,  čak i kad je put težak, život postaje stabilniji. Ne glasniji. Ne lakši. Nego istinitiji. Jer tada znamo da idemo u pravcu koji nas ne razdvaja od nas samih. I, bez velike buke, život počinje da dobija jednu tišu, ali dublju stabilnost: stabilnost čovjeka koji nije savršen, ali je svoj.

I to je dovoljno.

- KO JE ČOVJEK?

Ko je čovjek? Da li je on samo tijelo koje nosi ime, identitet, uspomene? Da li je zbir misli, emocija, i instinkata koji ga oblikuju? Da li je biće u potrazi za smislom, ili je on sam – sam smisao? Da li se u njegovoj potrazi za odgovorima krije suštinska istina njegovog postojanja, ili je to traganje samo zavjesa koja skriva ono što je već tu, u njemu?

Čovjek nije samo to što vidiš pred sobom, niti ono što o njemu misle drugi. On nije samo njegov posao, status, niti uloga koju igra u društvu. On je nešto mnogo dublje, nešto što se ne može vidjeti ni dodirnuti, ali se jasno osjeća. Njegovo biće nije fizičko, ono je energija koja ne prestaje da se mijenja, evoluira i transformiše.

Postojanje čovjeka, u svojoj suštini, nije slučajnost. Čovjek je produkt beskonačne igre univerzalnih zakona. On je biće koje je došlo da se sjeća, da spozna. Da prepozna onu unutrašnju svjetlost koja se krije u svakom od nas. On je svjestan onog što je nesvjesno, on je misao koja je postala stvarnost, i duša koja neprestano teži ka svom izvoru.

Zašto je nastao?

Nije slučajno što je čovjek došao u ovaj svijet. On nije samo proizvod evolucije tijela, već i procesa svijesti. Svi zakoni prirode nijesu nastali samo da bi se tijelo razvijalo i preživjelo; oni su zapravo osmišljeni da podstaknu duhovnu transformaciju. Čovjek je tu da uči, da raste, da razotkrije svoju pravu prirodu, koja nije ograničena samo na materiju, već je proširena i u sferu nesvjesnih i kosmičkih zakona.

U svom najdubljem smislu, svrha čovjeka nije da se zadovolji spoljnim stvarima. Nije tu da osvoji svijet, niti da bude vođa, niti da bude bogat i slavljen. Svrha čovjeka je da spozna sebe. Da razjasni istinu o svom postojanju. Da shvati da je svijet u kojem živi samo odraz njegovog unutrašnjeg bića, i da je on – njegova istina, njegova mudrost, i njegova snaga – to što mijenja stvarnost.

Smisao postojanja

Smisao postojanja nije u onome što se dešava spolja, već u onome što se dešava unutar svakog pojedinca. Smisao je u svakom dahu, svakom trenutku prisutnosti, u svakom trenu introspekcije. Smisao postojanja nije fiksan cilj, već proces – putovanje ka istini, ka božanskoj mudrosti, ka unutrašnjoj harmoniji.

Čovjek je na putu otkrivanja, i kroz sve njegove uspone i padove, kroz svaku borbu i svaku tišinu koju doživi, on dolazi bliže sebi. Na tom putu nije bitno koliko dugo traje, niti koliko puta padne. Bitno je da li se diže. Da li nastavlja da traži. Da li otkriva dublje slojeve svoje unutrašnje prirode. U tom otkrivanju, on postepeno dolazi do spoznaje da je on već sve što je tražio.

I dok spoljašnji svijet mijenja oblike, i dok se okolnosti neprestano transformišu, suštinska istina čovjeka ostaje ista. On je vječna duša, koja je došla da proživi iskustva, da spozna sebe, da otkrije svoju unutrašnju svjetlost, koja nije ničiji odraz – ona je on sam. I u tom procesu spoznaje, čovjek ne postaje neko drugo biće, već se vraća onome što već jeste.

Ko je, dakle, čovjek?

On je nepoznata tajna koja čeka da bude otkrivena. On je kap u okeanu postojanja, koja s vremenom shvata da je okean cio u njoj. On je ne samo tijelo, niti samo um, niti samo emocije. On je sve to – ali je i mnogo više. On je biće koje je uvijek bilo i biće koje će biti, u svakom trenutku – prisutno, svjesno, živo.

I u tom postojanju, odgovor je jednostavan: Čovjek je onaj koji se sjeća. On je sjećanje na sve što je bilo, i prepoznavanje svega što je. I u tom sjećanju, dolazi do spoznaje: "Ja Jesam." 

SUŽAVANJE KRUGA

S godinama čovjek shvati da sužavanje kruga ljudi nije gubitak, nego prirodna selekcija.

U početku to izgleda kao povlačenje, pa čak i kao neka vrsta emotivnog osiromašenja. Manje ljudi, manje poziva, manje prisustva. Ali s vremenom postaje jasno da nije svako prisustvo isto.

U početku to liči na gubitak. Na osiromašenje života. Na tišinu koja je previše široka. Ali ta tišina vremenom promijeni značenje.

Jer čovjek počne da čuje šta je u njoj ostalo.

Nije svaki glas vrijedan blizine.
Nije svaka prisutnost prisustvo.
Nije svaka riječ upućena čovjeku - upućena čovjeku.

Postoje ljudi koji uđu u prostor kao nemir. I ljudi koji uđu kao smirenje. Postoje odnosi koji hrane čovjeka, i odnosi koji ga polako troše. Postoje razgovori nakon kojih se osjećaš mirnije, i oni nakon kojih se osjećaš umornije nego prije njih. I upravo tu počinje promjena kriterijuma.

Krug se ne prekida. On se povlači.

Ljudi koji su nekad bili blizu ostaju negdje na rubu. Ne zato što je došlo do sukoba, nego zato što više nema unutrašnje potrebe da se ostaje u svemu što umara.

Neki odnosi traže čovjeka da se u njima stalno objašnjava. Drugi ga jednostavno dozvoljavaju.

I vremenom postane jasno: sve što traži stalno objašnjenje - nije bliskost.

Zato sužavanje kruga ljudi ne izgleda kao odluka. Više liči na prirodni pokret unutrašnjeg života. Kao povlačenje vode iz obale. Kao tiho razotkrivanje onoga što je oduvijek bilo površno, ali se samo privremeno držalo.

Čovjek više ne mjeri odnose po tome koliko ih ima, nego po tome šta u njemu ostaje nakon njih.

Zato sužavanje kruga ljudi prestaje da bude gubitak i postaje filtriranje. Ne iz prezira prema ljudima, nego iz potrebe za unutrašnjim mirom.

A onda se često pojavi i jedna jednostavna rečenica koja to najbolje opisuje:„Kažu nema me, a ne znaju da zaobilazim.“

U toj rečenici nema buke, nema objašnjenja, nema konflikta. Samo odluka da se više ne ulazi u sve što zove pažnju, ali ne donosi prisustvo.

Jer s vremenom čovjek shvati nešto jednostavno: nije poenta biti svuda gdje te zovu, nego biti tamo gdje zaista pripadaš sebi..

I možda je to ono što se s vremenom zove zrelost: ne imati više ljudi, nego imati manje onih nakon kojih se moraš vraćati sebi.

SNOBIZAM ILI ŽIVOT MEĐU ETIKETAMA

Postoje ljudi koji vole umjetnost. I postoje ljudi koji vole da budu viđeni među umjetnicima.

Postoje ljudi koji čitaju knjige. I postoje ljudi koji vole da ih drugi vide sa knjigom u ruci.

Postoje ljudi koji putuju da bi upoznali svijet. I postoje oni koji putuju da bi svijet saznao da su putovali.

U toj razlici krije se suština snobizma.

Snobizam nema mnogo veze sa novcem. Čovjek može biti milioner a da nema ni trunke snobizma u sebi. Može biti i skromnog imovnog stanja, a da cijeli život provede pokušavajući da se predstavi važnijim nego što jeste.

Jer snob ne traži vrijednost. On traži oznaku vrijednosti.

Njemu nije najvažnije kakva je knjiga, nego da je knjiga koju „treba“ pročitati. Nije mu važan restoran zbog hrane, nego zbog imena. Nije mu važan koncert zbog muzike, nego zbog činjenice da se na njemu pojavljuje „pravo društvo“.

On ne živi među stvarima, nego među simbolima.

Zbog toga snobizam često djeluje kao oblik obrazovanja. Snob zna mnogo podataka. Zna imena slikara, pisaca, glumaca, modnih kuća, hotela i restorana. Umije da vodi razgovor o svemu po nekoliko minuta. U svakom društvu ima spremnu anegdotu i prikladnu opasku.

Ali kada se razgovor spusti ispod površine, često se pokaže da iza podataka ne stoji stvarno iskustvo.

Jer nije isto znati da je Dostojevski bio kockar i razumjeti „Braću Karamazove“.

Nije isto znati da je Puškin poginuo u dvoboju i osjetiti njegovu poeziju.

Nije isto fotografisati se na Vimbldonu i voljeti tenis.

Snobizam je, u suštini, zamjena iskustva reputacijom.

Zato snob često djeluje veoma sigurno u sebe, a istovremeno ostaje neobično zavisan od tuđeg mišljenja. Njegova vrijednost ne dolazi iznutra. Ona zavisi od toga šta će drugi misliti o njegovom automobilu, odijelu, putovanju ili društvu u kojem se kreće.

I tu se krije jedna tiha tragedija.

Jer čovjek koji život mjeri spoljnim prestižom nikada ne može biti potpuno miran. Uvijek postoji neko bogatiji, uticajniji, poznatiji ili moderniji. Uvijek postoji neka nova moda koju treba sustići i neko novo mjesto na kojem treba biti viđen.

Tako nastaje život koji spolja izgleda bogato, a iznutra ostaje gladan.

Nasuprot tome stoji jedan mnogo tiši oblik bogatstva.

To je čovjek koji čita knjigu zato što ga zanima.

Ko sluša muziku zato što ga dira.

Ko putuje zato što želi da vidi.

Ko razgovara zato što želi da razumije.

Takav čovjek možda nikada neće biti dio prestižnih krugova. Možda neće imati fotografije iz Monte Karla, Dubaija ili sa centralne lože Vimbldona.

Ali ima nešto što je snobu najteže dostižno: neposredan odnos sa stvarima.

On ne mora da pita šta je trenutno moderno da bi znao šta voli.

A možda upravo tu počinje istinska sloboda.

Jer snobizam nije višak ukusa.

Snobizam je nedostatak sopstvenog ukusa.