Postoje ljudi koji vole umjetnost. I postoje ljudi koji vole da budu viđeni među umjetnicima.
Postoje ljudi
koji čitaju knjige. I postoje ljudi koji vole da ih drugi vide sa knjigom u
ruci.
Postoje ljudi
koji putuju da bi upoznali svijet. I postoje oni koji putuju da bi svijet
saznao da su putovali.
U toj razlici
krije se suština snobizma.
Snobizam nema
mnogo veze sa novcem. Čovjek može biti milioner a da nema ni trunke snobizma u
sebi. Može biti i skromnog imovnog stanja, a da cijeli život provede pokušavajući
da se predstavi važnijim nego što jeste.
Jer snob ne
traži vrijednost. On traži oznaku vrijednosti.
Njemu nije
najvažnije kakva je knjiga, nego da je knjiga koju „treba“ pročitati. Nije mu
važan restoran zbog hrane, nego zbog imena. Nije mu važan koncert zbog muzike,
nego zbog činjenice da se na njemu pojavljuje „pravo društvo“.
On ne živi
među stvarima, nego među simbolima.
Zbog toga
snobizam često djeluje kao oblik obrazovanja. Snob zna mnogo podataka. Zna
imena slikara, pisaca, glumaca, modnih kuća, hotela i restorana. Umije da vodi
razgovor o svemu po nekoliko minuta. U svakom društvu ima spremnu anegdotu i
prikladnu opasku.
Ali kada se
razgovor spusti ispod površine, često se pokaže da iza podataka ne stoji
stvarno iskustvo.
Jer nije isto
znati da je Dostojevski bio kockar i razumjeti „Braću Karamazove“.
Nije isto
znati da je Puškin poginuo u dvoboju i osjetiti njegovu poeziju.
Nije isto
fotografisati se na Vimbldonu i voljeti tenis.
Snobizam je, u
suštini, zamjena iskustva reputacijom.
Zato snob često
djeluje veoma sigurno u sebe, a istovremeno ostaje neobično zavisan od tuđeg
mišljenja. Njegova vrijednost ne dolazi iznutra. Ona zavisi od toga šta će
drugi misliti o njegovom automobilu, odijelu, putovanju ili društvu u kojem se
kreće.
I tu se krije jedna
tiha tragedija.
Jer čovjek
koji život mjeri spoljnim prestižom nikada ne može biti potpuno miran. Uvijek
postoji neko bogatiji, uticajniji, poznatiji ili moderniji. Uvijek postoji neka
nova moda koju treba sustići i neko novo mjesto na kojem treba biti viđen.
Tako nastaje
život koji spolja izgleda bogato, a iznutra ostaje gladan.
Nasuprot tome
stoji jedan mnogo tiši oblik bogatstva.
To je čovjek
koji čita knjigu zato što ga zanima.
Ko sluša
muziku zato što ga dira.
Ko putuje zato
što želi da vidi.
Ko razgovara
zato što želi da razumije.
Takav čovjek
možda nikada neće biti dio prestižnih krugova. Možda neće imati fotografije iz
Monte Karla, Dubaija ili sa centralne lože Vimbldona.
Ali ima nešto
što je snobu najteže dostižno: neposredan odnos sa stvarima.
On ne mora da
pita šta je trenutno moderno da bi znao šta voli.
A možda upravo
tu počinje istinska sloboda.
Jer snobizam
nije višak ukusa.
Snobizam je
nedostatak sopstvenog ukusa.
