Ivo Andrić je zapisao da svi griješimo, neko manje, neko više, a neki kao da imaju unaprijed spremljenu indulgenciju za svaki svoj pogrešan postupak prema bližnjemu. Malo je misli koje tako jednostavno, a tako precizno opisuju jednu od najstarijih ljudskih slabosti.
Jer
nije najveći problem u tome što griješimo. Čovjek je nesavršen i vjerovatno ne
postoji život bez pogrešnih procjena, loših odluka i trenutaka slabosti. Pravo
pitanje počinje tek nakon toga.
Šta činimo sa svojom greškom?
Jedni
će je priznati. Drugi će pokušati da je razumiju. Treći će je sakriti. A neki
će odmah pronaći opravdanje.
U
tome se krije jedna neobična ljudska sposobnost. Kada pogriješi neko drugi,
često jasno vidimo njegovu odgovornost. Kada pogriješimo mi sami, odjednom se
pojavljuju okolnosti, razlozi, objašnjenja i izuzeci. Tuđa laž djeluje kao mana
karaktera, a naša kao trenutak slabosti. Tuđa grubost izgleda kao loša narav, a
naša kao opravdana reakcija.
Kao
da u nama postoji mali advokat koji neumorno radi u korist vlastitog ega.
I
što je čovjek obrazovaniji, taj advokat često postaje vještiji. Nije teško
pronaći opravdanje. Ponekad je dovoljno promijeniti nekoliko riječi i greška će
izgledati kao nužnost, sebičnost kao briga za sebe, a povreda drugoga kao
odbrana vlastitog dostojanstva.
Zato
je Andrićeva misao toliko važna. Ona ne mjeri čovjeka po tome da li griješi,
nego po tome koliko je spreman da bude iskren prema sebi kada pogriješi.
Možda
se upravo tu krije razlika između stvarne dubine i njenog privida. Nije dubok
onaj koji zna mnogo lijepih riječi o moralu, karakteru ili duhovnosti. Dubok je
onaj koji ima snage da bez uljepšavanja pogleda vlastitu sjenku.
Jer
najveće obmane nijesu one koje izgovaramo drugima. Njih prije ili kasnije otkrije
vrijeme. Najopasnije su one koje izgovaramo sebi.
Čovjek
koji je sposoban da prizna vlastitu grešku možda neće uvijek biti u pravu, ali
će ostati živ u istini. Onaj koji za svaku svoju slabost ima spremno opravdanje
rizikuje nešto mnogo ozbiljnije: da izgubi sposobnost da vidi sebe onakvim
kakav zaista jeste.
A
kada se to dogodi, više nijesu potrebni ni sudije ni tužioci. Dovoljna je jedna
unaprijed spremljena indulgencija i čovjek će sam sebi oprostiti sve.
Osim
istine.
