S godinama čovjek shvati da sužavanje kruga ljudi nije gubitak, nego prirodna selekcija.
U
početku to izgleda kao povlačenje, pa čak i kao neka vrsta emotivnog
osiromašenja. Manje ljudi, manje poziva, manje prisustva. Ali s vremenom
postaje jasno da nije svako prisustvo isto.
U početku to
liči na gubitak. Na osiromašenje života. Na tišinu koja je previše široka. Ali
ta tišina vremenom promijeni značenje.
Jer čovjek
počne da čuje šta je u njoj ostalo.
Nije svaki
glas vrijedan blizine.
Nije svaka prisutnost prisustvo.
Nije svaka riječ upućena čovjeku - upućena čovjeku.
Postoje ljudi
koji uđu u prostor kao nemir. I ljudi koji uđu kao smirenje. Postoje
odnosi koji hrane čovjeka, i odnosi koji ga polako troše. Postoje razgovori
nakon kojih se osjećaš mirnije, i oni nakon kojih se osjećaš umornije nego
prije njih. I upravo tu počinje promjena kriterijuma.
Krug se ne
prekida. On se povlači.
Ljudi koji su
nekad bili blizu ostaju negdje na rubu. Ne zato što je došlo do sukoba, nego
zato što više nema unutrašnje potrebe da se ostaje u svemu što umara.
Neki odnosi
traže čovjeka da se u njima stalno objašnjava. Drugi ga jednostavno
dozvoljavaju.
I vremenom
postane jasno: sve što traži stalno objašnjenje - nije bliskost.
Zato sužavanje
kruga ljudi ne izgleda kao odluka. Više liči na prirodni pokret unutrašnjeg
života. Kao povlačenje vode iz obale. Kao tiho razotkrivanje onoga što je
oduvijek bilo površno, ali se samo privremeno držalo.
Čovjek
više ne mjeri odnose po tome koliko ih ima, nego po tome šta u njemu ostaje
nakon njih.
Zato
sužavanje kruga ljudi prestaje da bude gubitak i postaje filtriranje. Ne iz
prezira prema ljudima, nego iz potrebe za unutrašnjim mirom.
A
onda se često pojavi i jedna jednostavna rečenica koja to najbolje
opisuje:„Kažu nema me, a ne znaju da zaobilazim.“
U
toj rečenici nema buke, nema objašnjenja, nema konflikta. Samo odluka da se
više ne ulazi u sve što zove pažnju, ali ne donosi prisustvo.
Jer
s vremenom čovjek shvati nešto jednostavno: nije poenta biti svuda gdje te
zovu, nego biti tamo gdje zaista pripadaš sebi..
I možda je to
ono što se s vremenom zove zrelost: ne imati više ljudi, nego imati manje onih
nakon kojih se moraš vraćati sebi.
