Čovjek je biće zajednice. Od prvih ljudskih zajednica do današnjih društava, opstanak je zavisio od drugih ljudi. Nije čudno što i danas osjećamo potrebu da budemo prihvaćeni, da pripadamo porodici, prijateljima, narodu, grupi ili zajednici istomišljenika. Ta potreba toliko je duboko ukorijenjena u nama da je često ni ne primjećujemo.
Ipak, upravo
tu počinje jedan zanimljiv fenomen. Ljudi koji su po karakteru, obrazovanju i
životnom iskustvu veoma različiti, nakon izvjesnog vremena provedenog zajedno
počinju da liče jedni na druge. Ne samo u mišljenjima, nego i u načinu govora,
humoru, stavovima, pa čak i u načinu na koji posmatraju svijet.
To se rijetko
događa svjesno. Niko ne sjedne za sto i ne kaže: „Od danas ćemo svi misliti
isto.“ Naprotiv, proces je tih i gotovo neprimjetan. Čovjek osjeti šta grupa
odobrava, a šta izaziva nelagodu. Primijeti koje se mišljenje dočekuje
osmijehom, a koje ćutanjem. Malo po malo, počinje da prilagođava svoje
ponašanje.
Zašto?
Prvo
objašnjenje bilo bi nedostatak samopouzdanja. Ali ono nije dovoljno. Mnogi
samouvjereni ljudi takođe podliježu uticaju grupe. Razlog je dublji.
U svakom
čovjeku postoji potreba za pripadanjem. Potreba da bude prihvaćen. Potreba da
ne bude odbačen. A često i potreba da bude voljen.
Zbog toga se
nerijetko događa da čovjek prećuti ono što zaista misli, ne zato što se ne
slaže sa sobom, nego zato što ne želi da izgubi mjesto u grupi. U početku ćuti
da bi sačuvao mir. Kasnije ćuti zato što više nije siguran šta zaista misli.
Vremenom više
ne prilagođava samo riječi. Počinje da prilagođava i mišljenje.
Tako nastaje
ono što bismo mogli nazvati utapanjem u kolektiv.
To se ne
događa samo u velikim ideologijama, političkim pokretima ili masama ljudi.
Dovoljan je mali krug prijatelja, radni kolektiv, porodica ili društvo koje se
godinama okuplja na istom mjestu. Svaka zajednica stvara sopstvenu atmosferu i
sopstvena nepisana pravila. U nekima se cijeni otvoren razgovor, u drugima se
nagrađuje slaganje. Negdje je dozvoljeno postavljati pitanja, a negdje se
pitanja doživljavaju kao izdaja.
Često se to
događa sasvim tiho. U porodici postoje teme o kojima se ne govori. U društvu
postoje stavovi koje svi podrazumijevaju. U radnom okruženju postoje mišljenja
koja se izgovaraju samo kada su vrata zatvorena. Čovjek to osjeti mnogo prije
nego što mu iko išta kaže.
Jung je
upozoravao da čovjek lako postaje dio kolektivne psihologije. U masi ili grupi
pojedinac često prestaje da misli kao pojedinac. Odgovornost se raspršuje, a
potreba za pripadanjem postaje važnija od potrebe za istinom.
Ali svaka
zajednica ne prenosi samo ideje. Ona prenosi i emocije. Prenosi se cinizam,
strah, ogovaranje, netrpeljivost, osjećaj bespomoćnosti. Isto tako, prenose se
dobrota, kultura dijaloga, poštovanje, velikodušnost i plemenitost.
Ljudi se međusobno oblikuju mnogo više nego što
su spremni da priznaju.
Spolja gledano, ljudi
danas djeluju individualnije nego ikada. Svako ima svoj profil, svoj stil
odijevanja, svoje političke stavove, svoj ukus za muziku, knjige ili filmove.
Na prvi pogled, svijet izgleda kao prostor beskrajnih različitosti.
A ipak, ispod te površine često se krije nešto
sasvim drugo.
Mnogi ljudi izgledaju veoma lično, a misle veoma
kolektivno. Razlikuju se po detaljima, a ne po suštini. Jedni nose jednu vrstu
etikete, drugi drugu, ali mehanizam ostaje isti: mišljenja se preuzimaju od
grupe, osjećanja se usklađuju sa grupom, a ponekad se čak i pobuna odvija prema
pravilima koje je grupa već odobrila.
Tako nastaje paradoks savremenog čovjeka: nikada
više individualnosti na površini, a nikada više sličnosti u dubini.
Možda upravo zato savremeni čovjek postaje bezličan,
iako spolja izgleda izrazito lično.
Zato je možda
jedno od najvažnijih pitanja koje čovjek može sebi postaviti: gdje prestaje
pripadanje, a počinje gubitak sebe?
Jer pripadanje
samo po sebi nije problem. Naprotiv, ono je prirodna ljudska potreba. Čovjeku
su potrebni drugi ljudi. Potrebno mu je mjesto kojem se vraća, ljudi među
kojima se osjeća viđenim i prihvaćenim. Potrebno mu je iskustvo zajedništva.
Problem
nastaje onda kada pripadanje postane važnije od istine koju osjećamo u sebi.
Tada nastaje
unutrašnji raskol. Čovjek je okružen ljudima, a ipak se udaljava od samoga
sebe.
Počinje da
govori tuđim riječima, da misli tuđim mislima i da zastupa stavove koje nekada
možda nikada ne bi prihvatio. U jednom trenutku više ni sam ne zna gdje
završava njegovo uvjerenje, a gdje počinje potreba da bude prihvaćen.
Zrelost možda
ne znači odbaciti zajednicu niti se povući u samoću. Zrelost znači pronaći
ravnotežu između ta dva pola. Biti dovoljno blizak ljudima da ih razumijemo i
volimo, a dovoljno slobodan da u njima ne izgubimo vlastiti glas.
To nije lako.
Potreba za prihvatanjem jedna je od najjačih ljudskih sila. Često je jača od
želje za istinom, pa čak i od želje za slobodom.
Ali upravo
zbog toga svaki čovjek koji uspije da ostane vjeran sebi, a da ne prestane da
pripada drugima, ostvaruje rijetku unutrašnju slobodu.
Možda se
istinska zrelost ne ogleda u tome da budemo protiv grupe niti da joj se potpuno
prilagodimo. Možda se ogleda u sposobnosti da sjedimo za istim stolom sa
drugima, da ih slušamo, razumijemo i poštujemo, a da ipak ostanemo ono što
jesmo.
Jer čovjek
koji izgubi zajednicu može osjetiti usamljenost.
Ali čovjek
koji izgubi sebe, gubi mnogo više.
