Eduardo
Galeano je jednom zapisao da živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od
pokojnika, svadbe važnije od ljubavi, a izgled važniji od pameti. U toj
rečenici krije se mnogo više od društvene kritike. Ona govori o jednom tihom
pomjeranju koje se dogodilo u savremenom čovjeku: forma je počela da zauzima
mjesto sadržaja.
Nekada su
ljudi gradili kuće da bi u njima živjeli. Danas se često uređuju tako da budu
fotografisane. Nekada su putovali da bi nešto doživjeli. Danas nerijetko putuju
da bi pokazali da su putovali. Nekada je bilo važno šta čovjek jeste. Danas je
često važnije kako izgleda da jeste.
Kao da se
život polako preselio iz stvarnosti u njen odraz.
Naravno, nije
to počelo sa društvenim mrežama. Čovjek je oduvijek imao sklonost da se
predstavlja boljim nego što jeste. Oduvijek je postojao jaz između onoga što
pokazujemo i onoga što živimo. Ali nikada ranije taj jaz nije imao tako moćne
saveznike.
Danas se
gotovo sve može upakovati. Znanje, duhovnost, prijateljstvo, ljubav, čak i
pobuna. Važno je da izgleda privlačno, da bude brzo razumljivo i lako
potrošivo. Ali kao i kod svake ambalaže, problem nastaje kada omot postane
vredniji od onoga što bi trebalo da čuva.
Iza svega toga
stoje čitavi sistemi koji žive od naše potrebe da budemo viđeni. Algoritmi koji
nagrađuju površnost jer je brža. Mediji koji biraju ono što izaziva reakciju, a
ne ono što zahtijeva razmišljanje. Tehnologija koja je postala majstor za
privlačenje pažnje, ali ne i za produbljivanje svijesti.
U takvom
svijetu čovjek lako počinje da mjeri sebe tuđim pogledom.
Koliko me
ljudi prati?
Koliko me
ljudi voli?
Koliko ljudi
reaguje na ono što radim?
I tako
neprimjetno dolazi do zamjene. Umjesto da živimo život, počinjemo da živimo
njegovu prezentaciju.
Ali problem
nije samo u tehnologiji.
Problem je
mnogo stariji.
Jung bi rekao
da čovjek gradi personu – masku koju pokazuje svijetu. Ta maska je potrebna.
Bez nje ne možemo funkcionisati u društvu. Forma nije neprijatelj sadržaja. Ona
mu može dati izraz, ljepotu i prepoznatljivost. Problem nastaje onda kada forma
počne da živi sama za sebe, a sadržaj postane nevažan.
Tada više nije
važno da li volimo, nego da li izgledamo kao da volimo.
Nije važno da
li smo srećni, nego da li izgledamo srećno.
Nije važno da
li smo mudri, nego da li ostavljamo utisak mudrosti.
I što je maska
uspješnija, čovjek se često osjeća praznije.
Jer postoji
jedna osobina duše koju nijedna predstava ne može zadovoljiti: potreba za
autentičnošću.
Zato nije
slučajno što se mnogi ljudi, uprkos svim mogućnostima savremenog svijeta,
osjećaju umorno. Ne od rada. Ne od obaveza. Nego od neprestanog održavanja
slike o sebi.
A istina je
jednostavnija nego što mislimo.
Nijedan broj
pratilaca ne može zamijeniti jednog iskrenog prijatelja.
Nijedna
savršena fotografija ne može zamijeniti jedan stvarno proživljen trenutak.
Nijedna javna
potvrda ne može zamijeniti unutrašnji mir.
Jer duša se ne
hrani utiscima.
Duša se hrani
smislom.
Zanimljivo je
da se najveće stvari u ljudskom životu gotovo uvijek događaju daleko od
reflektora. Ljubav nastaje između dvoje ljudi, a ne pred publikom.
Prijateljstvo se gradi u razgovorima koje niko ne snima. Duhovni uvid dolazi u
tišini. Karakter se oblikuje onda kada nas niko ne posmatra.
Sve ono što je
zaista važno događa se izvan pozornice.
Možda zato i
živimo u vremenu paradoksa. Nikada nije bilo lakše pokazati sebe svijetu, a
nikada nije bilo teže susresti sebe.
Ipak, uprkos
svoj buci, sadržaj nije nestao. Još uvijek postoji. U knjizi koja nas
promijeni. U razgovoru koji pamtimo godinama. U čovjeku koji ostane vjeran sebi
i onda kada ga niko ne vidi. U trenutku kada prestanemo da pitamo kako
izgledamo i počnemo da se pitamo kako živimo.
Tada ambalaža
ponovo postaje ono što je oduvijek trebalo da bude – samo omot.
A život ponovo
postaje sadržaj.
