SLUŠATI ČOVJEKA I ČUTI ČOVJEKA

Postoji razlika između toga da nekoga slušamo i da ga zaista čujemo.

Slušati je relativno lako. Čujemo riječi, pratimo rečenice, čekamo da sagovornik završi kako bismo mi nešto rekli. Možemo čak klimati glavom, postavljati pitanja i izgledati veoma pažljivo. A ipak, cijelo vrijeme biti negdje drugdje.

Čuti čovjeka nešto je sasvim drugo.

Čuti znači primijetiti ono što se nalazi između njegovih riječi.

Nekad čovjek kaže: „Dobro sam“, a mi čujemo da nije dobro.

Nekad kaže: „Nema veze“, a znamo da ima.

Nekad priča o nečemu sasvim običnom, a iza te priče osjetimo neku tihu tugu koju nije izgovorio.

A nekad ne kaže ništa. Samo ćuti. I upravo tada možda najviše govori.

Postoji jedna lijepa misao: „Nekad samo ćutimo, a ipak želimo da nas neko čuje. Gdje su nestali ljudi koji slušaju tišinu?“

Možda je to jedno od najtežih pitanja savremenog čovjeka. Jer živimo u vremenu u kojem svi mnogo govore, a sve manje ljudi ima strpljenja da sluša. Još manje ih ima strpljenja da čuje.

Navikli smo na riječi. Na poruke. Na objašnjenja. Na trenutne odgovore.

Ako nekome nešto nije dobro, očekujemo da nam kaže šta je. Ako ćuti, pitamo: „Šta ti je?“ Ako ne odgovori, ponovimo pitanje. Ako se povuče, pokušavamo da ga vratimo u razgovor.

Kao da svaka tišina mora biti popunjena.

A možda neke tišine ne treba popunjavati. Možda ih treba samo sjedjeti sa nekim.

Jer čovjek nije uvijek spreman da ono što osjeća pretvori u riječi. Ponekad ni sam ne zna šta mu je. Ponekad zna, ali ne može da izgovori. Ponekad može da izgovori, ali nema kome. A ponekad jednostavno želi da neko bude dovoljno blizu da ne mora ništa da objašnjava.

Tu se vidi razlika između slušaoca i čovjeka koji zaista čuje.

Slušalac pita: „Šta se dogodilo?“

Onaj koji čuje možda prvo primijeti: „Nešto ti se dogodilo.“

Slušalac traži informaciju.

Onaj koji čuje traži čovjeka iza informacije.

Zato istinsko slušanje nema mnogo veze sa tehnikom komunikacije. Ne moraš znati aktivno slušanje, psihološke metode ni savršene rečenice. Nekada je dovoljno da ne žuriš.

Da ne prekidaš. Da ne daješ odmah savjet. Da ne pokušavaš da popraviš ono što ne traži popravku. Da ne govoriš: „Ma nije to ništa.“ Jer možda njemu jeste nešto.

I možda mu u tom trenutku nije potreban neko ko će mu objasniti zašto ne bi trebalo da bude povrijeđen.

Možda mu treba neko ko će jednostavno reći: „Razumijem.“

I ostati tu.

Čudno je koliko je to rijetko.

Ljudi često slušaju samo dok imaju priliku da odgovore. Čekaju svoju rečenicu. U sebi već pripremaju argument, savjet, priču o vlastitom iskustvu.

Neko im govori o svom bolu, a oni se prisjećaju svog.

Neko im govori o strahu, a oni već objašnjavaju zašto nema razloga za strah.

Neko im govori o ljubavi, a oni pričaju o svojoj.

Tako razgovor ostaje pun riječi, ali čovjek u njemu ostane sam.

Možda je jedna od najljepših osobina koju možemo imati upravo sposobnost da ne moramo uvijek nešto dodati.

Da možemo nekoga saslušati bez potrebe da budemo pametniji.

Da možemo čuti nečiju slabost bez potrebe da je ispravimo.

Da možemo prihvatiti nečiju tišinu bez potrebe da je razbijemo.

Jer postoje ljudi koji su veoma dobri u razgovoru, a veoma loši u bliskosti.

I postoje oni koji ne govore mnogo, ali pored njih čovjek nekako lakše diše.

Kod njih nema osjećaja da moraš biti zanimljiv, raspoložen, uspješan ili jak.

Možeš samo biti ono što jesi. I možda je upravo to najdublji oblik slušanja: dopustiti drugom čovjeku da postoji pred tobom bez potrebe da ga mijenjaš.

Zato mi se čini da pitanje „Gdje su nestali ljudi koji slušaju tišinu?“ nije samo pitanje o drugima. To je i pitanje za nas. Jesmo li mi još uvijek sposobni da čujemo čovjeka?

Ne samo onda kada govori jasno. Ne samo onda kada traži pomoć. Ne samo onda kada nam kaže šta želi.

Nego i kada se povuče. Kada mu se glas promijeni. Kada se nasmije malo više nego što bi trebalo. Kada kaže „nije važno“, a jeste. Kada dugo ćuti.

I možda najviše onda kada nam ne traži ništa.

Jer ponekad čovjek ne traži rješenje.

Ne traži uslugu.

Ne traži savjet.

Ne traži čak ni odgovor.

Samo želi da osjeti da je neko primijetio da je tu.

A možda je upravo to ono što nazivamo bliskošću. Ne kada nekome znamo sve priče. Nego kada umijemo da prepoznamo i onu priču koju još nije ispričao.

Zato postoji ogromna razlika između slušati čovjeka i čuti čovjeka.

Slušati znači biti prisutan dok govori.

Čuti znači biti prisutan i kada prestane.

I možda zato najdublji razgovori ponekad uopšte nemaju mnogo riječi.

Dvoje ljudi sjede.

Jedan ćuti.

Drugi ne pita ništa.

Samo ostane.

I u toj tišini, prvi put poslije dugo vremena, čovjek više nije sam.

Jer ponekad nije potrebno da neko kaže: „Razumijem te.“

Dovoljno je da se ponaša tako da to osjetiš.

OORAZGOVOR SA SOBOM

Postoji jedna tiha disciplina koju većina ljudi zaboravi ili nikada ne nauči: razgovor sa sobom. Ne onaj površni, unutrašnji dijalog pun briga, planova i ponavljanja prošlosti, nego pravi susret - susret svijesti sa sobom.

U svakodnevici čovjek razgovara sa svima: sa ljudima, obavezama, ekranima, mislima koje dolaze izvana i iznutra. Ali rijetko zastane da bi čuo ono što se ne nameće, ono što ne viče. A upravo tu, u toj nenametljivoj tišini, počinje upoznavanje sa sobom.

Kaže se: ako ne odvojiš vrijeme da razgovaraš sa sobom, proći ćeš pored jednog izuzetnog bića, a da ga nikada ne upoznaš. Ova misao nosi duboku istinu, ne u smislu da postoji „druga osoba“ u nama, nego da postoji sloj svijesti koji ostaje neprepoznat dok ga ne pogledamo bez žurbe.

Razgovor sa sobom nije analiza, nije procjenjivanje, nije popravljanje. To je prisutnost. To je spremnost da se bude sa onim što jeste, bez potrebe da se odmah promijeni ili objasni.

U tom prostoru, misli gube svoju težinu, a osjećaji prestaju da budu problem koji treba riješiti. Oni postaju pojave koje se posmatraju, kao oblaci koji prolaze nebom.

Tada se događa nešto jednostavno, ali duboko: čovjek prestaje da se identifikuje samo sa mislima i počinje da prepoznaje ono što ih posmatra. Taj tihi posmatrač nije odvojen od života - on je njegova najintimnija prisutnost.

U različitim tradicijama to se naziva različitim imenima: svjesnost, svjedok, Atman, unutrašnji Majstor. Ali suština je ista, sposobnost da se bude svjestan sebe, bez gubitka u sadržaju svijesti.

Razgovor sa sobom, u tom smislu, nije luksuz niti duhovna tehnika za posebne trenutke. To je povratak jednostavnosti. Povratak onome što je uvijek tu, ali često previđeno.

I možda je najveća ironija u tome da ono što tražimo u svijetu - razumijevanje, mir, jasnoću - već počiva u tom tihom susretu sa sobom.

Ne kao odgovor koji dolazi spolja, nego kao prepoznavanje onoga što nikada nije bilo izgubljeno.

ONO ŠTO OSTAJE POSLIJE KNJIGE, FILMA...

Postoji nešto neobično u načinu na koji danas govorimo o knjigama, filmovima i umjetnosti uopšte.

„Je li dobro?“

„Je li zanimljivo?“

„Koliko traje?“

„Ima li šta da se dešava?“

A onda, sve češće, čujemo i ono najiskrenije: „Ma samo da ubijem vrijeme.“

Kao da je vrijeme nešto što treba ubiti.

Kao da knjiga treba da posluži tome da nam prođe nekoliko sati, film da nas zabavi dok ne dođe vrijeme za nešto drugo, a umjetnost uopšte da bude prijatan način da popunimo prazninu.

Ne mislim da je u tome samo po sebi nešto loše. Čovjek ima pravo da se zabavi. Ima pravo da “odmori mozak.” Ima pravo da pročita nešto lako i zaboravi ga čim zatvori knjigu.

Ali možda postoji razlika između konzumiranja i doživljavanja.

Konzumirana knjiga završava posljednjom stranicom. Doživljena knjiga tamo tek počinje.

Isto je sa filmom. Neki film traje dva sata i nestane čim se pojave slova odjavne špice. Drugi završi, a čovjek još dugo sjedi i ćuti. Nešto ga je pomjerilo. Neku scenu ponavlja u sebi. Neka rečenica mu se vraća. Neko pitanje se pojavilo, možda ga čak i ne zna sasvim formulisati.

To je umjetnost koja nije samo „prošla kroz nas“.

Ona je ostala u nama.

Možda je zato problem sa savremenim odnosom prema umjetnosti dublji od pitanja ukusa.

Živimo u vremenu brzine. Sve treba odmah. Poruka treba da bude kratka. Video treba da privuče pažnju u prvih nekoliko sekundi. Tekst ne smije biti predug. Film ne smije da „smara“. Knjiga ne smije da zahtijeva previše vremena.

Pažnja je postala roba.

A umjetnost, naročito ona velika, često traži upravo ono čega imamo sve manje: vrijeme bez neposredne koristi.

Rat i mir nije knjiga koju pročitaš zato da bi ti brže prošlo popodne.

Ana Karenjina nije napravljena da bi ti „držala pažnju“.

Jadnici ne postoje da bi te zabavili.

Ime ruže nije samo zagonetka koju treba riješiti.

Ali možda je još zanimljivije što se ista stvar događa i sa kratkim djelima.

Kada nekome pomenem Čehova, Stranca, Starca i more ili Prokletu avliju, teško je reći da je problem u dužini. Tu nema hiljadu stranica. I opet, često nema vremena.

Dakle, možda nije problem u tome što su knjige duge. Možda je problem u tome što smo mi postali nestrpljivi prema onome što od nas traži da ostanemo prisutni.

Nekada sam, uz svoj redovni posao, kao honorarni novinar radio u nedjeljniku u kojem je postojalo sasvim prirodno ograničenje prostora.

Novine imaju određeni broj stranica. Tekst mora stati. Rečenica mora biti skraćena. Ne zato što je čitalac glup, nego zato što novine imaju svoje zakonitosti.

Ali danas, kada pišem na svom blogu, tog ograničenja nema. Ako osjećam da nešto treba da bude napisano na pet stranica, biće na pet stranica. Ako treba na deset, biće na deset.

Ne zato što mislim da je sve što napišem mnogo pametno i da mora svako da pročita. Naprotiv. Ko ne želi da čita, jednostavno neće čitati. I to je sasvim u redu.

Ali ne mogu svoje mišljenje prilagođavati tuđoj količini slobodnog vremena. Mogu samo da odlučim šta imam da kažem i kako želim da ga kažem.

Isto pravo da ima svoje vrijeme ima i čitalac. Ako mu je moj tekst predug, ako mu se ne sviđa, neka ga zaobiđe. Nema uvrede.

Ali ne vidim zašto bi zbog toga tekst morao biti kraći.

Jer ako stalno skraćujemo ono što želimo da kažemo samo zato da bismo se uklopili u sve kraću pažnju, u jednom trenutku više nećemo imati kratku formu.

Imaćemo kratku misao.

A to nije isto.

Postoji, međutim, još nešto.

Nije svaka duga knjiga velika. Nije svaki kratak tekst dubok. Nije svaki dug film umjetnost. Isto tako, nije svaki brz sadržaj površan.

Dužina sama po sebi ništa ne garantuje. Veliko djelo može imati pedeset stranica. Loše može imati hiljadu.

Čehov može u nekoliko stranica otvoriti čitav jedan ljudski život.

Andrić može u jednoj rečenici ostaviti više nego neko u romanu od pet stotina stranica.

Zato nije stvar u količini. Stvar je u tragovima.

Šta ostane?

Možda je to i najbolji kriterijum za umjetnost.

Ne koliko nas je zabavila dok je trajala, nego koliko je ostala kada je prestala.

Knjiga koju smo pročitali i odmah zaboravili, možda je bila prijatna.

Film koji smo pogledali i odmah prešli na sljedeći, možda je bio sasvim dobar.

Ali postoji nešto drugo.

Knjiga koju zatvorimo i ne možemo odmah da odložimo u sebi.

Film poslije kojeg ne ustajemo odmah.

Muzika koja nas iznenada vrati u neko vrijeme za koje smo mislili da je prošlo.

Slika pred kojom stojimo duže nego što smo namjeravali.

Rečenica koja se vrati nakon deset godina.

To je trenutak kada umjetničko djelo prestaje biti predmet koji smo konzumirali i postaje dio našeg unutrašnjeg života.

Možda je zato i veliko čitanje nešto više od sakupljanja pročitanih knjiga.

Ne vrijedi mnogo reći: „Pročitao sam Dostojevskog.“ Ako Dostojevski nije ništa promijenio u načinu na koji vidiš čovjeka.

Nije dovoljno reći: „Čitao sam Tolstoja.“ Ako nijesi zastao pred njegovim pitanjem o tome kako treba živjeti.

Nije dovoljno poznavati Hesea ako nikada nijesi osjetio nemir čovjeka koji traži svoj put.

Nije dovoljno čitati Andrića ako u njegovoj tišini ne čuješ ništa.

Knjige nijesu medalje. One nijesu spisak koji treba završiti. One su susreti.

Neke nas samo pozdrave. Neke nas zabave. Neke nas povrijede. Neke nam promijene život.

A neke čekaju godinama da ih ponovo otvorimo i tek tada nam kažu ono što prvi put nijesmo mogli čuti.

Zato se velikim knjigama vraćamo. Ne zato što smo zaboravili šta se u njima događa. Nego zato što više nijesmo isti čovjek koji ih je prvi put čitao.

Ista stranica ne znači isto u dvadesetoj, četrdesetoj ili sedamdesetoj godini.

Knjiga se nije promijenila. Promijenio se čitalac.

I možda je upravo to jedna od najljepših osobina velike književnosti: ona raste zajedno s nama.

Kada ponovo otvorimo Rat i mir, možda više ne vidimo iste ljude.

Kada ponovo čitamo Anu Karenjinu, možda drugačije razumijemo njenu tragediju.

Kada se vratimo Prokletoj avliji, možda shvatimo da nijesmo više isti čovjek koji je prvi put ušao u taj prostor.

Velika knjiga ne završava kada je pročitamo. Ona se nastavlja u nama.

I zato mi je uvijek pomalo neobično kada neko kaže: „Nemam vremena za knjigu.“

Razumijem to. Život je brz. Obaveze su velike. Ljudi su umorni. Ali ponekad se pitam da li je stvar samo u vremenu.

Jer za ono što nam je zaista važno nekako pronađemo vrijeme.

Možda problem nije samo u tome što nemamo vremena za čitanje. Možda smo zaboravili zašto bismo čitali.

Ako čitam samo da mi prođe vrijeme, onda je knjiga sredstvo. Ako čitam da bih nešto doživio, razumio, prepoznao u sebi ili drugome, onda knjiga postaje susret.

A susret uvijek traži nešto od nas. Vrijeme. Pažnju. Otvorenost. Ponekad i hrabrost.

I možda je tu najveća razlika između umjetnosti koja nas samo zabavi i umjetnosti koja nas dotakne.

Prva popuni vrijeme. Druga ga promijeni.

Prva nam pomogne da ne mislimo. Druga nas natjera da mislimo.

Prva prođe. Druga ostane.

Ne mora nas svako umjetničko djelo promijeniti.

Ne mora svaka knjiga biti remek-djelo za svakoga.

Ne mora se svakome dopasti ni Dostojevski, ni Tolstoj, ni Andrić, ni Hese.

Ukus je ličan. Senzibilitet je ličan.

Jedan čovjek će u nekoj knjizi pronaći sebe, drugi neće. I to je potpuno prirodno.

Ali velika umjetnost, bez obzira na to da li nam se lično dopada, ima jednu osobinu koju ne možemo tako lako poreći: ima sposobnost da ostane.

Možda zato danas, kada je sve napravljeno da bude brzo potrošeno, treba ponovo naučiti sporost. Ne kao odbacivanje savremenog svijeta. Ne kao nostalgiju za vremenom koje je navodno bilo bolje.

Nego kao odbranu unutrašnjeg prostora.

Pročitati nešto i ne požuriti na sljedeće.

Pogledati film i ostati nekoliko minuta u tišini.

Čuti muziku i pustiti je da završi u nama.

Pročitati rečenicu drugi put.

Vratiti se stranici.

Pitati se zašto nas je nešto toliko pogodilo.

Ne tražiti odmah objašnjenje.

Ponekad je dovoljno samo osjetiti da je nešto ostalo.

Jer čovjek nije samo ono što je pročitao.

Nije ni ono što je pogledao.

On je i ono što je od svega toga ponio sa sobom.

Na kraju, možda prava razlika zaista nije između duge i kratke knjige. Nije čak ni između dobre i loše knjige u onom najstrožem smislu. Nije ni između starog i novog filma.

Možda je prava razlika između konzumiranja i doživljavanja.

Konzumirana knjiga završava posljednjom stranicom.

Doživljena knjiga tamo tek počinje.

Film koji smo samo pogledali završava odjavnom špicom.

Film koji smo doživjeli nastavlja se u nama.

Isto je sa muzikom.

Isto sa slikom.

Isto sa poezijom.

Isto, na kraju krajeva, i sa ljudima.

Neke ljude sretnemo i zaboravimo.

Neki prođu kroz naš život i ostave trag.

A možda je upravo to ono najvažnije što umjetnost može da uradi: da ne prođe kroz nas, nego da ostane poslije nas. Jer ono što zaista vrijedi nije uvijek ono što nas je najviše zabavilo dok je trajalo.

Nego ono što nam se vratilo kada je odavno prestalo.

Ono što ostaje poslije knjige, filma... možda je upravo ono zbog čega su uopšte bili vrijedni.

 

KADA SE PROMIJENI SLIKA O ČOVJEKU

Ponekad se o nekoj osobi ne promijeni mišljenje zato što smo saznali da je loša.

Ponekad se ne dogodi ništa dramatično. Ne dogodi se prevara, nepravda, laž, izdaja. Samo ugledamo nešto što ranije nijesmo vidjeli i shvatimo da se slika koju smo imali o toj osobi malo promijenila.

Ne osoba. Slika o njoj.

I možda je upravo tu jedna od najzanimljivijih tajni ljudske percepcije.

Mi ljude ne vidimo onakvima kakvi jesu u svojoj cjelovitosti. Vidimo ih kroz vlastito iskustvo, kroz ono što su nam pokazali, kroz ono što smo o njima zaključili, ali i kroz ono što smo sami u njih unijeli. Svako od nas u drugome, makar djelimično, gradi jednu unutrašnju predstavu.

A ta predstava nikada nije potpuna.

Zato se ponekad dogodi da neko uradi ili pokaže nešto što se ne uklapa u našu sliku o njemu. I tada imamo dvije mogućnosti.

Možemo reći:

„Pogriješio sam u procjeni. Ova osoba nije onakva kakvom sam je smatrao.“

Ali možemo reći i nešto mnogo jednostavnije:

„Ovo nijesam očekivao. Ne dopada mi se. Moja slika o njoj sada je malo drugačija.“

Između te dvije rečenice postoji velika razlika. Prva donosi presudu. Druga prihvata činjenicu da je naša percepcija promjenjiva.

Percepcija nije presuda

Naš duh ne posmatra svijet kao kamera. On ne registruje samo činjenice. On ih tumači.

Gleda kroz ono što je već proživio, kroz vrijednosti koje je usvojio, kroz ono što voli, čemu vjeruje, čemu se divi i od čega zazire.

Zato svako od nas ima svoje granice.

I što je čovjek dublji, to ne znači da nema granice. Naprotiv. Možda samo postaje svjesniji da ih ima.

Postoje stvari koje su nam lijepe i stvari koje nijesu. Postoje postupci koje razumijemo i oni koje ne razumijemo. Postoje oblici ponašanja koji se uklapaju u naš senzibilitet i oni koji ga narušavaju.

To je sasvim prirodno.

Problem počinje tek kada svoj unutrašnji sud pretvorimo u presudu o drugome.

Mogu reći: „Meni se ovo ne dopada.“

Ali iz toga ne slijedi: „Zato je o loša osoba.“

Mogu reći: „Ovo nije u skladu sa mojim vrijednostima.“

Ali iz toga ne slijedi: „Zato moje vrijednosti moraju biti njene.“

Tu je granica između ličnog stava i moralne oholosti.

Unutrašnja granica

Svako od nas nosi neku nevidljivu granicu. Ne istu. Ne jednako široku. Ne jednako čvrstu.

Ona se formira godinama: porodicom, kulturom, iskustvom, vjerom, obrazovanjem, knjigama, ljudima koje smo voljeli, onima koji su nas povrijedili, ali i našim ličnim izborima.

Ta granica određuje šta nam je blisko, šta prihvatamo, šta poštujemo, a šta nas odbija.

I nema ništa loše u tome da postoji.

Naprotiv.

Čovjek bez ikakvih unutrašnjih granica lako postaje čovjek bez vlastitog stava.Ali granica postoji prvenstveno da bi odredila mene, a ne da bi određivala druge.

To je možda jedna od najvažnijih stvari koje čovjek može naučiti.

Moja granica govori gdje sam ja. Ne govori gdje moraju biti drugi.

Ako neko pređe granicu mog senzibiliteta, to ne znači da je prešao granicu čovječnosti.

Možda je samo izašao iz prostora u kojem se ja osjećam prirodno.

I to je dovoljno.

Sviđanje nije isto što i vrijednost

Postoji još jedna velika zabuna u ljudskim odnosima: često miješamo ono što nam se sviđa sa onim što je vrijedno.

A to nijesu iste stvari.

Može mi se ne dopadati neki veliki pisac.

Danilo Kiš može biti veliki pisac, a da meni ne bude blizak. Miodrag Bulatović može biti značajna književna pojava, a da njegov svijet ne odgovara mom senzibilitetu.

To ne umanjuje njihovu književnu vrijednost.

Samo znači da između njihovog stvaralaštva i mene nema one unutrašnje veze koja postoji između mene i Andrića, Hesea, Tolstoja ili Junga.

Mogu reći:„Veliki su pisci. Samo nijesu moji pisci.“

I tu nema nikakve protivrječnosti. Čovjek ne mora sve što je veliko osjećati kao svoje.

Književnost je velika upravo zato što ima toliko različitih vrata.

Neko će ući kroz Kiša. Neko kroz Krležu. Neko kroz Dostojevskog. Neko kroz Andrića. Neko kroz Hesea.

I niko zbog toga nije u obavezi da drugome dokazuje da je izabrao pogrešna vrata.

Kada čovjek ne odgovara našoj slici

Slično je i sa ljudima.

Nekoga možemo upoznati kroz njegovu dobrotu, humanost, znanje, način na koji govori, ono što čini za druge.

U našoj svijesti polako se formira određena slika. A onda se pojavi nešto što nijesmo očekivali. Možda način oblačenja. Možda način izražavanja. Možda neki stav. Možda izbor koji bismo mi drugačije napravili.

I slika se pomjeri. Ne mora se srušiti. Ne mora se pretvoriti u razočaranje. Može se samo korigovati.

Jer možda smo nekoga idealizovali, a da to nijesmo ni znali.

A kada idealizacija malo popusti, ne mora nužno doći razočaranje. Može doći nešto mnogo zdravije: stvarnija slika.

Čovjek nije ono što smo mi o njemu zamislili.

Čovjek je mnogo širi od naše predstave o njemu.

Ponekad ne volimo čovjeka onakvog kakav jeste. Volimo sliku koju smo o njemu napravili. Tada svaka njegova osobina koja se ne uklapa u našu predstavu djeluje kao izdaja.

Ali možda nas nije izdao čovjek. Možda je iznevjerena samo naša projekcija. To je veoma važna razlika.

Jer kada od drugog čovjeka napravimo ideal, više ne dopuštamo mu da bude složen, protivrječan, nesavršen.

Tražimo da ostane onakav kakvim smo ga zamislili.

A to nije ljubav prema čovjeku. To je ljubav prema sopstvenoj slici o njemu.

Zato je ponekad korisno kada se ta slika malo pomjeri. Ne zato da bismo nekoga manje cijenili, nego da bismo ga konačno vidjeli kao čovjeka.

Moje vrijednosti ne moraju biti tuđe

Čovjek koji poštuje drugoga ne mora usvojiti njegove vrijednosti.

To je možda suština tolerancije.

Tolerancija nije: „Sve što ti radiš mora mi se dopadati.“

Tolerancija je: „Ne dopada mi se, ali priznajem tvoje pravo da budeš drugačiji.“

Isto tako, sloboda nije samo pravo da činimo ono što želimo.

Sloboda podrazumijeva i pravo drugoga da nas zbog toga ne doživljava isto kao prije.

Ne možemo zahtijevati od drugoga da poštuje našu slobodu, a istovremeno mu oduzimati pravo na njegovu percepciju.

Ako imam pravo da budem ono što jesam, drugi ima pravo da na mene gleda drugačije nego što bih želio.

To je cijena slobode.

Ne sviđa mi se, i to je dovoljno

Možda smo zaboravili koliko je ova jednostavna rečenica zdrava: „Ne sviđa mi se.“ Bez dodatka. Bez objašnjavanja zašto je drugi čovjek zbog toga loš. Bez potrebe da ubjeđujemo druge. Bez moralizovanja. Bez presude.

Ne sviđa mi se nečiji način oblačenja.

Ne sviđa mi se određena knjiga.

Ne sviđa mi se određena muzika.

Ne sviđa mi se nečiji postupak.

I to je dovoljno.

Možda upravo tu počinje jedna vrsta unutrašnje slobode: kada više nemamo potrebu da svoje sviđanje pretvorimo u zakon za druge.

A šta ako se slika promijeni?

Promjena slike o čovjeku ne mora značiti gubitak poštovanja. Može samo značiti da smo dobili novu informaciju.

Nekada će nas ta informacija približiti čovjeku. Nekada udaljiti. Nekada neće učiniti ništa.

Ali uvijek nešto govori o nama. Jer način na koji reagujemo na drugoga pokazuje i naše vlastite granice.

Zato nije najvažnije pitanje: „Kakav je on?“

Nego ponekad: „Zašto meni ovo toliko znači?“

Tu počinje ozbiljnije upoznavanje sebe.

Možda ćemo otkriti da je naša granica duboka vrijednost. A možda ćemo otkriti da je samo stara navika.

Možda je naš sud plod iskustva. A možda predrasude.

Možda je ono što osjećamo zaista naš autentični senzibilitet. A možda projekcija.

I tu više nije riječ samo o drugome.

Tu počinje unutrašnji rad.

Čovjek nije samo jedna slika

Možda je najveća zabluda u odnosima upravo potreba da čovjeka smjestimo u jednu sliku.

Dobar. Loš. Mudar. Površan. Duhovan. Neduhovan. Moralističan. Slobodan.

Čovjek je gotovo uvijek složeniji.

U njemu istovremeno postoje osobine koje volimo i one koje ne razumijemo. Postoje izbori kojima se divimo i oni koje nikada ne bismo napravili.

Kao što i u nama samima postoje suprotnosti. Zato možda treba biti oprezan kada kažemo: „Ja znam kakav je ta osoba.“

Ne znamo.

Znamo samo kako je mi doživljavamo.

A to nije isto.

Naša percepcija može biti duboka, iskrena i pažljiva, ali je i dalje naša.

Možda je zrelost upravo u tome da čovjeka možemo poštovati bez potrebe da ga idealizujemo. Da možemo reći: „Cijenim ono što radiš, ali ovo što radiš nije za mene.“

Ili: „Vidim tvoju veličinu, ali ne osjećam bliskost.“

Ili čak: „Ovo mi se ne dopada, ali nemam potrebu da ti zbog toga oduzimam vrijednost.“

To je mnogo teže nego suditi. Jer sud je brz. Razumijevanje je sporije.

Osuda zatvara.

Percepcija ostavlja prostor.

Čovjek može ostati isti. Promijenila se samo naša slika o njemu. I možda je to sasvim dovoljno.

Ne moramo svaku promjenu percepcije pretvoriti u dramu. Ne mora svako iznenađenje biti razočaranje. Ne mora svako neslaganje biti sukob.

Možemo samo prihvatiti da smo vidjeli nešto novo. Da smo nešto razumjeli drugačije. Da se jedna unutrašnja slika malo pomjerila.

I nastaviti dalje.

Jer čovjek koji je svjestan svojih vrijednosti ne mora od njih praviti sudnicu. Dovoljno je da zna gdje je njegova granica.

A čovjek koji poštuje slobodu drugoga zna da ta granica nije granica svijeta.

Možda je zato najzdravija rečenica koju možemo izgovoriti o drugome upravo ona najjednostavnija: „To nije moj senzibilitet.“

Ne znači: „To nije ispravno.“

Ne znači: „Ti nijesi dobar.“

Ne znači: „Ja sam u pravu.“

Znači samo: „To nijesam ja.“

I možda je upravo u toj maloj razlici sadržano mnogo više tolerancije, slobode i samospoznaje nego u svim velikim riječima o prihvatanju drugih.

Jer možemo poštovati čovjeka, a da ne volimo sve što vidimo u njemu.

Možemo priznati nečiju veličinu, a da ne osjećamo bliskost.

Možemo prihvatiti tuđu slobodu, a da ne odustanemo od svojih vrijednosti.

I možemo promijeniti sliku o nekome, a da ga zbog toga ne prestanemo poštovati.

Nije se uvijek promijenio čovjek. Ponekad se samo promijenilo ogledalo kroz koje ga gledamo.

A ogledalo, ipak, najviše govori o onome ko u njega gleda.

 

OOHRISTOS NIJE BIO HRIŠĆANIN, BUDA NIJE BIO BUDISTA

Postoji jedna kratka rečenica koju čovjek može pročitati mnogo puta, a da tek jednog dana shvati koliko je duboka:

Hristos nije bio hrišćanin. Buda nije bio budista.

Hristos je živio i govorio prije nego što je nastalo hrišćanstvo kao istorijska institucija. Buda je živio i podučavao prije nego što je njegovo učenje dobilo ime budizam. Nazivi su došli kasnije, zajedno sa ljudima koji su pokušavali da sačuvaju, objasne, prenesu i tumače njihovo učenje.

A onda se dogodilo nešto što se kroz istoriju ljudske duhovnosti neprestano ponavlja.

Od jednog učenja nastaju različita tumačenja. Od tumačenja škole. Od škola institucije. Od institucija podjele. I tako ono što je u početku bilo jednostavno postaje složeno.

U hrišćanstvu nastaju pravoslavci, katolici, protestanti i brojni drugi pravci. U budizmu se razvijaju različite škole i tradicije. Svaka od njih čuva dio nasljeđa, svaka ima svoje tumačenje, svoje obrede, svoje autoritete i svoje granice.

I čovjek se polako počinje identifikovati sa pripadanjem.

„Ja sam pravoslavac.“

„Ja sam katolik.“

„Ja sam budista.“

„Ja sam hinduista.“

A pitanje koje bi možda trebalo da dođe prije svih tih pitanja glasi: Kakav si čovjek?

Jer moguće je pripadati religiji, a ne živjeti njeno najdublje učenje.

Moguće je nositi krst, a u sebi nositi mržnju.

Moguće je klanjati se Budi, a ne imati saosjećanja.

Moguće je govoriti o Bogu, a nanositi bol drugom živom biću.

Moguće je znati svete knjige napamet, a nikada ne učiniti ono što one od čovjeka traže.

I tu se vraćamo na ono što je možda zajedničko svim velikim duhovnim tradicijama kada se skinu istorijski slojevi, institucije, dogme i međusobne rasprave.

Ljubav. Saosjećanje. Praštanje. Nenasilje. Služenje. Odgovornost.

Ne prema „našima“.

Prema svima.

Bez izuzetka.

Jer ako je ljubav ograničena pripadnošću, onda to više nije ljubav nego privrženost.

Ako je saosjećanje rezervisano za pripadnike naše grupe, onda to nije univerzalno saosjećanje.

Ako oproštaj važi samo za naše greške, a za tuđe tražimo najstrožu kaznu, onda nijesmo razumjeli ono što govorimo da vjerujemo.

Možda je upravo zato najveći problem religije nastao onda kada je čovjek počeo više da brani svoju religiju nego što je živio ono čemu ga njegova religija uči.

Tada se može dogoditi i paradoks koji smo vidjeli u priči o popu Maci: čovjek koji bi trebalo da bude čuvar Hristovog učenja, može postati važniji kao simbol pripadnosti nego kao stvarna istorijska ličnost čiji život treba pošteno ispitati.

I tada više ne branimo istinu.

Branimo identitet.

A identitet je mnogo lakše braniti nego istinu, jer istina ponekad zahtijeva da priznamo da je „naš“ čovjek pogriješio.

Možda je zato najdublja duhovnost upravo suprotna od fanatizma.

Fanatik kaže: „Moja religija je istinita.“

Duhovno zreo čovjek pita: „Da li ja živim istinu koju moja religija propovijeda?“

To su dvije potpuno različite stvari.

Prva može proizvesti sukob.

Druga može proizvesti promjenu.

I možda je upravo to ono što su Hristos, Buda i veliki učitelji svih vremena pokušavali da prenesu: ne treba nam još jedan identitet kojim ćemo se odvojiti od drugih. Potrebna nam je unutrašnja promjena kojom ćemo prestati da drugoga doživljavamo kao drugoga.

Tada više nije najvažnije kako se zovemo.

Važno je da li volimo.

Da li praštamo.

Da li pomažemo.

Da li ne povređujemo.

Da li možemo da vidimo život i u onome ko nam nije sličan.

Da li smo sposobni da u drugom čovjeku, u životinji, u prirodi, u svakom živom biću prepoznamo vrijednost koja nije ništa manja samo zato što nije dio našeg plemena.

Možda se upravo tu nalazi ono što bismo mogli nazvati univerzalnim jezikom duhovnosti.

I možda je zato Svamiđijeva poruka tako jednostavna: nije najvažnije šta govoriš da vjeruješ, nego šta tvoja vjera proizvodi u tebi.

Ako proizvodi ljubav - nešto si razumio.

Ako proizvodi saosjećanje - nešto si shvatio.

Ako proizvodi praštanje - nešto si naučio.

Ako proizvodi nenasilje - nešto si postao.

A ako proizvodi mržnju prema drugome, osjećaj nadmoći i potrebu da ponižavaš ili uništiš onoga ko ne pripada tvojoj grupi, onda možda nijesi izgubio vjeru.

Možda si izgubio suštinu vjere.

Jer Hristu ne treba da budemo hrišćani samo po imenu.

Budi čovjek kakvom te njegovo učenje poziva da budeš.

Budi ljubav.

Budi saosjećanje.

Budi svjetlost.

Tada ime postaje najmanje važno.