ONO ŠTO OSTAJE POSLIJE KNJIGE, FILMA...

Postoji nešto neobično u načinu na koji danas govorimo o knjigama, filmovima i umjetnosti uopšte.

„Je li dobro?“

„Je li zanimljivo?“

„Koliko traje?“

„Ima li šta da se dešava?“

A onda, sve češće, čujemo i ono najiskrenije: „Ma samo da ubijem vrijeme.“

Kao da je vrijeme nešto što treba ubiti.

Kao da knjiga treba da posluži tome da nam prođe nekoliko sati, film da nas zabavi dok ne dođe vrijeme za nešto drugo, a umjetnost uopšte da bude prijatan način da popunimo prazninu.

Ne mislim da je u tome samo po sebi nešto loše. Čovjek ima pravo da se zabavi. Ima pravo da “odmori mozak.” Ima pravo da pročita nešto lako i zaboravi ga čim zatvori knjigu.

Ali možda postoji razlika između konzumiranja i doživljavanja.

Konzumirana knjiga završava posljednjom stranicom. Doživljena knjiga tamo tek počinje.

Isto je sa filmom. Neki film traje dva sata i nestane čim se pojave slova odjavne špice. Drugi završi, a čovjek još dugo sjedi i ćuti. Nešto ga je pomjerilo. Neku scenu ponavlja u sebi. Neka rečenica mu se vraća. Neko pitanje se pojavilo, možda ga čak i ne zna sasvim formulisati.

To je umjetnost koja nije samo „prošla kroz nas“.

Ona je ostala u nama.

Možda je zato problem sa savremenim odnosom prema umjetnosti dublji od pitanja ukusa.

Živimo u vremenu brzine. Sve treba odmah. Poruka treba da bude kratka. Video treba da privuče pažnju u prvih nekoliko sekundi. Tekst ne smije biti predug. Film ne smije da „smara“. Knjiga ne smije da zahtijeva previše vremena.

Pažnja je postala roba.

A umjetnost, naročito ona velika, često traži upravo ono čega imamo sve manje: vrijeme bez neposredne koristi.

Rat i mir nije knjiga koju pročitaš zato da bi ti brže prošlo popodne.

Ana Karenjina nije napravljena da bi ti „držala pažnju“.

Jadnici ne postoje da bi te zabavili.

Ime ruže nije samo zagonetka koju treba riješiti.

Ali možda je još zanimljivije što se ista stvar događa i sa kratkim djelima.

Kada nekome pomenem Čehova, Stranca, Starca i more ili Prokletu avliju, teško je reći da je problem u dužini. Tu nema hiljadu stranica. I opet, često nema vremena.

Dakle, možda nije problem u tome što su knjige duge. Možda je problem u tome što smo mi postali nestrpljivi prema onome što od nas traži da ostanemo prisutni.

Nekada sam, uz svoj redovni posao, kao honorarni novinar radio u nedjeljniku u kojem je postojalo sasvim prirodno ograničenje prostora.

Novine imaju određeni broj stranica. Tekst mora stati. Rečenica mora biti skraćena. Ne zato što je čitalac glup, nego zato što novine imaju svoje zakonitosti.

Ali danas, kada pišem na svom blogu, tog ograničenja nema. Ako osjećam da nešto treba da bude napisano na pet stranica, biće na pet stranica. Ako treba na deset, biće na deset.

Ne zato što mislim da je sve što napišem mnogo pametno i da mora svako da pročita. Naprotiv. Ko ne želi da čita, jednostavno neće čitati. I to je sasvim u redu.

Ali ne mogu svoje mišljenje prilagođavati tuđoj količini slobodnog vremena. Mogu samo da odlučim šta imam da kažem i kako želim da ga kažem.

Isto pravo da ima svoje vrijeme ima i čitalac. Ako mu je moj tekst predug, ako mu se ne sviđa, neka ga zaobiđe. Nema uvrede.

Ali ne vidim zašto bi zbog toga tekst morao biti kraći.

Jer ako stalno skraćujemo ono što želimo da kažemo samo zato da bismo se uklopili u sve kraću pažnju, u jednom trenutku više nećemo imati kratku formu.

Imaćemo kratku misao.

A to nije isto.

Postoji, međutim, još nešto.

Nije svaka duga knjiga velika. Nije svaki kratak tekst dubok. Nije svaki dug film umjetnost. Isto tako, nije svaki brz sadržaj površan.

Dužina sama po sebi ništa ne garantuje. Veliko djelo može imati pedeset stranica. Loše može imati hiljadu.

Čehov može u nekoliko stranica otvoriti čitav jedan ljudski život.

Andrić može u jednoj rečenici ostaviti više nego neko u romanu od pet stotina stranica.

Zato nije stvar u količini. Stvar je u tragovima.

Šta ostane?

Možda je to i najbolji kriterijum za umjetnost.

Ne koliko nas je zabavila dok je trajala, nego koliko je ostala kada je prestala.

Knjiga koju smo pročitali i odmah zaboravili, možda je bila prijatna.

Film koji smo pogledali i odmah prešli na sljedeći, možda je bio sasvim dobar.

Ali postoji nešto drugo.

Knjiga koju zatvorimo i ne možemo odmah da odložimo u sebi.

Film poslije kojeg ne ustajemo odmah.

Muzika koja nas iznenada vrati u neko vrijeme za koje smo mislili da je prošlo.

Slika pred kojom stojimo duže nego što smo namjeravali.

Rečenica koja se vrati nakon deset godina.

To je trenutak kada umjetničko djelo prestaje biti predmet koji smo konzumirali i postaje dio našeg unutrašnjeg života.

Možda je zato i veliko čitanje nešto više od sakupljanja pročitanih knjiga.

Ne vrijedi mnogo reći: „Pročitao sam Dostojevskog.“ Ako Dostojevski nije ništa promijenio u načinu na koji vidiš čovjeka.

Nije dovoljno reći: „Čitao sam Tolstoja.“ Ako nijesi zastao pred njegovim pitanjem o tome kako treba živjeti.

Nije dovoljno poznavati Hesea ako nikada nijesi osjetio nemir čovjeka koji traži svoj put.

Nije dovoljno čitati Andrića ako u njegovoj tišini ne čuješ ništa.

Knjige nijesu medalje. One nijesu spisak koji treba završiti. One su susreti.

Neke nas samo pozdrave. Neke nas zabave. Neke nas povrijede. Neke nam promijene život.

A neke čekaju godinama da ih ponovo otvorimo i tek tada nam kažu ono što prvi put nijesmo mogli čuti.

Zato se velikim knjigama vraćamo. Ne zato što smo zaboravili šta se u njima događa. Nego zato što više nijesmo isti čovjek koji ih je prvi put čitao.

Ista stranica ne znači isto u dvadesetoj, četrdesetoj ili sedamdesetoj godini.

Knjiga se nije promijenila. Promijenio se čitalac.

I možda je upravo to jedna od najljepših osobina velike književnosti: ona raste zajedno s nama.

Kada ponovo otvorimo Rat i mir, možda više ne vidimo iste ljude.

Kada ponovo čitamo Anu Karenjinu, možda drugačije razumijemo njenu tragediju.

Kada se vratimo Prokletoj avliji, možda shvatimo da nijesmo više isti čovjek koji je prvi put ušao u taj prostor.

Velika knjiga ne završava kada je pročitamo. Ona se nastavlja u nama.

I zato mi je uvijek pomalo neobično kada neko kaže: „Nemam vremena za knjigu.“

Razumijem to. Život je brz. Obaveze su velike. Ljudi su umorni. Ali ponekad se pitam da li je stvar samo u vremenu.

Jer za ono što nam je zaista važno nekako pronađemo vrijeme.

Možda problem nije samo u tome što nemamo vremena za čitanje. Možda smo zaboravili zašto bismo čitali.

Ako čitam samo da mi prođe vrijeme, onda je knjiga sredstvo. Ako čitam da bih nešto doživio, razumio, prepoznao u sebi ili drugome, onda knjiga postaje susret.

A susret uvijek traži nešto od nas. Vrijeme. Pažnju. Otvorenost. Ponekad i hrabrost.

I možda je tu najveća razlika između umjetnosti koja nas samo zabavi i umjetnosti koja nas dotakne.

Prva popuni vrijeme. Druga ga promijeni.

Prva nam pomogne da ne mislimo. Druga nas natjera da mislimo.

Prva prođe. Druga ostane.

Ne mora nas svako umjetničko djelo promijeniti.

Ne mora svaka knjiga biti remek-djelo za svakoga.

Ne mora se svakome dopasti ni Dostojevski, ni Tolstoj, ni Andrić, ni Hese.

Ukus je ličan. Senzibilitet je ličan.

Jedan čovjek će u nekoj knjizi pronaći sebe, drugi neće. I to je potpuno prirodno.

Ali velika umjetnost, bez obzira na to da li nam se lično dopada, ima jednu osobinu koju ne možemo tako lako poreći: ima sposobnost da ostane.

Možda zato danas, kada je sve napravljeno da bude brzo potrošeno, treba ponovo naučiti sporost. Ne kao odbacivanje savremenog svijeta. Ne kao nostalgiju za vremenom koje je navodno bilo bolje.

Nego kao odbranu unutrašnjeg prostora.

Pročitati nešto i ne požuriti na sljedeće.

Pogledati film i ostati nekoliko minuta u tišini.

Čuti muziku i pustiti je da završi u nama.

Pročitati rečenicu drugi put.

Vratiti se stranici.

Pitati se zašto nas je nešto toliko pogodilo.

Ne tražiti odmah objašnjenje.

Ponekad je dovoljno samo osjetiti da je nešto ostalo.

Jer čovjek nije samo ono što je pročitao.

Nije ni ono što je pogledao.

On je i ono što je od svega toga ponio sa sobom.

Na kraju, možda prava razlika zaista nije između duge i kratke knjige. Nije čak ni između dobre i loše knjige u onom najstrožem smislu. Nije ni između starog i novog filma.

Možda je prava razlika između konzumiranja i doživljavanja.

Konzumirana knjiga završava posljednjom stranicom.

Doživljena knjiga tamo tek počinje.

Film koji smo samo pogledali završava odjavnom špicom.

Film koji smo doživjeli nastavlja se u nama.

Isto je sa muzikom.

Isto sa slikom.

Isto sa poezijom.

Isto, na kraju krajeva, i sa ljudima.

Neke ljude sretnemo i zaboravimo.

Neki prođu kroz naš život i ostave trag.

A možda je upravo to ono najvažnije što umjetnost može da uradi: da ne prođe kroz nas, nego da ostane poslije nas. Jer ono što zaista vrijedi nije uvijek ono što nas je najviše zabavilo dok je trajalo.

Nego ono što nam se vratilo kada je odavno prestalo.

Ono što ostaje poslije knjige, filma... možda je upravo ono zbog čega su uopšte bili vrijedni.

 

KADA SE PROMIJENI SLIKA O ČOVJEKU

Ponekad se o nekoj osobi ne promijeni mišljenje zato što smo saznali da je loša.

Ponekad se ne dogodi ništa dramatično. Ne dogodi se prevara, nepravda, laž, izdaja. Samo ugledamo nešto što ranije nijesmo vidjeli i shvatimo da se slika koju smo imali o toj osobi malo promijenila.

Ne osoba. Slika o njoj.

I možda je upravo tu jedna od najzanimljivijih tajni ljudske percepcije.

Mi ljude ne vidimo onakvima kakvi jesu u svojoj cjelovitosti. Vidimo ih kroz vlastito iskustvo, kroz ono što su nam pokazali, kroz ono što smo o njima zaključili, ali i kroz ono što smo sami u njih unijeli. Svako od nas u drugome, makar djelimično, gradi jednu unutrašnju predstavu.

A ta predstava nikada nije potpuna.

Zato se ponekad dogodi da neko uradi ili pokaže nešto što se ne uklapa u našu sliku o njemu. I tada imamo dvije mogućnosti.

Možemo reći:

„Pogriješio sam u procjeni. Ova osoba nije onakva kakvom sam je smatrao.“

Ali možemo reći i nešto mnogo jednostavnije:

„Ovo nijesam očekivao. Ne dopada mi se. Moja slika o njoj sada je malo drugačija.“

Između te dvije rečenice postoji velika razlika. Prva donosi presudu. Druga prihvata činjenicu da je naša percepcija promjenjiva.

Percepcija nije presuda

Naš duh ne posmatra svijet kao kamera. On ne registruje samo činjenice. On ih tumači.

Gleda kroz ono što je već proživio, kroz vrijednosti koje je usvojio, kroz ono što voli, čemu vjeruje, čemu se divi i od čega zazire.

Zato svako od nas ima svoje granice.

I što je čovjek dublji, to ne znači da nema granice. Naprotiv. Možda samo postaje svjesniji da ih ima.

Postoje stvari koje su nam lijepe i stvari koje nijesu. Postoje postupci koje razumijemo i oni koje ne razumijemo. Postoje oblici ponašanja koji se uklapaju u naš senzibilitet i oni koji ga narušavaju.

To je sasvim prirodno.

Problem počinje tek kada svoj unutrašnji sud pretvorimo u presudu o drugome.

Mogu reći: „Meni se ovo ne dopada.“

Ali iz toga ne slijedi: „Zato je o loša osoba.“

Mogu reći: „Ovo nije u skladu sa mojim vrijednostima.“

Ali iz toga ne slijedi: „Zato moje vrijednosti moraju biti njene.“

Tu je granica između ličnog stava i moralne oholosti.

Unutrašnja granica

Svako od nas nosi neku nevidljivu granicu. Ne istu. Ne jednako široku. Ne jednako čvrstu.

Ona se formira godinama: porodicom, kulturom, iskustvom, vjerom, obrazovanjem, knjigama, ljudima koje smo voljeli, onima koji su nas povrijedili, ali i našim ličnim izborima.

Ta granica određuje šta nam je blisko, šta prihvatamo, šta poštujemo, a šta nas odbija.

I nema ništa loše u tome da postoji.

Naprotiv.

Čovjek bez ikakvih unutrašnjih granica lako postaje čovjek bez vlastitog stava.Ali granica postoji prvenstveno da bi odredila mene, a ne da bi određivala druge.

To je možda jedna od najvažnijih stvari koje čovjek može naučiti.

Moja granica govori gdje sam ja. Ne govori gdje moraju biti drugi.

Ako neko pređe granicu mog senzibiliteta, to ne znači da je prešao granicu čovječnosti.

Možda je samo izašao iz prostora u kojem se ja osjećam prirodno.

I to je dovoljno.

Sviđanje nije isto što i vrijednost

Postoji još jedna velika zabuna u ljudskim odnosima: često miješamo ono što nam se sviđa sa onim što je vrijedno.

A to nijesu iste stvari.

Može mi se ne dopadati neki veliki pisac.

Danilo Kiš može biti veliki pisac, a da meni ne bude blizak. Miodrag Bulatović može biti značajna književna pojava, a da njegov svijet ne odgovara mom senzibilitetu.

To ne umanjuje njihovu književnu vrijednost.

Samo znači da između njihovog stvaralaštva i mene nema one unutrašnje veze koja postoji između mene i Andrića, Hesea, Tolstoja ili Junga.

Mogu reći:„Veliki su pisci. Samo nijesu moji pisci.“

I tu nema nikakve protivrječnosti. Čovjek ne mora sve što je veliko osjećati kao svoje.

Književnost je velika upravo zato što ima toliko različitih vrata.

Neko će ući kroz Kiša. Neko kroz Krležu. Neko kroz Dostojevskog. Neko kroz Andrića. Neko kroz Hesea.

I niko zbog toga nije u obavezi da drugome dokazuje da je izabrao pogrešna vrata.

Kada čovjek ne odgovara našoj slici

Slično je i sa ljudima.

Nekoga možemo upoznati kroz njegovu dobrotu, humanost, znanje, način na koji govori, ono što čini za druge.

U našoj svijesti polako se formira određena slika. A onda se pojavi nešto što nijesmo očekivali. Možda način oblačenja. Možda način izražavanja. Možda neki stav. Možda izbor koji bismo mi drugačije napravili.

I slika se pomjeri. Ne mora se srušiti. Ne mora se pretvoriti u razočaranje. Može se samo korigovati.

Jer možda smo nekoga idealizovali, a da to nijesmo ni znali.

A kada idealizacija malo popusti, ne mora nužno doći razočaranje. Može doći nešto mnogo zdravije: stvarnija slika.

Čovjek nije ono što smo mi o njemu zamislili.

Čovjek je mnogo širi od naše predstave o njemu.

Ponekad ne volimo čovjeka onakvog kakav jeste. Volimo sliku koju smo o njemu napravili. Tada svaka njegova osobina koja se ne uklapa u našu predstavu djeluje kao izdaja.

Ali možda nas nije izdao čovjek. Možda je iznevjerena samo naša projekcija. To je veoma važna razlika.

Jer kada od drugog čovjeka napravimo ideal, više ne dopuštamo mu da bude složen, protivrječan, nesavršen.

Tražimo da ostane onakav kakvim smo ga zamislili.

A to nije ljubav prema čovjeku. To je ljubav prema sopstvenoj slici o njemu.

Zato je ponekad korisno kada se ta slika malo pomjeri. Ne zato da bismo nekoga manje cijenili, nego da bismo ga konačno vidjeli kao čovjeka.

Moje vrijednosti ne moraju biti tuđe

Čovjek koji poštuje drugoga ne mora usvojiti njegove vrijednosti.

To je možda suština tolerancije.

Tolerancija nije: „Sve što ti radiš mora mi se dopadati.“

Tolerancija je: „Ne dopada mi se, ali priznajem tvoje pravo da budeš drugačiji.“

Isto tako, sloboda nije samo pravo da činimo ono što želimo.

Sloboda podrazumijeva i pravo drugoga da nas zbog toga ne doživljava isto kao prije.

Ne možemo zahtijevati od drugoga da poštuje našu slobodu, a istovremeno mu oduzimati pravo na njegovu percepciju.

Ako imam pravo da budem ono što jesam, drugi ima pravo da na mene gleda drugačije nego što bih želio.

To je cijena slobode.

Ne sviđa mi se, i to je dovoljno

Možda smo zaboravili koliko je ova jednostavna rečenica zdrava: „Ne sviđa mi se.“ Bez dodatka. Bez objašnjavanja zašto je drugi čovjek zbog toga loš. Bez potrebe da ubjeđujemo druge. Bez moralizovanja. Bez presude.

Ne sviđa mi se nečiji način oblačenja.

Ne sviđa mi se određena knjiga.

Ne sviđa mi se određena muzika.

Ne sviđa mi se nečiji postupak.

I to je dovoljno.

Možda upravo tu počinje jedna vrsta unutrašnje slobode: kada više nemamo potrebu da svoje sviđanje pretvorimo u zakon za druge.

A šta ako se slika promijeni?

Promjena slike o čovjeku ne mora značiti gubitak poštovanja. Može samo značiti da smo dobili novu informaciju.

Nekada će nas ta informacija približiti čovjeku. Nekada udaljiti. Nekada neće učiniti ništa.

Ali uvijek nešto govori o nama. Jer način na koji reagujemo na drugoga pokazuje i naše vlastite granice.

Zato nije najvažnije pitanje: „Kakav je on?“

Nego ponekad: „Zašto meni ovo toliko znači?“

Tu počinje ozbiljnije upoznavanje sebe.

Možda ćemo otkriti da je naša granica duboka vrijednost. A možda ćemo otkriti da je samo stara navika.

Možda je naš sud plod iskustva. A možda predrasude.

Možda je ono što osjećamo zaista naš autentični senzibilitet. A možda projekcija.

I tu više nije riječ samo o drugome.

Tu počinje unutrašnji rad.

Čovjek nije samo jedna slika

Možda je najveća zabluda u odnosima upravo potreba da čovjeka smjestimo u jednu sliku.

Dobar. Loš. Mudar. Površan. Duhovan. Neduhovan. Moralističan. Slobodan.

Čovjek je gotovo uvijek složeniji.

U njemu istovremeno postoje osobine koje volimo i one koje ne razumijemo. Postoje izbori kojima se divimo i oni koje nikada ne bismo napravili.

Kao što i u nama samima postoje suprotnosti. Zato možda treba biti oprezan kada kažemo: „Ja znam kakav je ta osoba.“

Ne znamo.

Znamo samo kako je mi doživljavamo.

A to nije isto.

Naša percepcija može biti duboka, iskrena i pažljiva, ali je i dalje naša.

Možda je zrelost upravo u tome da čovjeka možemo poštovati bez potrebe da ga idealizujemo. Da možemo reći: „Cijenim ono što radiš, ali ovo što radiš nije za mene.“

Ili: „Vidim tvoju veličinu, ali ne osjećam bliskost.“

Ili čak: „Ovo mi se ne dopada, ali nemam potrebu da ti zbog toga oduzimam vrijednost.“

To je mnogo teže nego suditi. Jer sud je brz. Razumijevanje je sporije.

Osuda zatvara.

Percepcija ostavlja prostor.

Čovjek može ostati isti. Promijenila se samo naša slika o njemu. I možda je to sasvim dovoljno.

Ne moramo svaku promjenu percepcije pretvoriti u dramu. Ne mora svako iznenađenje biti razočaranje. Ne mora svako neslaganje biti sukob.

Možemo samo prihvatiti da smo vidjeli nešto novo. Da smo nešto razumjeli drugačije. Da se jedna unutrašnja slika malo pomjerila.

I nastaviti dalje.

Jer čovjek koji je svjestan svojih vrijednosti ne mora od njih praviti sudnicu. Dovoljno je da zna gdje je njegova granica.

A čovjek koji poštuje slobodu drugoga zna da ta granica nije granica svijeta.

Možda je zato najzdravija rečenica koju možemo izgovoriti o drugome upravo ona najjednostavnija: „To nije moj senzibilitet.“

Ne znači: „To nije ispravno.“

Ne znači: „Ti nijesi dobar.“

Ne znači: „Ja sam u pravu.“

Znači samo: „To nijesam ja.“

I možda je upravo u toj maloj razlici sadržano mnogo više tolerancije, slobode i samospoznaje nego u svim velikim riječima o prihvatanju drugih.

Jer možemo poštovati čovjeka, a da ne volimo sve što vidimo u njemu.

Možemo priznati nečiju veličinu, a da ne osjećamo bliskost.

Možemo prihvatiti tuđu slobodu, a da ne odustanemo od svojih vrijednosti.

I možemo promijeniti sliku o nekome, a da ga zbog toga ne prestanemo poštovati.

Nije se uvijek promijenio čovjek. Ponekad se samo promijenilo ogledalo kroz koje ga gledamo.

A ogledalo, ipak, najviše govori o onome ko u njega gleda.

 

OOHRISTOS NIJE BIO HRIŠĆANIN, BUDA NIJE BIO BUDISTA

Postoji jedna kratka rečenica koju čovjek može pročitati mnogo puta, a da tek jednog dana shvati koliko je duboka:

Hristos nije bio hrišćanin. Buda nije bio budista.

Hristos je živio i govorio prije nego što je nastalo hrišćanstvo kao istorijska institucija. Buda je živio i podučavao prije nego što je njegovo učenje dobilo ime budizam. Nazivi su došli kasnije, zajedno sa ljudima koji su pokušavali da sačuvaju, objasne, prenesu i tumače njihovo učenje.

A onda se dogodilo nešto što se kroz istoriju ljudske duhovnosti neprestano ponavlja.

Od jednog učenja nastaju različita tumačenja. Od tumačenja škole. Od škola institucije. Od institucija podjele. I tako ono što je u početku bilo jednostavno postaje složeno.

U hrišćanstvu nastaju pravoslavci, katolici, protestanti i brojni drugi pravci. U budizmu se razvijaju različite škole i tradicije. Svaka od njih čuva dio nasljeđa, svaka ima svoje tumačenje, svoje obrede, svoje autoritete i svoje granice.

I čovjek se polako počinje identifikovati sa pripadanjem.

„Ja sam pravoslavac.“

„Ja sam katolik.“

„Ja sam budista.“

„Ja sam hinduista.“

A pitanje koje bi možda trebalo da dođe prije svih tih pitanja glasi: Kakav si čovjek?

Jer moguće je pripadati religiji, a ne živjeti njeno najdublje učenje.

Moguće je nositi krst, a u sebi nositi mržnju.

Moguće je klanjati se Budi, a ne imati saosjećanja.

Moguće je govoriti o Bogu, a nanositi bol drugom živom biću.

Moguće je znati svete knjige napamet, a nikada ne učiniti ono što one od čovjeka traže.

I tu se vraćamo na ono što je možda zajedničko svim velikim duhovnim tradicijama kada se skinu istorijski slojevi, institucije, dogme i međusobne rasprave.

Ljubav. Saosjećanje. Praštanje. Nenasilje. Služenje. Odgovornost.

Ne prema „našima“.

Prema svima.

Bez izuzetka.

Jer ako je ljubav ograničena pripadnošću, onda to više nije ljubav nego privrženost.

Ako je saosjećanje rezervisano za pripadnike naše grupe, onda to nije univerzalno saosjećanje.

Ako oproštaj važi samo za naše greške, a za tuđe tražimo najstrožu kaznu, onda nijesmo razumjeli ono što govorimo da vjerujemo.

Možda je upravo zato najveći problem religije nastao onda kada je čovjek počeo više da brani svoju religiju nego što je živio ono čemu ga njegova religija uči.

Tada se može dogoditi i paradoks koji smo vidjeli u priči o popu Maci: čovjek koji bi trebalo da bude čuvar Hristovog učenja, može postati važniji kao simbol pripadnosti nego kao stvarna istorijska ličnost čiji život treba pošteno ispitati.

I tada više ne branimo istinu.

Branimo identitet.

A identitet je mnogo lakše braniti nego istinu, jer istina ponekad zahtijeva da priznamo da je „naš“ čovjek pogriješio.

Možda je zato najdublja duhovnost upravo suprotna od fanatizma.

Fanatik kaže: „Moja religija je istinita.“

Duhovno zreo čovjek pita: „Da li ja živim istinu koju moja religija propovijeda?“

To su dvije potpuno različite stvari.

Prva može proizvesti sukob.

Druga može proizvesti promjenu.

I možda je upravo to ono što su Hristos, Buda i veliki učitelji svih vremena pokušavali da prenesu: ne treba nam još jedan identitet kojim ćemo se odvojiti od drugih. Potrebna nam je unutrašnja promjena kojom ćemo prestati da drugoga doživljavamo kao drugoga.

Tada više nije najvažnije kako se zovemo.

Važno je da li volimo.

Da li praštamo.

Da li pomažemo.

Da li ne povređujemo.

Da li možemo da vidimo život i u onome ko nam nije sličan.

Da li smo sposobni da u drugom čovjeku, u životinji, u prirodi, u svakom živom biću prepoznamo vrijednost koja nije ništa manja samo zato što nije dio našeg plemena.

Možda se upravo tu nalazi ono što bismo mogli nazvati univerzalnim jezikom duhovnosti.

I možda je zato Svamiđijeva poruka tako jednostavna: nije najvažnije šta govoriš da vjeruješ, nego šta tvoja vjera proizvodi u tebi.

Ako proizvodi ljubav - nešto si razumio.

Ako proizvodi saosjećanje - nešto si shvatio.

Ako proizvodi praštanje - nešto si naučio.

Ako proizvodi nenasilje - nešto si postao.

A ako proizvodi mržnju prema drugome, osjećaj nadmoći i potrebu da ponižavaš ili uništiš onoga ko ne pripada tvojoj grupi, onda možda nijesi izgubio vjeru.

Možda si izgubio suštinu vjere.

Jer Hristu ne treba da budemo hrišćani samo po imenu.

Budi čovjek kakvom te njegovo učenje poziva da budeš.

Budi ljubav.

Budi saosjećanje.

Budi svjetlost.

Tada ime postaje najmanje važno.

OOKAD SE SVETOST PROGLASI DEKRETOM

Postoje riječi koje su toliko velike da bi prema njima čovjek morao biti oprezan. Jedna od njih je riječ svetost.

Svetost nije titula. Nije funkcija. Nije čin. Nije odlikovanje koje se dodjeljuje za zasluge. I nije nešto što bi bilo koja institucija mogla stvoriti svojim potpisom.

Pa ipak, kroz istoriju se mnogo puta događalo da čovjek, koji je živio i umro u određenim istorijskim okolnostima, bude proglašen svetim zato što je pripadao „našoj“ strani, stradao od „njihove“ strane ili postao simbol određene kolektivne ideje.

Tada se događa nešto veoma opasno: politički i istorijski kriterijumi počinju da određuju ono što bi trebalo da bude najviši moralni kriterijum.

Čovjek više nije svet zato što je u sebi prevazišao mržnju, sebičnost, osvetu i nasilje, nego zato što je pripadao pravoj grupi. A kada se to dogodi, svetost prestaje da bude ogledalo čovjekovog unutrašnjeg preobraženja i postaje sredstvo kolektivnog identiteta.

Tu počinje veliki problem.

Jer svetost bi, po samoj logici religije, trebalo da znači približavanje Bogu. A ako je Bog ljubav, saosjećanje, praštanje i istina, onda bi i svetost morala biti prepoznatljiva upravo po tim osobinama.

Čovjek može biti progonjen i nevin. Može biti žrtva nepravde. Može stradati zbog svojih uvjerenja. Ali samo stradanje ne čini čovjeka svetim. Inače bismo morali prihvatiti apsurdnu misao da je svaka žrtva automatski svetac.

Nije.

Čovjek može stradati za plemenitu ideju, ali može stradati i za pogrešnu. Može biti progonjen zato što je pravedan, ali može biti progonjen i zato što je bio pripadnik poražene ideologije. Njegova patnja sama po sebi ne govori sve o njegovom karakteru.

Još je opasnija druga strana priče: mogućnost da čovjek čini zlo, a da ga kasnije njegov kolektivni identitet zaštiti od moralnog suda.

Tada više nije važno šta je čovjek radio. Važno je samo kojoj je grupi pripadao. Ako je „naš“, tražiće se opravdanje. Ako je „njihov“, tražiće se osuda.

Tako nastaje jedna od najstarijih bolesti čovječanstva: dvostruki moral.

Za zločin našeg čovjeka kažemo da je bio „složen čovjek“, „čovjek svog vremena“, „žrtva okolnosti“, „borac za svoj narod“. Za isti zločin čovjeka sa druge strane kažemo da je bio zločinac.

I tako se moral pretvara u geografiju.

Dobro postaje ono što radi naš čovjek, a zlo ono što radi njihov.

Ali istina ne poznaje naše i njihove.

Ako je ubistvo nevine žene zločin, onda je zločin bez obzira na to ko je žena, ko je ubica i pod kojom je zastavom ubica djelovao.

Ako je mučenje zlo, onda je zlo bez obzira na uniformu onoga koji muči.

Ako je mržnja pogrešna, onda je pogrešna čak i kada je usmjerena prema čovjeku kojeg smo naučeni da mrzimo.

Tu se religija suočava sa sopstvenim najtežim pitanjem. Jer Hristovo učenje nije učenje o tome kako da volimo samo svoje.

Njegova radikalnost upravo počinje tamo gdje prestaje prirodna granica plemena: ljubiti neprijatelja, oprostiti, ne uzvraćati zlom na zlo.

Ako se neprijatelj pretvara u biće koje više nema ljudsko lice, onda je veoma lako učiniti mu ono što nikada ne bismo učinili svom bližnjem. Zato je svaka religija koja čovjeka uči da u drugome najprije vidi neprijatelja, već napravila korak udaljavanja od vlastite suštine.

A šta tek reći kada se čovjek, koji je učestvovao u nasilju ili ubijanju, proglasi svetim, samo zato što je kasnije postao simbol stradanja određene grupe?

Tu se mora postaviti neprijatno pitanje: Može li čovjek biti svet zbog onoga za šta se smatrao spremnim, a ne zbog onoga kakav je bio prema drugim ljudima?

Ako je odgovor potvrdan, onda je riječ „svetost“ izgubila svoj smisao. Jer svetac bi trebalo da bude čovjek u kojem je mržnja izgubila vlast.

Čovjek koji je postao gospodar svojih nagona, a ne njihov sluga.

Čovjek koji ne mora da uništi drugoga da bi potvrdio sebe.

Čovjek koji može da bude snažan bez okrutnosti, odlučan bez mržnje i pravedan bez osvete.

Kada su svjedoci pokucali na vrata

Slučaj pljevaljskog sveštenika Milorada Vukojičića, poznatog kao pop Maca, upravo zato je toliko težak.

Prema svjedočenjima i istorijskim navodima o njegovom djelovanju tokom Drugog svjetskog rata, iza njegovog imena ostala su ubistva civila, od kojih i devet žena. Među žrtvama bila je i majka poznatog glumca Miše Janketića. Poslije rata, Vukojičić je, zbog počinjenih zločina,  osuđen na smrt.

Ali ovdje priča postaje još ozbiljnija.

Kada je 2005. godine u Srpskoj pravoslavnoj crkvi pokrenut postupak koji je doveo do njegovog proglašenja svetiteljem, iz Pljevalja je, prema tadašnjim izvještajima, stiglo upozorenje Sinodu. Ljudi iz same pljevaljske crkvene sredine pokušali su da skrenu pažnju na ono što se o njemu znalo. U peticiji su ukazivali na njegovu ratnu prošlost i na svjedočenja o zločinima, naglašavajući da još postoje živi svjedoci, ljudi koji su mogli govoriti o onome što se dogodilo.

Taj detalj je možda važniji od svih kasnijih rasprava.

Jer ovdje više nije riječ samo o tome da je neko decenijama poslije osporavao odluku.

Upozorenje je postojalo prije proglašenja svetim.

Postojali su ljudi koji su govorili: stanite, saslušajte nas, postoje svjedoci, postoje žrtve, postoji druga strana priče.

I šta je sa tim glasovima učinjeno?

Ako je čovjek predodređen da bude proglašen svetim, onda bi upravo takva svjedočenja morala biti razlog da se zastane, da se sve ponovo ispita, da se čuju i oni koji o njemu ne govore kao o mučeniku.

Jer ako je svetost povezana sa istinom, onda svetost ne smije da se plaši svjedoka.

Naprotiv.

Što je veća titula koja se nekome pripisuje, veća bi morala biti i odgovornost prema istini o njegovom životu.

Ako se, međutim, svjedočenja žrtava i njihovih potomaka mogu skloniti u stranu, zato što se već formirala poželjna slika budućeg svetitelja, onda se postavlja pitanje da li se ovdje zaista traži svetost ili se gradi simbol.

A simboli su moćni.

Oni mogu postati dio kolektivnog pamćenja, dio nacionalnog identiteta, dio političkog mita. Ali upravo zato mogu biti i opasni kada se nad njima prekrije istina o stvarnim ljudima koji su stradali.

Jer mrtva žrtva nema više mogućnost da se usprotivi.

Ona ne može doći pred Sinod.

Ne može pokazati svoje rane.

Ne može ispričati svoju priču.

Ostaje joj samo sjećanje onih koji su preživjeli.

Zato bi glas svjedoka trebalo da bude svetinja prije nego što ikona postane svetinja.

Svetost se ne dodjeljuje

Upravo zato mi se čini da je mnogo važnije od pitanja ko je konkretno proglašen svetim, postaviti jedno drugo pitanje: Može li se svetost uopšte proglasiti?

Institucija može proglasiti nekoga svetiteljem. Može donijeti odluku, napisati obrazloženje, odrediti dan praznovanja, naslikati ikonu i uvesti njegovo ime u bogoslužbeni život.

Ali time ne može promijeniti ono što je taj čovjek bio.

Može promijeniti njegov javni status.

Ne može promijeniti njegov karakter.

Može promijeniti način na koji ga buduće generacije pamte.

Ne može promijeniti ono što se dogodilo njegovim žrtvama.

Može ljudima preporučiti da ga poštuju.

Ne može narediti njihovoj savjesti da zaboravi.

Zato svetost, ako zaista postoji, nije nešto što se proizvodi dekretom.

Ona se može samo prepoznati.

Možda se ovdje može primijeniti kriterijum jednog od najvećih duhovnih učitelja današnjice, Višvaguruđi Mahešvaranande, poznatog kao Svamiđi. 

On ne pita koliko neko ima titula. Ne pita koliko puta je neko otišao u hram. Ne pita koju odjeću nosi. Ne pita kojoj religiji pripada.

On pita šta se dogodilo sa njegovim unutrašnjim životom.

Da li je postao manje sebičan?

Da li je savladao bijes?

Da li je prestao da mrzi?

Da li može da oprosti?

Da li osjeća bol drugog živog bića?

Da li je spreman da služi?

Da li je njegova ljubav stvarna ili samo riječ?

To je potpuno drugačiji kriterijum. Po tom kriterijumu svetost se ne može proglasiti. Ona se može samo prepoznati.

I tu se susreću dvije tradicije koje naizgled stoje veoma daleko jedna od druge. Hristovo „ljubite neprijatelje svoje“ i Svamiđijevo insistiranje na ljubavi prema svim živim bićima, govore istim jezikom: unutrašnja vrijednost čovjeka mora se pokazati njegovim odnosom prema drugome.

Ne prema pripadniku svoje grupe.

Ne prema onome ko mu se klanja.

Ne prema onome od koga ima koristi.

Nego prema drugome kao živom biću.

Možda bi zato prije nego što nekoga proglasimo svetim trebalo postaviti jedno sasvim jednostavno pitanje: Da li je svojim životom približio ljude ljubavi ili ih je učio da jedni druge mrze?

To pitanje bi trebalo da bude važnije od politike, nacije, ideologije i istorijske pobjede. Jer ako svetost zavisi od toga ko je pobijedio u istoriji, onda ona više nije svetost.

Ako zavisi od toga ko je bio naš, a ko njihov, onda nije božanska.

Ako se može dodijeliti dekretom, onda je samo titula.

A prava svetost možda počinje upravo tamo gdje prestane potreba da se bilo kome dodjeljuje.

Ona se vidi.

U čovjeku koji ne uzvraća mržnjom.

U čovjeku koji prašta.

U čovjeku koji štiti slabijega.

U čovjeku koji ne ubija ni u mislima, ni riječima, ni djelima.

U čovjeku koji vidi isto božansko svijetlo u sebi i u drugome.

Takvog čovjeka ne mora proglasiti svetim nijedan dekret.

Njegov život već govori dovoljno.

Šta su pretpostavili Hristu?

Možda je upravo ovdje najteže pitanje cijele priče.

Šta je moglo navesti ljude koji su se zavjetovali da će širiti Hristovu riječ, ljubav, samilost i praštanje da pred svetost stave nešto drugo? Šta je bilo snažnije od Hristovog učenja? Koja je ideja mogla postati toliko važna da zbog nje čovjek počne da previđa patnju drugog čovjeka?

Slučaj popa Mace ovdje može ostati samo kao povod ili bolni podsjetnik. Ne zato da bismo se zadržavali na jednom čovjeku, nego zato što taj slučaj otvara pitanje mnogo šire od njega samog.

Ako su postojala svjedočenja o zločinima, ako su postojale žrtve i ljudi koji su još mogli govoriti o onome što se dogodilo, onda je pred svakim ko odlučuje o nečijoj svetosti stajala jednostavna moralna obaveza: saslušati, provjeriti i tražiti istinu.

Jer šta je moglo biti važnije od toga?

Ako je Hristos učio da ljubimo i neprijatelja, kako onda neprijateljstvo prema drugome može postati opravdanje za njegovu patnju?

Ako je učio da praštamo, kako onda možemo oprostiti zločin počinjen nad drugima, a zaboraviti same žrtve?

Ako je učio da je svaki čovjek bližnji, kako onda možemo nekoga prvo posmatrati kao pripadnika „naših“, a tek onda kao čovjeka?

I možda je upravo tu odgovor na pitanje šta su ljudi pretpostavili Hristu.

Možda su mu pretpostavili kolektiv.

Pretpostavili su naciju, istoriju, ideologiju, osjećaj pripadnosti, potrebu da se zaštiti vlastita slika o sebi i o sopstvenoj zajednici.

A kada kolektiv postane važniji od čovjeka, veoma lako postaje važniji i od Boga.

Tada više ne pitamo: „Da li je ovo dobro?“

Pitamo: „Da li je ovo dobro za naše?“

Ne pitamo: „Da li je ovaj čovjek patio?“

Pitamo: „Kojoj je strani pripadao?“

Ne pitamo: „Šta se zaista dogodilo?“

Pitamo: „Da li nam istina odgovara?“

Tu počinje moralni pad.

Jer istina koja zavisi od pripadnosti više nije istina, a religija koja mora da bira između Hrista i kolektivnog mita, već je napravila pogrešan izbor.

Zato slučaj popa Mace ne bi trebalo posmatrati samo kao pitanje jednog istorijskog čovjeka i jedne odluke. On može biti upozorenje mnogo većem problemu: šta se događa kada čuvari religije počnu da čuvaju identitet više nego što čuvaju istinu.

A možda je najvažnije pitanje upravo ono koje ne možemo izbjeći: Ako smo u jednom trenutku morali birati između Hrista i našeg kolektivnog mita, koga smo izabrali?

Jer Hristu nijesu potrebni naši mitovi da bi bio velik.

Njemu ne treba naš neprijatelj da bismo dokazali svoju vjeru.

Ne treba mu tuđa krivica da bi opravdao našu pripadnost.

Ne treba mu ni dekret da bi svetost postojala.

Ako je istina ono čemu nas je učio, onda je dovoljno vratiti se njenom najjednostavnijem obliku: ne čini drugome ono što ne želiš da bude učinjeno tebi; voli, praštaj, ne povređuj, pomozi slabome i u svakom čovjeku vidi čovjeka.

Sve drugo je već pitanje ljudskih konstrukcija.

A kada ljudska konstrukcija postane važnija od čovjeka, onda više nije riječ o odbrani vjere.

Riječ je o odbrani sopstvene slike o vjeri.