U selu u kojem su svi znali sve o svakome, umro je Ruben. Starac tihog pogleda, nikada posebno zapažen, uvijek u sjeni. Niko nije znao čime se tačno bavio. Nisu ga viđali ni na pijaci ni na svetkovinama, ali su svi znali da nikome nikada nije rekao „ne“ ako mu je pomoć zatražio.
Bio je to čovjek koji nije ostavljao
tragove blatnjavim cipelama po tuđim pragovima, ali je uvijek znao gdje treba
doći kada su svi drugi otišli. U danima njegove sahrane, šapat se prolamao selom:
„Zar baš on da umre prvi?“
Ali onda se neko prisjetio rečenice
koju je Ruben nekada, nasmiješen, izgovorio dječaku koji ga je upitao čega se
najviše boji:
„Anđela koji dođe po najbogatijeg čovjeka u selu.“
Tada su se svi nasmijali jer je
Ruben živio skromno, bez luksuza, bez ikakvih titula. Danas znaju da je bio
najbogatiji, jer je davao sve – sebe, svoje vrijeme, pažnju, osmijeh. I nikada
nije tražio ništa zauzvrat. Ruben nije umro jer je bio siromašan, već jer je
bio najbogatiji – spreman da ode.
Ljudi
često traže Boga u hramovima, manastirima, ritualima i svetim knjigama. Ali
malo ko zna da je najveći hram onaj koji niko ne vidi – unutrašnji hram,
u kojem se svijetlost ne pali rukom, već srcem.
Karl Gustav Jung je rekao da je Bog psihološka
činjenica. Ne objekt, ne ideja – već doživljaj. Kad čovjek duboko zagnjuri
u sebe, ne nalazi prazninu, već prisustvo.
Bog ne stanuje u obliku, već u
suštini. On nije glas koji se čuje spolja, već šapat savjesti. Ruben ga je
imao, ne kao koncept, već kao tiho prisustvo koje ga je vodilo da, bez ikakvog
razloga, bude dobar.
Ruben nije bio viđan u prvim
redovima crkve. Nije nosio krst oko vrata, niti je znao sve praznike. Ali je
znao kada treba pomoći starici da prenese drva, kada obići bolesnog komšiju,
kada ćutati i samo biti uz nekoga.
Njegova religija nije bila naučena – bila je življena.
To nije protivrječnost. Pravi
vjernik ne mora uvijek biti religiozan, a religiozan čovjek ne mora nužno biti
duhovan. Ruben je živio duhovnost u svakodnevici. Njegova crkva bila je i pijaca,
njegov oltar bio je komad hljeba koji je podijelio, njegova molitva bila su
njegova djela.
Ako nekoga voliš jer ti je sličan,
to nije božanska ljubav. Ako daješ samo onima koji tebi daju – to nije
duhovnost. Duhovno je kad voliš i ono što ne razumiješ. Kad daješ bez
očekivanja. Kad poštuješ ono što se ne može objasniti. Duhovno je kad ne nosiš
Boga na jeziku, već u pogledu.
To je i poruka velikih Učitelja.
Isus, Buda, Mahavir, Muhamed, Svami Mahešvarananda – svi su u različitim
riječima govorili isto: Ljubav, služenje, skromnost i istina su ono što
spašava dušu, ne forma, ne obred.
Postoji tihi čovjek, u bilo kojem
selu, gradu ili ulici, koji nikada nije izgovorio riječ „Bog“, a cijeli njegov
život je molitva.
Nosi mir, pomaže, ćuti kad treba, ne ogovara, ne nanosi bol.
Njegova vjera nije izrečena – ona je utjelovljena.
Neka vas ne zavara ono što ljudi
nose na sebi. Gledajte šta nose u sebi.
Zato,
kada čujete da je umro najbogatiji čovjek u selu, znajte da možda nikada nije
imao bankovni račun, ali je imao srce koje nije znalo za granice.
A to je najveće bogatstvo.
