Jedan indijski mistik navodi zanimljiv primjer: zamisli osobu koju voliš – partnera, prijatelja, nekoga s kim dijeliš duboku povezanost. Ta osoba ode kod doktora i promijeni pol. Više nije istog pola kao onda kada si je zavolio. Da li bi je i dalje volio? Suštinski, ništa se nije promijenilo – samo hemija, hormoni, u partnerskom odnosu nestaje erotika. Gdje je sada tvoja ljubav? Gdje je tvoje prijateljstvo?
Mistik zaključuje da je izuzetno
mali broj ljudi koji zaista osjeća ono što nadilazi tjelesno – koji vidi
ljepotu Duha, osjetljivost Srca, karakter kao stub bića. Samo oni koji žive na
toj ravni vide ono što oči ne mogu.
Ljudsku ljubav često prate požuda,
sebičnost, ljubomora, posesivnost. Želimo da onaj koga volimo voli nas istom
mjerom. Ako to izostane – rađaju se patnja i razočaranje. Samo onaj ko voli
bezuslovno, slobodno, iz čistine duha, može biti istinski srećan, čak i ako
voljena osoba voli nekog drugog. Takva ljubav je dar božanske zrelosti. Ona je
puna, zaokružena, i stalno se preliva – na sve oko sebe.
Svetac, duhovno ostvaren čovjek,
voli sve ljude bezuslovno. Ipak, i ta sveta ljubav je ponekad nijansirana –
dublja prema nekima, kao što i mi volimo različite ljude na različite načine.
On ne podržava loša djela, ali nikada ne prestaje da voli ono što jeste
božanska iskra u svakom biću.
Mi, obični ljudi, ljubav često
uslovljavamo – željama, osjećajem ispunjenosti, sopstvenim težnjama. Možemo
nekog cijeniti, a ne voljeti. Ili voljeti, a ne cijeniti. Jer ono što mi nazivamo
ljubavlju često je tek složena mješavina simpatija, navika i emocionalnih
potreba.
Istinska ljubav se ne prepoznaje
čulima, već se osjeća unutrašnjim dodirom – onim tihim, dubokim “da” koje duh
izgovara kad sretne srodnog. Čula registruju spoljašnji svijet, ali ne ulaze
dublje – ne dopiru do onih boja kojim je Stvaralac oslikao Čovjeka. Čula vide
formu, ali duh vidi sadržaj.
Neki nas na prvi pogled opčine –
izgledom, govorom, šarmom – ali s vremenom otkrijemo prazninu. Drugi su
skromni, tihi, povučeni, ali pod njihovom površinom krije se dubina, lucidnost
i snaga duha. S njima nastaje hemija – ne fizička, već duhovna. I kada se to
prepoznavanje 2desi s obje strane – tada se rađa istinska ljubav, bilo da je
partnerska, prijateljska ili čisto duhovna.
Duh može prepoznati samo ono do čega
je sam uzrastao. “Sirov” duh dopire do istog takvog. Bogat duh – do bogatog.
Zbog toga je besmisleno reći da je ljubav slijepa. Istinska ljubav vidi jasnije
nego bilo šta drugo.
Isto tako, suprotnosti se ne
privlače – ne istinske. Možda na prvi pogled, ali za duboku i trajnu povezanost
potreban je sklad u vizijama, vrijednostima, etici. Ako toga nema, odnos
postaje tek dogovor, kompromis, bijeg od samoće ili snishodljivost prema
društvenim normama.
Ono što nas istinski privlači jeste stub
nečije ličnosti – ono što prepoznamo duhom, što dodirnemo iznutra. Sitne
razlike su nebitne. One čak obogaćuju odnos. Ali ako se s vremenom ispostavi da
je ono što smo vidjeli bila samo maska, vješto odigrana uloga, a iza nje nema
stuba – tada sve puca.
Zato, ako želimo znati šta su pravi
odnosi, moramo se pitati: da li gledamo očima – ili vidimo srcem?
