SAMOĆA – ČUVAR INDIVIDUALITETA

U današnje vrijeme, samoća više nije bijeg, niti znak otuđenja – ona postaje sušta potreba. Skoro aristokratski izraz duhovne zrelosti. Jer, samo u samoći ličnost počinje da diše punim plućima. Samo tada možemo čuti muziku duše, utonuti u dobru knjigu kao u tiho svetilište, prepustiti se dugim, sporim šetnjama koje nas vraćaju sebi.

Kultura mase ne poznaje ni osobenost, ni dubinu. Gomila ne priznaje ni tišinu, ni kvalitet. Ona voli uniformnost, propisane stavove i mišljenja, centralizovane ideale. Uvijek nudi sigurnost brojeva, ali na štetu suštine. Svaki pojedinac koji ne pripada tom obrascu, koji ne pristaje da se stopi s većinom, biva sumnjiv. Masa je nenaklonjena onima koji joj se ne podvrgavaju, jer individua je ogledalo koje pokazuje koliko je gomila isprazna.

Pa ipak, svi smo osjetili kako nas prisustvo gomile promijeni. Mirni ljudi odjednom gube svoju ravnotežu. Oni koji inače šire blagost, postaju razdraženi, čak i grubi. I kada ih upitamo zašto su takvi bili, često ne znaju odgovor. "Ponijela me atmosfera", kažu. Ali uistinu, to nije atmosfera, već energetski vrtlog – nizak, težak, vibraciono zbijen prostor u kojem nestaje osjećaj sebe.

Što je društvo manje, prisnije, to je toplije, istinskije. U jednom čovjeku, ako mu priđemo iz srca, može se otkriti više nego u hiljadama koje samo prolazimo pogledom.

Samoća je zato čuvar individualiteta. Biti svoj, ostati vjeran sopstvenom putu, uprkos popularnim mišljenjima, trendovima, institucionalnim istinama, znak je unutrašnje snage. Zastupati ono što se osjeća kao istina, a ne ono što je "odobreno", čin je samopoštovanja. Povući se u sebe, ne kao bjekstvo, nego kao povratak kući. Ograditi svoj duhovni prostor od buke niskih vibracija, i izgraditi unutrašnji hram tišine.

Samo onaj koji pripada sebi, može pripadati i drugima na istinit način.

Čo­vjek na­u­čen da za­ra­nja u sop­stve­ne du­bi­ne i vi­si­ne, obožavalac ljepote samospoznavanja, na­ći će u sva­kom su­sre­tu sa sa­mim sobom nešto drugo, ne­što no­vo, ne­što od ono­ga o čemu mi­sti­ci svih religija već vjekovima govore. Jer čo­vjek je u najdubljim, najskro­vi­ti­jim mjestima svoje božanske biti, sa­zdan sav od iznenađe­nja poput one fa­sa­de katedrale u Ru­a­nu, ko­ju je Klod Mone sli­kao kao za­ča­ran – i u ra­nu zoru, i u pod­ne, i u su­to­ne, jer je pod raz­li­či­tom svje­tlo­šću uvi­jek bi­la drugačija, kao što se i sam čovjek mi­je­nja za­vi­sno od svijetla mi­sli ko­ji­ma se posmatra.

Bogatsvo tog unutrašnjeg prostora nije znak relativizma ni zbunjenosti, već dokaz beskrajne složenosti čovjekove prirode. Naša unutrašnjost je riznica, a svako novo sjedenje u tišini, svaka kontemplacija, otvara novo njeno krilo. Ipak, često se od toga odričemo, bježeći u spoljašnje ideologije, institucije, u trku za imovinom, slavom, priznanjem. U toj jurnjavi postajemo gladni sebe, prazni, tuđi sopstvenoj božanskoj suštini.

A ta`suština nije udaljena. Ona nije zaboravljena. Ona nas čeka.

Čeka u samoći.

Tamo gdje tišina ne znači odsustvo, već prisustvo, dublje od svih riječi. Tamo gdje svaki dah postaje molitva. Gdje više ne tražimo da budemo neko, već samo da budemo. Da budemo jedno s Onim što u nama diše, što nas poznaje bolje nego mi sami sebe.

U tom prostoru, čovjek više nije protiv gomile. Niti za. On jednostavno Jeste. I tada gomila više nema moć. Jer tada hodamo kroz svijet kao neko ko zna: sve što je istinsko dolazi iznutra.

Iz srca koje ćuti, ali sve govori.

Iz samosti koja nije praznina, već prostor pun svjetlosti.

Iz tišine koja ne traži potvrdu, jer zna da je vrijedna sama po sebi.