Postoji istina koju ti drugi govore, i ona koju ti sam u sebi osjetiš. Prva može da zavara, da zavisi od vremena, običaja, učenja i riječi. Druga – ne mijenja se. Ne treba joj dokaz, potvrda, niti saglasnost svijeta. Ti znaš da je istina, jer kad je osjetiš – duša ti se umiri.
Unutrašnja istina nije ono što misliš, već ono što jesi. Iako djeluje kao glas koji ti nešto šapuće, to si zapravo ti – bez maske, bez straha, bez želje da budeš ono što nijesi. Nije uvijek prijatna, ali je uvijek oslobađajuća.
Ona ne viče. Ne ubjeđuje. Ne nadglasava druge. Samo mirno postoji, duboko u tebi, kao kompas koji se ne okreće po vjetru, već pokazuje pravo, makar cijeli svijet išao suprotnim smjerom.
Doći do te istine znači početi život iznutra. Početi govoriti ono što osjećaš, ne ono što se očekuje. Znači biti spreman da razočaraš druge – ali da ne iznevjeriš sebe. Da izgubiš ponešto što je lažno, da bi dobio ono što je tvoje.
Unutrašnja orjentacija istinom nije jednostavna. Jer traži hrabrost da pogledaš sebe bez ukrasa. Da priznaš gdje si lagao sebe, da vidiš gdje si se skrivao, gdje si znao istinu, ali si je zatrpao kompromisima. I opet, ta unutrašnja istina ne osuđuje. Samo postoji i čeka da je pogledaš. Kad to učiniš – promjena je već počela.
Živjeti po toj istini ne
znači uvijek biti u pravu, ali znači biti u miru. Ne znači imati savršen put,
ali znači imati pravi smjer. Jer sve što nije iznutra – jednom se sruši. A ono
što dolazi iz tvoje tišine, iz tvoje unutrašnje orjentacije – ostaje, jer je
tvoje.
I nema boljeg puta od onog na kojem se srećeš sa sobom.
