Usled mnogo hladne zime i ogromnog snijega koji je prekrio planine i šume, čopor vukova je zapao u nevolju zbog nestašice hrane. Stari vuk, vođa čopora, umirivao je ostale vukove, hrabreći ih da izdrže. Učio ih je da je dostojanstvo važnije od trenutne gladi, da vuk ne smije izgubiti ono što ga čini vukom – slobodu i čast.
Ali
jedan mladi vuk nije mogao da trpi glad. Napustio je čopor i otišao u grad,
među ljude, u potrazi za hranom. Ljudi su ga ubrzo uhvatili, dresirali, hranili
i zatvorili u boks. U početku je osjećao stid, nelagodu, ali vremenom, naviknut
na svakodnevnu sigurnost i pun trbuh, mladi vuk je zaboravio svoju pravu
prirodu. Predao se lagodnom osjećanju bezbrižnosti i sitosti. Čak je počeo da
ide u lov zajedno s ljudima, postavši njihov pokorni pratilac.
Sve do
jednog dana, kada je u šumi jedan od lovaca ustrijelio starog vuka. Mladi vuk
je, kao dresirani sluga, potrčao da svom gospodaru donese plijen. Međutim, kada
se približio, prepoznao je starog vuka – svoga nekadašnjeg vođu, prijatelja i
učitelja.
Stao je,
kao ukopan, obuzet stidom.
Umirući, stari vuk mu reče tihim glasom, ali jasnim kao zvono:
„Proživio
sam svoj život kao častan vuk.
Lovio sam u šumi, dijelio plijen sa svojim drugovima, disao slobodu i nosio
svoje gladne dane kao ponosne rane.
Zato umirem srećan.
A ti ćeš proživjeti svoj život u sramu, usamljen u svijetu kome ne pripadaš,
jer si se odrekao slobode i časti da bi napunio trbuh.
Postao si nedostojan.
Gdje god da odeš, svi će se prema tebi odnositi s prezirom.
I tada ćeš shvatiti – glad dođe i prođe,
ali kad jednom izgubiš dostojanstvo,
nikada ga više nećeš povratiti.“
Stari
vuk je zatvorio oči, a vjetar je odnio njegove posljednje riječi kao šapat kroz
šumu.
I
zato, čuvaj to što ti je dato rođenjem.
Čuvaj divljinu u grudima, onu iskru koja ne trguje ni za šta na svijetu.
Neka ti glad ne zamagli oči, niti hladnoća slomi korak.
Jer nijedna sigurnost, nijedan kavez, nijedna pohvala ili priznanje,
ne vrijede onoliko koliko vrijedi osjećaj da si slobodan.
Da si svoj.
I kad
dođe vrijeme posljednjeg daha,
neka ti srce bude lagano kao pero,
a oči bistre kao voda planinskog izvora,
znajući da nijesi prodao ono što je bilo tvoje najsvetije pravo –
da živiš i umreš kao onaj koji jeste.
