U mnogim duhovnim tradicijama, hrišćnstva, joge do zen budizma, često se spominje ideja da treba ići ka potpunom neželjenju, odnosno prestanku svih želja. Međutim, ovo nije poziv na pasivnost, niti na eliminaciju svih želja kroz silu ili odricanje, već poziv na oslobađanje uma od okova materijalnih težnji i privremenih želja koje ometaju unutrašnji mir i ravnotežu.
Pitanje koje se nameće je: zašto je
neželjenje, posebno ako govorimo o željama koje nas drže u beskonačnom ciklusu
želje i nesanice, ključno za postizanje duhovnog uzdizanja? Odgovor leži u
shvatanju da se naša prava priroda, ona duhovna, nalazi daleko izvan svih tih
privremenih težnji. U stanju neželjenja, dolazi do prepoznavanja da je u nama
već sve što nam je zaista potrebno.
Neželjenje kao stanje probuđene
svijesti
U trenutku kada "ugasimo"
svoje želje – ne nasilno, već sa spoznajom – dolazimo do stanja u kojem se više
ne identifikujemo sa spoljnim, materijalnim stvarima ili trenutnim željama. Ovo
nije stanje depresije ili apatičnosti. Naprotiv, ovo je trenutak kada otkrivamo
unutrašnju moć i bogatstvo. U tom trenutku, svijest koja je do tada bila
okupirana spoljnim željama, postaje jasno središte mira i stabilnosti.
Ono što nam je obično nedostupno u
svakodnevnim trenucima, sada postaje očigledno: unutrašnja, neizmjerna
božanska riznica. Mir, ljubav, svjetlost, sve ovo postaje prisutno u svakom
trenutku. Naš um više nije zarobljen traženjem i posjedovanjem, jer shvatamo da
je sve što je zai6sta važno već u nama. Ovaj proces oslobađanja 6omogućava nam da
zaista doživimo bogatstvo života, a ne kroz stvari koje posjedujemo, već kroz
to što postajemo.
Razvijanje svijesti kroz nenasilno
neželjenje
Put ka neželjenju ne mora biti
mučan. Ne radi se o tome da treba da odbacimo sve što želimo, već da prepoznamo
pravu prirodu tih želja. Želje koje se temelje na egoističnim potrebama ili
socijalnim normama jednostavno gube na snazi u trenutku kada postanemo svjesni
svog unutrašnjeg bogatstva. To ne znači da postajemo ravnodušni prema svijetu,
već da djelujemo iz stanja potpuno otvorenog srca, koje nije vezano za
očekivanja, nego za jednostavno postojanje u sadašnjem trenutku.
Sposobnost da budemo sada, da budemo
“tu”
Kada želje nestanu, mi ostajemo
potpuno prisutni, svjesni svakog trenutka, svake misli, svakog daha. U tom
stanju, ne postoji ništa što bi nas moglo poremetiti. Svijet postaje mjesto u
kojem smo potpuno uronjeni, ali ne vezani. Mi se ne vezujemo za rezultate, jer
znamo da će ti rezultati biti uvijek prolazni, dok je unutrašnja sreća vječna.
Zato sve duhovne prakse govore o
tome da treba postepeno učiti da smanjujemo svoje želje, a ne da ih suzbijamo
silom. Naša priroda je takva da kada oslobodimo um od želja koje ga koče, postajemo
otvoreni za ono što je već tu – božansku svjetlost, ljubav i snagu koja čeka da
bude prepoznata i iskorišćena.
