Postoji trenutak u životu čovjeka kada sve poznato postane nemoćno pred nepoznatim. Kada ljekovi ne djeluju, kada riječi gube snagu, kada razum zadrhti, tada se duša, ogoljena i istinita, okreće onome što nije moguće izmjeriti, ali se može osjetiti: molitvi. Taj čin, tih i ponizan, kao šapat nečega drevnog u čovjeku, stoljećima je bio most između nemoći i nade. A ima i onih koji su tom šapatu svjedočili ne samo srcem, već i naukom, poput Aleksisa Karela.
Aleksis Karel francuski ljekar i
dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, bio je poznat ne samo po svojim
doprinosima hirurgiji i transplantaciji krvnih sudova, već i po svom
interesovanju za duhovne i "nevidljive" aspekte ljudskog bića,
posebno moć molitve. U knjizi Čovjek, kao nepoznanica, on ozbiljno
razmatra molitvu ne samo kao religiozni čin, već i kao psihofiziološku snagu.
Zanimljivo je što je on kao naučnik bio veoma skeptičan prema svemu što nije empirijski dokazivo, ali je upravo kroz direktno iskustvo postao neko ko se zalagao da nauka proširi granice i uključi duhovno, posebno molitvu, kao stvarnu snagu.
Prisustvovao je, kako sam piše,
ozdravljenju žene s terminalnom kancerogenom ranom tokom hodočašća u Lurd. Nije
to bio trenutak fanatizma, već kriza naučnog duha: pred očima naučnika, ljekara,
bolest je uzmicala bez jasnog uzroka. Umjesto da baci kamen sumnje, Karel je
odlučio da proširi pogled, ne da vjeruje slijepo, već da traži dublje.
Za njega, molitva nije bila samo
religijski ritual, već snaga koja ulazi u dinamiku tijela i psihe. Govorio je
da se, moleći, čovjek mijenja, ne samo emotivno, već fiziološki. Srce se
smiruje, disanje usporava, napetost popušta, a iznutra se javlja prostor za
nešto novo, čistije. On je smatrao da je duhovni akt, poput molitve, možda
najefikasniji lijek koji medicina ne može propisati, jer dolazi iznutra, a
dotiče ono najdublje: sam životni kod.
Ipak, Karel nije govorio samo o
ličnoj molitvi. Bio je uvjeren da molitva za drugoga - iskrena, saosjećajna,
predana - ima snagu da prodre do tog drugog, bez obzira gdje se nalazi. Nije to
mistika, već prostor koji nauka još nije u stanju objasniti, ali kojem, ako je
poštena, ne smije zatvoriti vrata. On je upravo to i učinio - otvorio vrata.
Na Istoku, slična razmišljanja
postoje vijekovima. Ajurveda, joga i vedska filozofija govore o pranama, o
energijama koje se šalju kroz misao, riječ i dah. U molitvi postoji vibracija -
kaže se da svaka riječ, ako je prožeta bhavom (unutrašnjim osjećanjem), stvara
odjek u suptilnim slojevima bića. Molitva nije moljakanje, nije trgovina s
Bogom, već izlazak iz sebe i povezivanje sa univerzalnim.
U svijetu, danas, gdje se sve više
govori o holističkom pristupu zdravlju, gdje i medicina sve češće uzima u obzir
psihosomatske faktore, molitva dolazi kao most između čovjeka i njegove duše.
Ona ne poništava medicinu, ona je nadopunjuje. Gdje se završi moć ljekara,
počinje moć poniznosti i vjere.
I možda upravo u tome leži najdublji
smisao molitve - ne samo u ishodu, već u stavu. Jer čovjek koji se moli, više
nije sam. A kad nije sam, onda više i nije nemoćan.
Molitva, karma i duhovna evolucija:
tiho predenje nevidljive niti
Ako je molitva most između čovjeka i
božanskog, onda su karma i dharma putevi kojima se hoda prema tom mostu - često
nesvjesno, posrćući, ali uvijek sa dubljim smislom. U duhovnom učenju, ništa
nije nasumično: ni bolest, ni zdravlje, ni molitva, ni tišina. Sve su to niti
jedne te iste tkanine - života koji se razvija kroz iskustvo, sve dok se ne
pročisti do svjetlosti.
Karma, ta riječ koja se često
pogrešno tumači kao kazna, u suštini je zakon uzroka i posljedice, zapis naših
misli, djela i osjećanja koji nas oblikuju. Molitva, kada je iskrena i čista,
može postati sila koja mijenja tok karme. Ne magično, ne brišući ono što mora
da se proživi, već otvarajući srce, ublažavajući udarce i, što je još važnije,
mijenjajući osobu koja prolazi kroz karmičku oluju.
U indijskoj filozofiji kaže se: „Karma
se ne može izbjeći, ali se može pročistiti.“ A molitva je jedno od
najmoćnijih sredstava tog pročišćenja. U trenutku kada čovjek prestane da se
moli za spas od patnje, a počne da se moli za snagu da je iznese, tada se
mijenja kvalitet svijesti. Tad molitva više nije pokušaj da se izbjegne karma,
već da se kroz nju dostojanstveno prođe - i upravo u tome leži duhovna
evolucija.
Dharma, sa druge strane, jeste put
duše, njena unutrašnja istina, ono zbog čega se rađamo. Molitva ne samo da
iscjeljuje, već i razotkriva dharmu. U tišini molitve, čovjek počinje da
prepoznaje sebe ne kao skup slučajnosti, već kao svjesno biće koje ima zadatak,
svrhu i smjer. Neko, recimo, rodi dijete sa posebnim 2potrebama. Taj čin, na
spoljašnjem nivou, može izgledati kao težak karmički udes, ali, s duhovnog
stanovišta, to može biti izraz višeg plana - da se kroz brigu, predanost i
žrtvu uzdignu svi uključeni.
Molitva tu postaje alat i lijek, ali
i učitelj. Kroz nju roditelj ne traži „zašto meni“, već počinje da vidi „zašto
baš meni“. Počinje da naslućuje da možda baš njegovo srce ima snagu da otvori
vrata milosti. U tom smislu, dijete s izazovima nije teret, već duša koja nosi
dar za porodicu, dar koji se ne vidi očima, ali se osjeti u dubini života.
A onaj koji moli, bilo za sebe, bilo
za drugog, polako izlazi iz sopstvene
zatvorenosti. To je ključni korak duhovnog rasta: prestati vrtjeti svoj mali
krug i zakoračiti u prostor zajedništva. Molitva za drugoga nije tek
sentimentalni gest - to je prepoznavanje zajedničkog izvora, istine da „ti nijesi
ti, i ja nisam ja, već smo jedno u Onome Koji Jeste“.
Duhovni razvoj se ne dešava skokom,
već poput otvaranja cvijeta, polako i nečujno. Molitva je sunce tog otvaranja.
I kad se molimo, ne činimo to da nas Bog čuje, već da mi čujemo Njega. Jer
Njegov glas je uvijek tu, ali je često prigušen bukom sopstvenog ega. Molitva
ga razmakne.
Zato, kad molimo, ne tražimo uvijek
da nam se promijeni sudbina. već da se mi promijenimo. Tada prestaje borba sa
karmom, i počinje uspon kroz nju. A iz tog uspona rađa se novi čovjek – ne bolji u očima svijeta, već bliži sebi, bliži izvoru.
