Istinsko poštovanje ne može se zaslužiti spoljašnjim izgledom, titulama, markiranom odjećom, ni količinom novca na računu. Ono ne dolazi iz divljenja nečijoj spoljašnosti, već iz susreta sa nečim dubljim, suštinskim, nevidljivim oku, ali ne i duhu.
Ne
poštuješ čovjeka zbog boje njegovih očiju ili kose, niti zbog ljepote lica i
proporcija tijela. Ne poštuješ ga zato što se zna obući, što nosi odjeću sa
zvučnim potpisima modnih kuća, niti zato što može da se pohvali akademskim
titulama ili prestižnim položajima. To može izazvati površnu fascinaciju,
trenutni interes, ali ne i poštovanje.
Pravo
poštovanje se rađa u susretu sa nečijom suštinom. Poštuješ čovjeka zbog načina
na koji živi svoj život. Zbog vizije koju ima, smisla koji unosi u
svakodnevicu. Poštuješ ga kada vidiš da su njegovi postupci u skladu sa
vrijednostima, kada znaš da se možeš osloniti na njegovu riječ. Kada vidiš da
se odnosi prema drugima sa dostojanstvom, pažnjom i iskrenošću, bez potrebe da
ikoga potcijeni da bi sebe uzdigao.
Poštuješ
ga i onda kada ćuti - jer i tada njegovo prisustvo nosi mir i dubinu. Kada se
ne nameće, a ipak ostavlja trag. Kada ne traži pažnju, a osvaja tiho, snagom
duha.
Postoji
jedan oblik ljepote koji ne stari i ne blijedi - ljepota unutrašnjeg svijeta.
To je ona tiha, neupadljiva moć prisustva koju čovjek ni ne pokušava pokazati,
ali ona prosto zrači iz njega. To je onaj osjećaj koji ostaje kada neko ode, a
ti osjetiš da si, makar i kratko, bio u blizini nečeg plemenitog. Takav čovjek
ne zna da je poseban - i upravo zato jeste.
S
druge strane, kada izostane ta unutrašnja snaga, kada čovjek živi neskladno,
kada se ponaša s prezirom, nadmenošću ili praznim egoizmom - tada se prirodno
javlja distanca. Počinješ da postavljaš granicu. Udaljavaš se ne iz
netrpeljivosti, već iz potrebe da zaštitiš svoj prostor, svoju mirnoću, svoje
dostojanstvo. Ne puštaš sve u svoj život - ne zato što si isključiv, već zato
što znaš da ne treba svaki odnos njegovati, niti svako prisustvo zadržavati.
Poštovanje,
u svojoj najdubljoj formi, dolazi iz prepoznavanja. Iz onog tihog „znam
ko si“ koje se ne izgovara, već osjeća. To je priznanje nečije duše, časti,
tišine koja ima težinu. Ono nije ni sud, ni procjena, već odraz tvojih
vrijednosti. Jer poštujući nekoga istinski - ti zapravo poštuješ ono što je
plemenito u tebi samome.
