Živimo u vremenu u kojem vrijednosti ne propadaju bučno, već tiho, gotovo nečujno - dok se smjenjuju emisije, reklame, površne parole i lažne veličine. U vremenu u kojem kultura, umjesto da podiže čovjeka ka višem, sve češće ga vuče ka nižem - ka senzaciji, plitkoći, površnosti. Nazvati kič kulturom, a šund politikom, danas je postalo pravilo, ne izuzetak.
Društvo
se ne mjeri po visini spomenika koje podiže, već po dubini vrijednosti koje živi.
A šta danas živimo? Vrijeme u kojem se više cijeni sposobnost „snalaženja“ nego
pošten rad. Vrijeme u kojem se makijavelistički pristup - cilj opravdava
sredstvo - ne osuđuje, već nagrađuje.
Religijske
organizacije, koje bi morale biti svjetionici etike, često postaju bastioni
ideologije, nasilja i političkih poruka. Umjesto da liječe duše, one usijavaju
glave. Umjesto da šire ljubav, sade strah. Umjesto da spajaju ljude, dijele ih.
Sve u ime Boga, a daleko od božanskog.
I
umjesto da univerzalne vrijednosti - istina, saosjećanje, pravednost - budu
oslonac društva, one postaju teret koji je „naivan“, „nepraktičan“ ili
„neprofitabilan“. A onaj ko ih se i dalje drži, sve češće biva ismijan,
marginalizovan ili prozvan „nesavremenim“.
Ali
zar savremenost znači i moralnu kapitulaciju? Zar napredak znači gubitak duše?
Zar se mora birati između duhovnog i funkcionalnog?
Ne
mora. I ne smije.
Zato, svako od nas treba da stane pred ogledalo. Ne ono koje ispravlja bore,
već ono koje pokazuje savijene kičme. Da se zapitamo - ne kakvi smo postali,
već kakvi pristajemo da budemo.
Jer u
vremenu sveopšteg pada, svaki pokušaj uzdizanja, makar u riječi, čin je
otpora. I podsjetnik da postoji drugo, dublje, svjetlije lice svijeta. Samo ga
treba iznova otkriti.
Kultura koja ne uzdiže
Kultura
bi morala biti ono što oplemjenjuje duh, uzdiže čovjeka, budi misao, širi vidike
i nadahnjuje srce. Ona bi trebalo da bude most između svakodnevice i ideala,
prostor u kojem se čovjek susreće sa sobom - dublje, iskrenije, smirenije.
A šta
danas najčešće nazivamo kulturom?
Zabavu
bez dubine, umjetnost bez duše, glasne parole bez smisla. Kultura je postala
potrošna roba, sadržaj za algoritme, a ne za dušu. Sve što se ne uklapa u trend
ili se ne „prodaje“, sklanja se sa scene. Umjesto da kultura oblikuje društvo,
ona mu sada udovoljava - spušta se do najnižeg zajedničkog imenioca.
Kič se
prodaje kao estetika, šund kao stil života. Iza kulisa "popularne
kulture", često stoji ideološki aparat koji pažljivo bira šta će ljudima
biti „blisko“, „prihvatljivo“, „zabavno“. Tihi oblik dresure, zamaskiran u
muziku, emisije, predstave.
A šta
je izostalo? Istina. Ljepota. Pitanja. Traganje. Iznutra.
Kultura
je nekada bila oruđe duhovnog razvoja. Danas je često sredstvo duhovnog
zatupljivanja. Ne zato što nema velikih stvaralaca - nego zato što ih sistem
ignoriše, publika prečesto preskoči, a mediji zaborave.
Ali,
kultura još uvijek ima snagu. Samo je pitanje: kome služi? Čovjeku koji traži
više od života, ili tržištu koje traži više od profita?
Jer
dok god postoji i jedan čovjek koji traži dubinu - prava kultura ima smisla. A
upravo zbog takvih, mora se pisati, stvarati, govoriti. Ne zbog mase. Nego zbog
istine.
Kad religija postane oružje
Religija
bi trebalo da bude prostor duhovne tišine, topline, sabranosti i oprosta.
Mjesto gdje čovjek ne gleda u nebo s mržnjom, nego sa čežnjom. Gdje ne traži
neprijatelja, nego bratstvo.
Ali,
kad religija postane politički alat, ona prestaje da bude put, i postaje -sredstvo. Prestaje da liječi, i počinje da dijeli. Prestaje da podiže čovjeka, i počinje da ruši čovječanstvo.
Zloupotrijebljena
religija je najopasniji oblik nasilja. Jer ona ne ubija mačem, već „u ime
svetog“. Ne opravdava mržnju riječima, nego svetim knjigama. Ne širi ljubav,
nego „svetu obavezu“ da se drugome uskrati pravo na postojanje, mišljenje,
vjerovanje.
Tamo
gdje se vjera svede na etiketu, a duhovnost na ritual bez svijesti, tu više
nema Boga. Samo forma, prazna i hladna, ali opasno moćna. Jer prazna forma
traži popunu. I tada dolazi ideologija, dolazi manipulacija, dolazi kontrola. I
narod, često nesvjestan, misli da s6luži Bogu, dok zapravo služi sistemu.
Zato
je istinski vjernik uvijek slobodan. On ne mrzi u ime Boga. Ne sudi u ime
Svetog. Ne vlada nad drugima „božanskim autoritetom“. On služi tiho, i ljubi
sve.
Jer
ako religija ne stvara svetost u srcu, nego neprijatelje izvan čovjeka, to
nije religija. To je duhovna izdaja.
