Živimo u vremenu gdje je najskuplje ono što najmanje vrijedi, a ono što vrijedi, često je prećutano, ismijano ili izgubljeno u buci trivijalnosti. Vrijednosti su skinute s pijedestala i zamijenjene vještinama snalaženja, preživljavanja, prilagođavanja „tokovima“. Onaj koji govori istinu, često biva proglašen za naivnog. Onaj koji traži smisao, za čudaka. Onaj koji drži riječ, za slabog igrača u „ozbiljnom svijetu“.
U
takvom vremenu, kultura bez korijena i religija bez duhovnosti postaju dva
kraja iste praznine, ukrasi jednog društva koje je izgubilo orijentir. A ono
što se zvalo savjest, sad se zove slabost. Empatija - slabost. Dostojanstvo - neisplativa opcija.
Ali, u svakom vremenu, pa i ovom, ima ljudi koji ne pristaju.
Ima
onih koji ne nose istinu kao transparent, već kao tišinu u grudima. Koji ne
čekaju da sistem postane pravedan, već da sami budu svIjetlo u svom krugu. Onima
koji razumiju da nije važno kakav je svijet, nego kakvi smo mi dok prolazimo
kroz njega.
To su
ljudi koji grade tiho, bez reflektora. I njihovo prisustvo je poput zraka sunca
kroz zamagljen prozor. Diskretno, ali neumoljivo. I samo oni znaju koliko
hrabrosti treba da se u svijetu bez vrijednosti, ostane vrijedan.
Takvi
ljudi ne mijenjaju svijet odmah. Ali podsjećaju da svijet nije zauvijek
izgubljen. Dokle god postoji jedan čovjek koji živi po savjesti, postoji nada
da će se svijet ponovo probuditi.
I
upravo to je temelj: da ne pristaneš. Da ne prodaš dušu za komfor, ni istinu za
šapat odobravanja. Da ostaneš svoj, čak i kad je to sve što imaš. Jer to „sve“
je zapravo najviše.