субота, 16. април 2016.

NAUKA I MISTICIZAM

 

Bog i Fizika: Traganje za Kosmičkom Istinom

Fizika, kao temelj prirodnih nauka, ima dominantan uticaj na sve aspekte ljudskog društva. Fizičari nerijetko s visine gledaju na ostale naučne discipline, pa se često pozivaju na slavnu rečenicu nobelovca Radeforda: „Cijela nauka se može podijeliti na fiziku – i na skupljanje maraka.“

Časopis Svijet fizike je 1999. godine sproveo anketu među vodećim svjetskim fizičarima s ciljem da se identifikuju najveći umovi u istoriji ove nauke. Na vrhu liste ubjedljivo se našao Albert Ajnštajn, a za njim su slijedili Njutn, Maksvel, Bor, Openhajmer, Hajzenberg, Galilej...

Poznato je da je Ajnštajn bio spinozist, nadahnut filozofijom Šopenhauera. Nije vjerovao u institucionalnu religiju, ali je posjedovao ono što je sam nazivao „kosmičko religiozno osjećanje“. Vjerovao je da nauka i religija moraju sarađivati, jer samo zajedno mogu doprijeti do konačne istine. Govorio je: „Nauka bez religije je hroma, a religija bez nauke slijepa.“

U odgovoru njujorškom rabinu Herbertu Goldštajnu 1929. godine, koji ga je upitao: „Vjerujete li 2u Boga?“, Ajnštajn je odgovorio: „Vjerujem u Spinozinog Boga, koji se otkriva u harmoničnom uređenju svega postojećeg, a ne u Boga koji se bavi sudbinama i djelima ljudi.“

Spinoza je vjerovao da su Bog i priroda jedno te isto, biće koje djeluje po zakonima nužnosti. Bog je, prema njemu, neograničen, vječan, samospoznat i neshvatljiv kroz antropomorfne osobine koje mu religije pripisuju.

Ajnštajn, poput mnogih drugih velikih fizičara, naslućivao je postojanje Stvoritelja – sveprožimajuće Inteligencije iz koje sve proističe.

Isak Njutn, jedan od osnivača moderne fizike, strastveno je proučavao Bibliju i vjerovao da su njene riječi jednako istinite kao i matematičke jednačine. O Bogu je rekao: „Svevišnji Bog je Biće vječno, beskrajno, apsolutno savršeno.“

Teorije kretanja, kvantna teorija, teorija relativiteta, ujedinjene teorije polja – sve ove revolucionarne ideje promijenile su način na koji posmatramo svemir. No, nijedna nije dala konačan odgovor na suštinsko pitanje: iz čega ili iz koga sve proističe? Ko ili šta je Kosmički Zakonodavac?

Fizičari, iako poniru duboko u zakone svemira, ne odbacuju ideju o Bogu. Naprotiv, mnogi je prihvataju – samo na svoj način. Nikola Tesla, primjerice, rekao je: „Postoji u vasioni neko jezgro odakle dobijamo svu snagu, sva nadahnuća... Kada mu pokušavam dati materijalni oblik, to je SVJETLOST, a kada duhovni – to je LJEPOTA i SAMILO2ST.“

Ono što naučnici često samo naslućuju, mistici tvrde da su spoznali.

Indijski rišiji, u stanju duboke meditacije, tvrdili su da su stopili svoju svijest s Kosmičkom Sviješću. Spoznali su zakone univerzuma ne analizom, već unutrašnjim doživljajem – kroz mistično iskustvo koje prevazilazi granice intelekta. To znanje, zbog opasnosti zloupotrebe, prvobitno se prenosilo usmenim putem, da bi kasnije bilo zapisano u alegorijskom obliku – u Vedama, Upanišadama i drugim svetim tekstovima.

Zanimljivo je da su mnoga naučna otkrića, naročito u kvantnoj fizici, potvrdila ono što su mistici znali hiljadama godina ranije. Robert Openhajmer je primijetio: „Pojmovi koji osvjetljavaju otkrića u atomskoj fizici nijesu potpuno novi – oni su poznati u budističkoj i hinduističkoj misli. Otkrića fizike su, zapravo, potvrda stare mudrosti.“

Fritjof Kapra, fizičar i autor knjige Tao fizike, sjajno je prikazao kako su principi moderne fizike i istočnjačkog misticizma zapanjujuće slični. Knjiga je postala obavezan udžbenik na mnogim fakultetima.

No, fizika još uvijek nije stigla „tamo“ gdje su mistici već odavno zakoračili. Ona je ostala zatvorena u granicama intelekta, dok je mistika transcendirala razum i dosegla direktno iskustvo – Bogosvijest. Mistici, bez obzira na religijsku pripadnost, znanje ne crpe iz logike, već iz unutrašnjeg doživljaja jedinstva sa Sveobuhvatnim.

O tome govori i D. T. Suzuki, utemeljitelj zen budizma na Zapadu:
„Lično iskustvo je temelj budističke filozofije. U tom smislu, budizam je radikalni empirizam – učenje zasnovano na neposrednom doživljaju.“

Psihologija to potvrđuje. Vilijam Džejms, otac američke psihologije, piše:
„Naša racionalna svijest tek je jedan od oblika svijesti. I svuda oko nje, iza najtanjeg zastora, leže potencijalni oblici svjesnosti – potpuno drugačiji.“

Zato se Bog, u konačnici, ne može dokučiti intelektom. Potreban je drugačiji instrument: čista, tiha, sabrana svijest. A ona se otvara introspekcijom, pročišćenjem, unutrašnjim poniranjem.

Ili, kako to lijepo kaže K. G. Jung: „ Bog je očito psihička, a ne fizička činjenica, to jest on je samo psihički, ali ne i fizički spoznatljiv”.