ISTINA KAO UNUTRAŠNJA ORJENTACIJA

Postoji istina koju ti drugi govore, i ona koju ti sam u sebi osjetiš. Prva može da zavara, da zavisi od vremena, običaja, učenja i riječi. Druga – ne mijenja se. Ne treba joj dokaz, potvrda, niti saglasnost svijeta. Ti znaš da je istina, jer kad je osjetiš – duša ti se umiri. 

Unutrašnja istina nije ono što misliš, već ono što jesi. Iako djeluje kao glas koji ti nešto šapuće, to si zapravo ti – bez maske, bez straha, bez želje da budeš ono što nijesi. Nije uvijek prijatna, ali je uvijek oslobađajuća. 

Ona ne viče. Ne ubjeđuje. Ne nadglasava druge. Samo mirno postoji, duboko u tebi, kao kompas koji se ne okreće po vjetru, već pokazuje pravo, makar cijeli svijet išao suprotnim smjerom. 

Doći do te istine znači početi život iznutra. Početi govoriti ono što osjećaš, ne ono što se očekuje. Znači biti spreman da razočaraš druge – ali da ne iznevjeriš sebe. Da izgubiš ponešto što je lažno, da bi dobio ono što je tvoje. 

Unutrašnja orjentacija istinom nije jednostavna. Jer traži hrabrost da pogledaš sebe bez ukrasa. Da priznaš gdje si lagao sebe, da vidiš gdje si se skrivao, gdje si znao istinu, ali si je zatrpao kompromisima. I opet, ta unutrašnja istina ne osuđuje. Samo postoji i čeka da je pogledaš. Kad to učiniš – promjena je već počela. 

Živjeti po toj istini ne znači uvijek biti u pravu, ali znači biti u miru. Ne znači imati savršen put, ali znači imati pravi smjer. Jer sve što nije iznutra – jednom se sruši. A ono što dolazi iz tvoje tišine, iz tvoje unutrašnje orjentacije – ostaje, jer je tvoje.

 I nema boljeg puta od onog na kojem se srećeš sa sobom.

PRIČA O DOSTOJANSTVU

Usled mnogo hladne zime i ogromnog snijega koji je prekrio planine i šume, čopor vukova je zapao u nevolju zbog nestašice hrane. Stari vuk, vođa čopora, umirivao je ostale vukove, hrabreći ih da izdrže. Učio ih je da je dostojanstvo važnije od trenutne gladi, da vuk ne smije izgubiti ono što ga čini vukom – slobodu i čast.

Ali jedan mladi vuk nije mogao da trpi glad. Napustio je čopor i otišao u grad, među ljude, u potrazi za hranom. Ljudi su ga ubrzo uhvatili, dresirali, hranili i zatvorili u boks. U početku je osjećao stid, nelagodu, ali vremenom, naviknut na svakodnevnu sigurnost i pun trbuh, mladi vuk je zaboravio svoju pravu prirodu. Predao se lagodnom osjećanju bezbrižnosti i sitosti. Čak je počeo da ide u lov zajedno s ljudima, postavši njihov pokorni pratilac.

Sve do jednog dana, kada je u šumi jedan od lovaca ustrijelio starog vuka. Mladi vuk je, kao dresirani sluga, potrčao da svom gospodaru donese plijen. Međutim, kada se približio, prepoznao je starog vuka – svoga nekadašnjeg vođu, prijatelja i učitelja.

Stao je, kao ukopan, obuzet stidom.
Umirući, stari vuk mu reče tihim glasom, ali jasnim kao zvono:

„Proživio sam svoj život kao častan vuk.
Lovio sam u šumi, dijelio plijen sa svojim drugovima, disao slobodu i nosio svoje gladne dane kao ponosne rane.
Zato umirem srećan.
A ti ćeš proživjeti svoj život u sramu, usamljen u svijetu kome ne pripadaš,
jer si se odrekao slobode i časti da bi napunio trbuh.
Postao si nedostojan.
Gdje god da odeš, svi će se prema tebi odnositi s prezirom.
I tada ćeš shvatiti – glad dođe i prođe,
ali kad jednom izgubiš dostojanstvo,
nikada ga više nećeš povratiti.“

Stari vuk je zatvorio oči, a vjetar je odnio njegove posljednje riječi kao šapat kroz šumu.

I zato, čuvaj to što ti je dato rođenjem.
Čuvaj divljinu u grudima, onu iskru koja ne trguje ni za šta na svijetu.
Neka ti glad ne zamagli oči, niti hladnoća slomi korak.
Jer nijedna sigurnost, nijedan kavez, nijedna pohvala ili priznanje,
ne vrijede onoliko koliko vrijedi osjećaj da si slobodan.
Da si svoj.

I kad dođe vrijeme posljednjeg daha,
neka ti srce bude lagano kao pero,
a oči bistre kao voda planinskog izvora,
znajući da nijesi prodao ono što je bilo tvoje najsvetije pravo –
da živiš i umreš kao onaj koji jeste.