U vremenu u kojem živimo, gotovo da ne postoji stvar - pa ni čovjek - koja nije podložna kupovini ili prodaji. Sve se vrednuje tržišnim jezikom: koliko vrijediš, šta nudiš, šta dobijaš zauzvrat. I u tom kolopletu brojki, ponuda i potražnji, čovjek je zaboravio nešto ključno - svoju unutrašnju vrijednost.
Kundera jednom kaže: „U životu, dragi moj prijatelju, nije riječ o tome da osvojite što je moguće
veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspjeh. Riječ je, prije svega, o tome
da njegujete sopstvene visoke zahtjeve, jer se u njima ogleda mjera vaše lične
vrijednosti.“
U toj jednostavnoj, ali dubokoj rečenici, krije se srž -
čovjek vrijedi onoliko koliko su mu uzvišeni ideali. Onoliko koliko ne pristaje
da proda sebe ispod te unutrašnje cijene.
Ivo Andrić, možda najveći poznavalac naše naravi, rekao je nešto što bi se danas moglo smatrati čak i provokativnim: da može procijeniti čovjekov karakter prema tome koliku ulogu seks igra u njegovom životu - što je ta uloga veća, to je karakter manji. Nije znao zašto je tako, ali ga je iskustvo naučilo da tako jeste.
Možda zato što je ono što je nagon najjače, i najčešće,
mjesto bjekstva. Od sebe. Od praznine. Od osjećaja nedostatnosti.
U svijetu u kojem je sve roba, i tijelo je postalo valuta.
Seks više nije vrhunac emocionalne povezanosti, već dokaz tržišne moći. Broj
osvojenih tijela postao je zamjena za stvarnu bliskost, stvarnu snagu, stvarnu
vrijednost.
Umjesto da se kroz ljubav uzdižemo, mi kroz osvajanja
pokušavamo da potvrdimo da postojimo. I što smo prazniji, to više osvajamo. Jer
se samo u pogledu drugog ogledamo. Samo u dodiru s tuđim tijelom pokušavamo da
potvrdimo da imamo svoje. Samo kroz orgazam doživimo trenutak zaborava - jedini
trenutak kada ego nestane, pa se, na tren, dotaknemo onog što bi mogla biti
sreća.
Ali to nije sreća. To je bijeg.
A bijeg, koliko god trajao, ne mijenja istinu.
U pozadini svega, stoji čovjek izgubljen. Čovjek koji ne
zna ko je. Čovjek koji ne zna čemu da služi, ako ne tržištu. Koji ne zna
kako da voli, ako se ljubav ne kupuje. Koji ne zna šta da ponudi, ako
nije riječ o onom spoljašnjem: tijelu, imetku, statusu.
Takav čovjek se plaši tišine. Jer u tišini, praznina
postaje glasna.
Takav čovjek se plaši povezanosti. Jer ga podsjeća na
sopstvenu nepovezanost.
Takav čovjek se plaši dubine. Jer zna da bi, 6kad bi
zaronio, mogao naići na prazno dno.
A sistem u kojem živimo - taj veliki, nezaustavljivi
mehanizam - upravo takvog čovjeka traži. Praznog, gladnog, ranjivog. Jer se
takvim ljudima najlakše upravlja. Njima je najlakše nešto prodati -
proizvod, iluziju, drugog čovjeka.
Zato se sebičnost proglašava slobodom. Zato se promiskuitet
zove oslobođenjem. Zato se život bez granica reklamira kao hrabrost. A u
stvari, to je samo bijeg. I strah. I pokušaj da se pokrije istina: da
bezunutrašnji čovjek ne zna šta da radi sa2 sobom, pa traži sebe u svemu
drugom.
No, tu i počinje put buđenja.
U trenutku kad čovjek shvati da se ne može izmjeriti onim
što ima, ni onim što osvaja - već onim što jeste. Onim što nosi u sebi.
Onim što nikad ne može ni biti prodato, ni kupljeno, ni procijenjeno - jer pripada
nečemu dubljem od tržišta.
Tu leži vrijednost.
U tome kako voliš.
U tome kako praštaš.
U tome koliko si spreman da uđeš u dubinu - i ostaneš u njoj.
Jer samo tamo gdje nema cjenovnika, ima smisla.
I samo ono što ne može da se proda, ima stvarnu vrijednost.
Unutrašnja tišina i potraga za stvarnim
Najdublje istine, kaže jedna stara istočnjačka misao, ne
čuju se u buci, nego u tišini. I čovjek koji sebi da pravo da bude sam, koji
izdrži poglede bez potvrde, dane bez dodira, noći bez tuđeg daha - taj čovjek
počinje da čuje ono što većina nikada ne čuje: sopstveni glas.
Ali nije to glas ega, ni potreba, ni želja. To je onaj
tanani, jedva čujni šapat duše koji nas podsjeća da nijesmo došli na ovaj
svijet da bismo trošili druge ljude, već da bismo se spoznali kroz njih - i
izvan njih. Da bismo, kroz odnose, otkrili ono što nije prolazno: nježnost,
bliskost, prisan dodir duša.
Ne, nije seks taj koji umanjuje vrijednost - već je to
način na koji ga koristimo. Kada se seks koristi kao potvrda postojanja, kao
način da se popuni unutrašnja rupa, on postaje tek fizička radnja sa duhovnim
troškom. Ali kada je on produžetak ljubavi, spajanje dvoje ljudi koji jedno u
drugome vide odraz Božanskog - tada nije ni bijeg, ni potreba, ni roba. Tada je
svetinja.
I zato je Kundera u pravu - nije stvar u broju. Stvar je u
zahtjevima. Ne prema drugom, nego prema sebi. Kakav odnos želiš? Kakvu
povezanost tražiš? Kakvu ljubav si sposoban da daš, a ne samo da primiš?
U društvu koje sve izokreće, gdje se prefinjenost naziva
slabošću, a razuzdanost snagom, u kojem je požuda proglašena hrabrošću, a
uzdržanost kukavičlukom - biti čovjek sa dubinom, sa uzvišenim mjerilima,
gotovo je čin pobune.
Zato je svaki pokušaj da se sačuva čistoća namjere,
postojanost ideala, vjernost nečemu višem od tržišta - zapravo duhovni čin.
Jer u vremenu hiperpovezanosti, najveća sloboda je znati
biti sam. I u vremenu besramne potrošnje ljudi, najveća svetinja je odbiti da
učestvuješ u tome.
Taj čovjek - onaj koji radije bira usamljenost nego jeftinu
bliskost, koji bira tišinu nad bukom ispraznih razgovora, koji bira spor put
unutrašnje gradnje umjesto brze potvrde spoljnog svijeta - taj čovjek je, htio
to ili ne, već na Putu.
