POZNANSTVO - DRUGARSTVO - PRIJATELJSTVO

POZNANSTVO

Poznanstvo je najtanji konac koji povezuje dvoje ljudi. Dovoljno slab da se prekine bez zvuka, a opet dovoljno snažan da, ako se nečim prehrani, preraste u nešto više. Susret dva pogleda, razmjena nekoliko riječi, zajednička tišina u redu na šalteru ili osmijeh dok se prolazi hodnikom, sve to je početak nečega što možda nikada neće postati.

Poznanik zna tvoje ime, možda i čime se baviš. Možda znaš da voli crnu kafu bez šećera, da ujutru ćuti, da na poruke odgovara kratko. Ali tu se zaustavlja sve. Ne zna tvoju tišinu, niti tvoju bol. Nije mu poznat tvoj smijeh kada se opustiš, ni oči kada o nekome govoriš s ljubavlju. Nijeste se dotakli u onom prostoru gdje čovjek postaje otkriven, a odnos prelazi granicu slučajnosti.

Poznanstva su svuda: u liftu, na poslu, u komšiluku, na društvenim mrežama. Ponekad jedno „kako si?“ više liči na automatsku frazu nego na iskreno pitanje. A nekada se, iz tog istog „kako si?“, rodi začetak nečeg dubljeg, ako postoji zrnce pažnje koje ne žuri.

Poznanstvo je zemlja možda plodna, ali još neorana. Pitanje je da li će uopšte biti posijano. I nije nužno da bude. Nekad tlo ostane netaknuto. A nekad, sasvim nenadano, pokrene lanac događaja koji iz pogleda pređe u rečenicu, iz rečenice u razgovor, iz razgovora u... ono što tek čeka ime.

DRUGARSTVO – TIHA BLIZINA SA GRANICOM

Drugarstvo je, u svom najautentičnijem obliku, odnos ispreplijetan zajedničkim trenucima, uspomenama, humorom i iskustvima, posebno u mladosti. S drugovima se ide na koncerte, izlaske, proslave i pogrebe, s njima se dijeli svakodnevnica, bez obaveze da se otkrivaju najdublje intime. Taj odnos često biva ispunjen spontanošću i neposrednošću, ali sa neizrečenim granicama koje nikada nijesu pređene - granicama koje razdvajaju drugarstvo od prijateljstva.

U drugarstvu postoji bliskost, ali ne i ogoljenost. Postoji povjerenje, ali ne i ona vrsta povjerenja koja nosi sve slojeve bića. Tajne ostaju neizgovorene, ne zato što je nepovjerenje prisutno, već zato što za njih prosto nema mjesta u toj vrsti odnosa. Drugarstvo je, reklo bi se, odnos bez velikih očekivanja, topao, ali ne i razgolićen. S druge strane, prijateljstvo i ljubav traže više, dublji uvid, žrtvu, uzajamnu otvorenost i spremnost da se primi bol drugog, kao svoj.

Kako život ide dalje, ti odnosi, koliko god lijepi bili, počinju da pokazuju svoja ograničenja. Nijesu se razvili u prijateljstva, iako su možda imali dubinu. Nijesu nestali, ali nijesu mogli ni ići dublje. Umjesto da rastu, zadržali su formu, ostali su u okvirima prošlosti, kao tiha veza sa nekim dijelom nas koji više ne traži društvo, već mir.

Vremenom se javi osjećaj osame, ali ne kao praznine, već kao svjesnog izbora. Povlačenje iz odnosa koji više ne hrane dušu, a ostavljanje prostora za duhovnu praksu, prirodu, knjige, tišinu, postaje prirodan put.

Drugarstva ostaju u prošlosti, u vremenu kada su bila savršena za ono što jesmo tada bili. Sada, kada se sretnemo sa tim ljudima, srce prepozna toplinu, ali ne traži više. Nema potrebe za produbljivanjem, jer sve što je trebalo da bude, već je bilo.

Drugarstvo je važna forma odnosa. Ne mora sve postati prijateljstvo. Neke veze postoje da nas prate dio puta, da nas nauče, da podijele radost i mladost, i da nas kasnije puste da idemo svojim putem - tihim, drugačijim, sopstvenim.

PRIJATELJSTVO

Prijateljstvo nije glasno. Ne traži pažnju, ne pokazuje se, ne dokazuje ničim osim svojom tišinom koja grli, svojom prisutnošću koja liječi, svojim razumijevanjem koje se ne mora izgovoriti. Prijateljstvo je prostor u kojem smiješ biti ono što jesi, bez šminke karaktera i bez štita ega.

Prijatelj te ne gleda očima koje traže svrhu, koristi, potvrdu. On ne ulazi u tvoj svijet kao gost, već kao domaći, hodajući po tvojoj duši kao po kući u kojoj se ništa ne pomjera bez ljubavi. Nema pretvaranja, nema maske, nema „moraš“. Tu je i kad ćutiš. I kad si težak sebi. I kad si na ivici svega. Prijatelj ne bježi kad si ranjen, već sjeda pored tvojih rana kao pored svetih mjesta.

Takav odnos ne nastaje lako. Ne gradi se iz sličnosti, već iz dubine. Ne iz zajedničkih hobija, već iz uzajamnog prepoznavanja, kao da su se dvije duše nekada davno srele, pa se sada, među hiljadama ljudi, ponovo prepoznale. Prijatelj je onaj s kojim ne moraš stalno pričati, ali znaš da je tu. Onaj kome se ne moraš javljati svakog dana, ali znaš da misli na tebe kao ti na njega.

Prijateljstvo je rijetkost. Ne zato što ljudi nijesu vrijedni, već zato što je dubina rijetko kome dom. Mnogi se boje ogoljenosti, mnogi odustanu kad naiđu na tvoje tamne sobe, tvoje ćutanje, tvoje slabosti. Prijatelj ne. On ostaje. Ne iz sažaljenja, već iz razumijevanja. Ne zato što mora, već zato što ne zna drugačije.

Ako si u životu imao jednog pravog prijatelja, bio si bogat. Ako si imao dva, bio si izabran. Jer prijatelj nije onaj koji te nasmije, već onaj koji zna kad ti osmijeh nije iskren. Nije onaj koji se s tobom raduje, već onaj koji zna kako ti je kad svi drugi zaborave da pitaju.

Prijateljstvo je svetinja među odnosima. Ne traži objašnjenje, ne traži ugovor. Samo prisutnost. I dušu spremnu da voli bez potrebe da bude voljena nazad, i upravo zato biva voljena najdublje.

UNUTRAŠNJA SLOBODA

Postoji sloboda koja se traži u vanjskom svijetu - kroz posjedovanje, priznanje, ili pak pobijediti sve prepreke koje nas okružuju. Ali, unutrašnja sloboda nije rezultat toga što nam se događa; ona je odgovor na to što se događa unutar nas.

Unutrašnja sloboda nije vezana za bilo koji oblik vanjskog uspjeha, priznanja ili statusa. Nema je u novcu, prestižu, ili izgledu. Ona je smiraj u umu, gdje nije važno što mislimo da nam je potrebno da bismo bili sretni.
Dolazi kad naučimo da budemo zahvalni za ono što imamo, bez potrebe da bilo što posjedujemo. Ona je utišavanje svega onog što vrišti, traži, žudi za nečim više.

Jednom kad spoznamo da nije ono što imamo ili postižemo ono što nas čini slobodnima, već onaj mir koji nalazimo u prihvatanju stvarnosti takvom kakva jeste, tada smo oslobodili sebe.

Sloboda je u svakom trenutku u kojem se ne borimo protiv onoga što se dešava. U svakom događaju koje ne pokušavamo kontrolisati, u svakom trenutku kad ne reagujemo iz navike, već živimo svjesno. Samo tada, svijet može postati naš - ali na način na koji nijesmo ni slutili.

Unutrašnja sloboda je sloboda od uma. Sloboda od iluzije, od prošlosti koja nas povlači, od budućnosti koja nas plaši. To je sloboda da budemo sada - da budemo u trenutku, gdje ništa nije važno osim što jesmo.

Kada se zaista oslobodimo sebe, otključavamo vrata svijeta - koji postaje mjesto stvaranja, ljubavi, i ispunjenja.

ODRAZ UNUTRAŠNJEG SVIJETA

Naše srce je poput ogledala, kroz koje posmatramo svijet. Sve što se pojavljuje6 pred nama, bilo da je to osoba, situacija ili mjesto, samo je odraz onoga š6to nosimo unutar sebe. Bez obzira koli6žko mislili da su okolnosti van nas nezavisne od naših unutrašnjih svjetova, istina je da je sve povezano. Naš unutrašnji mir ili nemir oblikuje svakodnevne izazove, odnose i uspjehe.

Svaka borba koju vodimo, svaki izazov koji nailazimo je, zapravo, refleksija unutrašnjeg stanja. Kad smo u harmoniji sa sobom, svijet oko nas odražava tu harmoniju. Kad smo u nemiru, spoljnji svijet nam vraća taj nemir. Ljudi koje srećemo, situacije u kojima se nalazimo, ponekad su samo odrazi onoga što moramo da naučimo o sebi, o svojim strahovima, željama i nesigurnostima.

Koeljo na jednom mjestu kaže da je „ovo naše igralište, čistilište i stvaralište“. Kroz život se učimo, mijenjamo, očistimo od starih uvjerenja i navika koje nas koče. Svaka naša čežnja, svaka potraga, duboko u svom korijenu nosi želju za vraćanjem u Jedinstvo. To Jedinstvo nije van nas, ono je u našem srcu, i to je mjesto gdje se vraćamo svakim korakom, svakim trenutkom introspekcije i samorazumijevanja.

Iako naša putovanja kroz život često nose borbu, one ne služe da nas slome, već da nas oslobode. Jer, svi ti koraci, svi ti trenuci nesigurnosti, sve te staze nesreće i radosti vode nas prema duhovnom buđenju, prema onome što smo zaista, a to je Jedinstvo sa sobom i sa svijetom oko nas.

Život je poziv na povratak u to izvorno Jedinstvo koje smo nosili od početka, prije nego što su nas zablude i spoljašnji uticaji odvratili od njega. U svakom trenutku života imamo priliku da se prisjetimo toga i vratimo unutrašnjoj harmoniji. Jer spoljnjii svijet samo je refleksija unutrašnjeg svijeta. Ako promijenimo sebe, promijenićemo i svijet.

TRŽIŠTE TIJELA I UNUTRAŠNJA VRIJEDNOST

U vremenu u kojem živimo, gotovo da ne postoji stvar - pa ni čovjek - koja nije podložna kupovini ili prodaji. Sve se vrednuje tržišnim jezikom: koliko vrijediš, šta nudiš, šta dobijaš zauzvrat. I u tom kolopletu brojki, ponuda i potražnji, čovjek je zaboravio nešto ključno - svoju unutrašnju vrijednost.

Kundera jednom kaže: „U životu, dragi moj prijatelju, nije riječ o tome da osvojite što je moguće veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspjeh. Riječ je, prije svega, o tome da njegujete sopstvene visoke zahtjeve, jer se u njima ogleda mjera vaše lične vrijednosti.“

U toj jednostavnoj, ali dubokoj rečenici, krije se srž - čovjek vrijedi onoliko koliko su mu uzvišeni ideali. Onoliko koliko ne pristaje da proda sebe ispod te unutrašnje cijene.

Ivo Andrić, možda najveći poznavalac naše naravi, rekao je nešto što bi se danas moglo smatrati čak i provokativnim: da može procijeniti čovjekov karakter prema tome koliku ulogu seks igra u njegovom životu - što je ta uloga veća, to je karakter manji. Nije znao zašto je tako, ali ga je iskustvo naučilo da tako jeste.

Možda zato što je ono što je nagon najjače, i najčešće, mjesto bjekstva. Od sebe. Od praznine. Od osjećaja nedostatnosti.

U svijetu u kojem je sve roba, i tijelo je postalo valuta. Seks više nije vrhunac emocionalne povezanosti, već dokaz tržišne moći. Broj osvojenih tijela postao je zamjena za stvarnu bliskost, stvarnu snagu, stvarnu vrijednost.

Umjesto da se kroz ljubav uzdižemo, mi kroz osvajanja pokušavamo da potvrdimo da postojimo. I što smo prazniji, to više osvajamo. Jer se samo u pogledu drugog ogledamo. Samo u dodiru s tuđim tijelom pokušavamo da potvrdimo da imamo svoje. Samo kroz orgazam doživimo trenutak zaborava - jedini trenutak kada ego nestane, pa se, na tren, dotaknemo onog što bi mogla biti sreća.

Ali to nije sreća. To je bijeg.

A bijeg, koliko god trajao, ne mijenja istinu.

U pozadini svega, stoji čovjek izgubljen. Čovjek koji ne zna ko je. Čovjek koji ne zna čemu da služi, ako ne tržištu. Koji ne zna kako da voli, ako se ljubav ne kupuje. Koji ne zna šta da ponudi, ako nije riječ o onom spoljašnjem: tijelu, imetku, statusu.

Takav čovjek se plaši tišine. Jer u tišini, praznina postaje glasna.

Takav čovjek se plaši povezanosti. Jer ga podsjeća na sopstvenu nepovezanost.

Takav čovjek se plaši dubine. Jer zna da bi, 6kad bi zaronio, mogao naići na prazno dno.

A sistem u kojem živimo - taj veliki, nezaustavljivi mehanizam - upravo takvog čovjeka traži. Praznog, gladnog, ranjivog. Jer se takvim ljudima najlakše upravlja. Njima je najlakše nešto prodati - proizvod, iluziju, drugog čovjeka.

Zato se sebičnost proglašava slobodom. Zato se promiskuitet zove oslobođenjem. Zato se život bez granica reklamira kao hrabrost. A u stvari, to je samo bijeg. I strah. I pokušaj da se pokrije istina: da bezunutrašnji čovjek ne zna šta da radi sa2 sobom, pa traži sebe u svemu drugom.

No, tu i počinje put buđenja.

U trenutku kad čovjek shvati da se ne može izmjeriti onim što ima, ni onim što osvaja - već onim što jeste. Onim što nosi u sebi. Onim što nikad ne može ni biti prodato, ni kupljeno, ni procijenjeno - jer pripada nečemu dubljem od tržišta.

Tu leži vrijednost.

U tome kako voliš.
U tome kako praštaš.
U tome koliko si spreman da uđeš u dubinu - i ostaneš u njoj.

Jer samo tamo gdje nema cjenovnika, ima smisla.

I samo ono što ne može da se proda, ima stvarnu vrijednost. 

 Unutrašnja tišina i potraga za stvarnim 

Najdublje istine, kaže jedna stara istočnjačka misao, ne čuju se u buci, nego u tišini. I čovjek koji sebi da pravo da bude sam, koji izdrži poglede bez potvrde, dane bez dodira, noći bez tuđeg daha - taj čovjek počinje da čuje ono što većina nikada ne čuje: sopstveni glas.

Ali nije to glas ega, ni potreba, ni želja. To je onaj tanani, jedva čujni šapat duše koji nas podsjeća da nijesmo došli na ovaj svijet da bismo trošili druge ljude, već da bismo se spoznali kroz njih - i izvan njih. Da bismo, kroz odnose, otkrili ono što nije prolazno: nježnost, bliskost, prisan dodir duša.

Ne, nije seks taj koji umanjuje vrijednost - već je to način na koji ga koristimo. Kada se seks koristi kao potvrda postojanja, kao način da se popuni unutrašnja rupa, on postaje tek fizička radnja sa duhovnim troškom. Ali kada je on produžetak ljubavi, spajanje dvoje ljudi koji jedno u drugome vide odraz Božanskog - tada nije ni bijeg, ni potreba, ni roba. Tada je svetinja.

I zato je Kundera u pravu - nije stvar u broju. Stvar je u zahtjevima. Ne prema drugom, nego prema sebi. Kakav odnos želiš? Kakvu povezanost tražiš? Kakvu ljubav si sposoban da daš, a ne samo da primiš?

U društvu koje sve izokreće, gdje se prefinjenost naziva slabošću, a razuzdanost snagom, u kojem je požuda proglašena hrabrošću, a uzdržanost kukavičlukom - biti čovjek sa dubinom, sa uzvišenim mjerilima, gotovo je čin pobune.

Zato je svaki pokušaj da se sačuva čistoća namjere, postojanost ideala, vjernost nečemu višem od tržišta - zapravo duhovni čin.

Jer u vremenu hiperpovezanosti, najveća sloboda je znati biti sam. I u vremenu besramne potrošnje ljudi, najveća svetinja je odbiti da učestvuješ u tome.

Taj čovjek - onaj koji radije bira usamljenost nego jeftinu bliskost, koji bira tišinu nad bukom ispraznih razgovora, koji bira spor put unutrašnje gradnje umjesto brze potvrde spoljnog svijeta - taj čovjek je, htio to ili ne, već na Putu.