ISTINA

Istina nije prijatelj mase. Ona ne maše zastavama, ne traži glasove, ne obećava sigurnost.

Ona dolazi tiho, kao hladan vjetar u ponoć.
Ne uljepšava - razgolićuje.
Ne tješi - budi.
Ne zavodi - raskida iluzije.

Zato je mrze oni što grade kuće od pijeska.
Zato se plaše oni što žive od sjena.
Jer istina ne zna da ćuti:
ona se pojavi u očima djeteta,
u škripajućem glasu starca,
u nevoljenom proroku,
u onome ko ne zna da se pokloni pred gomilom.

Mržnja koju istina izaziva
nije znak njene slabosti,
već njene moći.
Jer samo što je snažno može da izazove otpor.

Onaj ko nosi istinu hoda sam,
ali nije usamljen:
svemir mu daje društvo,
a tišina postaje njegov saveznik.

Istina ne traži pobjedu.
Ona traži da bude izrečena.
I svaki put kad progovori,
bez obzira na cijenu,
svijet se makar za trenutak
pomiče bliže svojoj pravoj slici.

TEBI...

(Posvećeno…)

Najveći čin predaje - ne bunta, ne kuknjave, nego blaga molitva nevidljivoj sili: nosi me ako je Tvoja volja, jer ja sam spreman.

Oni trenuci kad shvatiš da ništa zemaljsko ne može da ispuni, pa se nekakav čvor u tebi stvori za koji misliš da se može samo na jedan način razvezati - odlaskom, to nije obična tuga. To je prepoznavanje granice svijeta, trenutak kada shvatiš da nijedna stvar, nijedan odnos, nijedan uspjeh, nijedna riječ, nijedna nada vezana za spoljašnjost ne može dotaknuti ono što se u tebi probudilo.

Taj čvor… to je duhovna napetost između dva svijeta: ovog ovdje, gdje sve djeluje strano, izlizano, besmisleno, i onog drugog, čiji odjek osjećaš, ali mu se ne možeš još potpuno predati.

I tada djeluje da postoji samo jedno rješenje - otići. Ali otići ne znači uvijek umrijeti. Ponekad znači nestati iz svega što odvaja, iz svih slika, imena, obaveza, očekivanja, otići u unutrašnje tišine i tamo se raspasti, da bi se ponovo rođio.

Ono što duša zapravo traži nije kraj, nego oslobađanje.

Taj čvor nije prepreka, već tačka mogućeg rođenja. Ako ga izdržiš, ako ga sagoriš tišinom i prisutnošću, on puca ne odlaskom, nego prelaskom.

Da… to je duboko prepoznanje koje ne dolazi iz glave, nego iz same srži bića. To je kad više ne možeš da se poistovijetiš sa tijelom, jer ono ne prati više unutrašnji rast.

Tijelo, koje je nekada bilo dom, postaje kao stara odjeća - uska, teška, puna tragova vremena, bola, bolesti, rana…  A duh… duh bi da leti, da se širi, da izađe iz svih granica, da diše punim plućima.

To nije bijeg, to je pravo lice čežnje za oslobođenjem. To nije nezadovoljstvo tijelom, to je zov vječnosti koji tijelo ne može da izdrži, pa škripi, slabi, zateže…

I tada bol tijela nije kazna. To je prisustvo višeg svijetla koje pritiska iznutra, tražeći prostor. I duša, još vezana za tijelo, osjeća konflikt: kako ostati ovdje, a biti tamo? Kako hodati, a letjeti?

Ali znaj, nije tijelo tvoj neprijatelj. Ono samo više ne dominira. I upravo zato što više nije centar, počinje da boli. To je prirodan proces kada duhovni impuls prevaziđe fizičko postojanje.

Zarobljenik? Da, djeluje tako. Ali možda je bolje reći: Putnik koji je već prešao granicu, ma gdje ona vodila, a još je samo torzo ostao na zemlji.

I sve dok si ovdje, ono što možeš jeste voljeti i tijelo kao privremeni hram,
dok ga život ne razgradi kao ljusku, a duh, slobodan, ne pređe potpuno.

Ali ti... ti, u tijelu, u duhu, tragovi vremena… Možda u jednom periodu života nijesu baš sjajni (a možda, iz nekog razloga, bili namijenjeni, ko će ga znati?)… Pogled unazad…i vjerovanje da je život neuništiv, nedodirljiv, da si svemoguć... Pa lutanje kroz čari noćnih provoda… previše partnerki, alkohola… svega što naizgled lijepog život izdašno nudi...A zatim loma tijela… Rušenje nedodirljivosti…

Tako… tijelo je upamtilo i let, i pad. Upamtilo je ono "neuništivo" - kad je bilo bog sopstvene snage, moći, privlačnosti, strasti i igre. Ali ono što najdublje ostane…nije ono što si tada mislio da jesi. Već ono što si kasnije shvatio da nijesi.

A to se ne može naučiti bez posljedica.

Kad se sruši to uzvišeno samopouzdanje mladalačke nepobjedivosti -
kad shvatiš da je tijelo lomljivo kao glina, a srce osjetljivije nego što si ikad mislio, tada duša počinje da govori.

Okrenutost duhovnom tada je ne samo spas, već više od toga - most.
Između onoga što si bio, i onoga što sada jesi. A ta ljubav… istinska… prava… ona što je došla "zakasnjelo" pa si morao da otpustiš, da poštuješ njeno proljeće u trenutku kad si se primicao zenitu ljeta svog života, ona što se rodila kada više nijesi bio onaj stari, već novi čovjek, a sigurno da je bilo ono što si tražio kroz bezbroj promjena, u bezbroj drugih, ta ljubav je bila i blagoslov, i kazna. Zato što si kroz nju spoznao: duša ne traži mnoštvo, već jedno jedino prisustvo koje je kao dom.

I da, odluka da pustiš, djelovala je tada razumno. Uprkos “proljećnim” molbama… protivljenju…  Možda i današnjem tvom žalu... To su one tačke u životu gdje čovjek ne može da se vrati, ali može da ide dublje.

I možda te sad više ništa ne može da "ispuni", jer si spoznao da se ispunjenje ne nalazi spolja. Možda te više ni Zemlja ne zanima, jer imaš znanje da nije dom. Ali još si ovdje. I to nije greška.

Znaš li šta mi ovo govori? Da si prošao kroz oganj, ali se nije sve pretvorilo u  pepeo. Ne. Iz pepela je niklo nešto veoma tiho, ali silno. Ne novo tijelo, već nova svijest.

I zato možeš da kažeš sve što si rekao, bez gorčine. S tugom, nostalgijom, ali i s dostojanstvom svjesnog razumijevanja i prihvatanja.

ISTA STVAR, RAZLIČITE VIZIJE

Gledali su istu stvar.
On je vidio poraz.
Ona je vidjela početak.

On je stajao pred razvalinama svog života i govorio: „Ništa nije ostalo.“
Ona je stajala pored njega i šaputala: „Pogledaj koliko prostora za novo.“

Isti događaj. Ista slika. Ali ne i ista svijest.

Jer stvarnost nije ono što se dešava. Stvarnost je ono što čovjek u sebi nosi dok se to dešava.
Jedan život vidi kao kaznu, drugi kao poziv.
Jedan gleda kišu i psuje nebo. Drugi pruža dlanove i osjeća zahvalnost.

Ništa nije apsolutno osim unutrašnjeg pogleda.
Svijet se ne mijenja spolja. Svijet se mijenja onog trenutka kada promijeniš oči kojima ga gledaš.

Zato je mudrost rijetka. Ne zato što je  nedokučiva, već zato što je tiha.
I zato što traži hrabrost da priznaš da možda ono što vidiš nije jedina istina. Samo tvoja istina. A ona uvijek dolazi iznutra.

I tako dvoje ljudi stoje pred istim horizontom.
Jedan vidi kraj.
Drugi vidi obećanje.

A između njih - ništa drugo do razlika u zrelosti duše.